Ako se upustiš u pisanje o predizbornoj Bosni i Hercegovini, a pri tomu nemaš nikakav plan niti znaš kuda vodi to što si počeo pisati, onda si na dobrom putu i situacija u kojoj se nalaziš prilično precizno opisuje zemlju o kojoj si htio pisati. Bosnu i Hercegovinu koju, jebiga, voliš onako kako obitelji vole one crne ovce u svojim redovima. Ne mrzim ja BiH, daleko bilo, ali ne volim to što me ovakva kakva jeste zajebava cijeli život. Sve ovo što govorim ne odnosi se na zemljopisni pojam imenovan Bosna i Hercegovina. Lijepa je to zemlja, ne samo što je moja, lijepa je kao i svaki kutak ovog planeta. Ona je predivan glatkokožni dio jednako predivnog tijela. Ono što me iritira u BiH jeste takozvano društvo, način na koji je dezorganizirano, ako pretpostavimo da nešto što bismo mogli nazvati društvom u Bosni i Hercegovini uopće postoji.

Gašenjem Uljanika naše iskustvo unutar svijeta koji ovom simboličkom gestom konačnoga nasilja i gađenja spram oblika postojanja i djelovanja koji su također poznavali svoje nepravednosti i nejednakosti, svoja nelegalna bogaćenja i neslobode, postaje prošlost. Bešćutna likvidacija „Uljanika“ na jedan širi, metaforički način ne znači samo i prije svega lišavanje egzistencije i smisla onih nimalo zanemarivih nekoliko tisuća radnika i porodica čiji je opstanak on osiguravao, već znači definitivan čin ulaska u prostor kaosa. Ovaj „poslovni potez“ ne osigurava samo glad, ugroženost, apatiju i besperspektivnost, porast kriminala i nezakonitih radnji, već osigurava generalni pokop, hladni funeral svijeta koji svoj temelj i svoje opravdanje želi vidjeti u koliko-toliko uređenom, sigurnom i pravednom socijalnom poretku.

Na bini se odvijala prava herojska drama, jer su glumci i glumice pričali priču o porodici Ribar, o Ivi Loli, njegovom bratu Jurici, ocu doktoru Ivanu, Lolinoj ljubavi Slobodi Trajković, ali i čitavoj generaciji mladih ljudi koji su dali svoje živote u borbi protiv fašizma. Mladi protagonisti pokušavali su da kažu nešto i o svojoj generaciji, o samima sebi, da odgovore na pitanje da li i danas postoje ideali i da li i danas postoje heroji koji bi za te ideale dali i svoj život, kao braća Ribar i kao Sloboda. Sa pozornice je odzvanjalo i pitanje šta je danas borba protiv fašizma, u vreme narastajućeg nacionalističkog i revizionističkog ludila. Jer ideja predstave je da koautori i izvođači predstave, zajedno sa publikom, prođu kroz sva ta pitanja. I da ih postave pre svega samima sebi. “Za šta živiš?”, bilo je pitanje postavljeno na pozornici i sa pozornice prema publici. Odgovor koji se čuo iz donjeg dela bašte, tamo gde su sedeli oni “nezainteresovani”, bilo je - mljackanje i srkanje.

Nemam ni živaca ni vremena nabrajati sve što je Milorad Dodik rekao, lansirao u medijski prostor, sve su to bile riječi teškog kalibra, koje su uvijek padale na plodno tlo. Jer ako nisam u pravu kako to da se onda u Republici Srpskoj izbori uvijek dobijaju na fašističkoj retorici, na ultra-mržnji prema Drugom, a taj Drugi uvijek su Bošnjaci, muslimani, rijetko kad su to Hrvati, a Albanci su im daleko pa nisu u opticaju kao dehumanizirani neprijatelji. Pa dobijaju se na takvoj retorici jer glasači to i žele, barem većina onih koji izađu na izbore. Svodeći Bošnjake isključivo na religijski udio njihovog identiteta, zanemarujući da ti Bošnjaci mogu biti ateisti, agnostici, anarhisti, nihilisti, lezbijke, gejevi, antinacionalisti, antifašisti, građani bez etničkog identiteta, redukujući ih na isti način kako je rekla Hanna Arendt da nju svode na njeno jevrejstvo, dok je ona puno više od toga, vrše savršenu uvertiru za nove zločine.

Pristojan čovjek i pristojna Vlada u okavom trenutku kolektivno pogne glavu, izraze sućut žrtvama - pa taman da ih vodi misao da idući put moraju biti oprezniji kad rade sranja - no što rade osoba i stranka s psihopatskom političkom prošlošću? Oni čekaju da patolog obavi zadatak čačkanja po medicinskoj prošlosti mrtvog tijela, ne bi li se tu našlo nešto što bi izmijenilo tok povijesti od trenutka kad je Kujundžić bio samo katastrofa u javnom zdravstvu, do trenutka kada je to postalo očito svima. I zaista, otkriveno je da je mladić imao “neprepoznatu srčanu manu” i da je, prema tome, morao umrijeti, pa ministar mirne savjesti može nastaviti srkati čaj, namještati sombrero ili što već radi da bi uredio raspadajuće zdravstvo. Proći će, misli Kujundžić, ova medicinska glupost u idiotskoj javnosti i nitko se neće sjetiti činjenice da iz vrlo jednostavnog razloga nikada nećemo znati je li mladić morao umrijeti.

Normalno, ako je ljudima, pa i cijelim narodima, a kod nas je, izgleda, tomu tako, suđeno da budu konobari, onda je bolje to raditi u Beču, Münchenu ili Dublinu za dvije hiljade eura, nego za upola manje u domovini, diljem krasne hrvatske obale. U kojoj nema perspektive. Umjesto da dižu i grade svoju zemlju, armije, nacije konobara nose tacne ispred srednje klase u Evropskoj uniji. Ko zna koliko će trajati i srednja klasa i Evropska unija, ali dok ide – ide!? Jesu li ti ljudi zaslužili više od toga nego da budu konobari ili spremačice? Bez omalovažavanja, to su časni poslovi, zato ovo i pišem, cijenim svakoga ko ih zna raditi, i zato me i brine jer se sad odjednom, za potrebe turističke sezone, svi trebaju pretvoriti u to. Nismo svi za sve. Međutim, izgleda da sve to skupa ipak ima i jednu vedriju stranu.

Predati se masi znači zaboraviti na sebe. Unutar čovjeka postoji još tihi komadić sjećanja – glas nezadovoljnog unjkala koje istovjetnim, jednoličnim tonovima pokušava podsjetiti na bolećivo važnu nužnost održanja imaginacije na životu. Ali, ona je već zamrla – izravno, pred očima i protivno osobnoj volji oštećenika, koji se priprema da postane još jedno biće – spužva, čovjek bez svojstava sposoban prilagođavanju najžalosnijim naravima – sve kako bi dojmovi takvih gordih pojava o njima samima ostali blistavo netaknuti. Moguće je da su navike opijanja, ili već neki od načina zamagljivanja svijesti, koja je u stvari već dobrano uspavana, načini da se čula usmjere k putovanjima kakve rutina masovne svijesti zabranjuje i poništava. Ali, ova opijatnost otvara zonu utisaka drugačije vrste od onih kakve kreira vježbom uhodana imaginacija.

Tri četvrtine Sarajeva, ionako, navija za Hrvatsku, i meni je drago da se to neće promijeniti kakva god – a takva je da ne može gora – bude politika Zagreba prema Sarajevu. Ljudi iz Sarajeva, ovako poraženog i opustjelog kakvo je danas, naprosto ne smiju biti kao oni u Banjoj Luci koji su poderali glasnice urlajući za Ruse protiv Hrvatske, niti kao nezavršene antropološke izrađevine u Širokom Brijegu koje jedva čekaju da Hrvatska dobije da ispsuju Sarajevu balijsku mater, i opale kakvu raketu u Istočni Mostar. Kad Sarajevo bude takvo, više ga neće biti. Ostaće možda neke kuće, i neki ljudi, i neki stadioni, ali to neće biti Sarajevo. Možda ga već sada i nema, a ja se ne želim pomiriti s tim. Istina, s činjenicama, i sa slavom, Hrvatska prvo sama mora na kraj.

O ljubavi ne znamo ništa. Nijednu ideju nismo istinski spoznali. Zato što smo sebični. Umišljamo da je naša pojedinačna sudbina veća od neke druge sudbine. I najveći zločin spram nas ovakvih kakvi jesmo jeste to što smo postali svjesni naše necjelovitosti. Zato živimo u strašnom dobu. Opljačkani smo za iluzije od kojih se mogao sastojati privid naše sreće. I zato kada gledam u tvoje oči, gledam u nebo i čekam da vidim ljeto kako se valja na svjetlucavim valovima prema našim izmaštanim tijelima i sudbinama jer je sve namješteno tako da nam je uvijek potreban odmor od naših vlastitih svakodnevica. I to je ono strašno pored svega drugog što je strašno u našoj nemoći da promijenimo bilo što. Obična kiša može pokvariti sve naše nade i baciti nas u očaj jer eto jednog ljeta koje nije onakvo kakvo smo navikli da bude.

Ima otprilike godina dana da je moje dite odlučilo upotrijebit sva svoja profesionalna znanja i iskustvo osobnog trenera da bi mi pomoga da se riješim viška kilograma. Nije šta je moj, al brate hrabro je to dite. Znači, kad Krešo nešto zacrta, on to i ostvari. Za razliku od mene koja nikad ništa ne zacrtavam i sve pametno šta ostvarin uglavnom bude stvar sritne slučajnosti i dobre konstelacije zvijezda. A i kad nešto uspijen zacrtat, za otprilike 15 minuta zaboravin šta san zacrtala. Počelo je tako šta mi je objasnija šta sve smin i ne smin jist, koliko i kako se triban kretat i šta sve od životnih navika triban prominit. Pitala san kako može bit tako bezdušan prema vlastitoj materi, a ja ga rodila i pazila i čuvala. Nije ni trepnija i samo mi je reka: "Mama, kupija san ti vagu. Sad se izvagaj, a rezultat napiši na papir i zalipi NA FRIŽIDER."