„Šušur je čarobna dalmatinska riječ. Sve je njom pokriveno. Zapravo, otkriveno. Jer, čim je šušur, znači da je dobro. Živo. Veselo. Glasno. Poglavito ljeti. Ljeto bez šušura je kao manistra bez toća. Ili salata bez kvasine. Tunj bez marinade. Pršut bez slanine. Rašćika bez kaštradine.“ (Vinko Vuković i Vedrana Stočić, Slobodna Dalmacija, 14.07.2014.) 

Nikada se, kao zadnjih par godina, u Splitu nije toliko naricalo za dobrim, starim vremenima. Kažu, nije to više onaj Split. „Onaj“ Split je, opet, za svakoga neki drugačiji Split. Ali, oko jedne stvari skoro pa svi se slažu – nema više onog duha grada, izgubio se među pustim štekatima, apartmanima, restoranima, hostelima, hotelima. Nema više one malomišćanske zafrkancije, ne čuju se mangupski glasovi, nema one mitske splitske zajebancije – one benigne, koja nasmijava a ne ranjava, one koja zabavi, razvedri dan, razigra dušu. Eto toga nam, kažu, više nema. 

Priznajem, ja ipak vjerujem da svega toga još uvijek ima. Je li to razlog što svako malo uspijevam uhvatiti iskrice toga navodno nestalog? Radi li se o zakonu privlačenja, ili o logici – ako negdje ima dovoljno šušura, mora biti bar i pinkica teatra? 

Kad smo kod šušura, taj dan moja prijateljica Sandra i ja odlučile smo kavu popiti na Peristilu. Nas dvije imamo zajednički stav o Peristilu – tu se ne može sa svakim sjediti. Na Peristil ili moraš doći sam, ili s nekim tko zna šutjeti kad trenutak to zahtijeva. A na Peristilu je takvih trenutaka puno. Veličanstven sam po sebi, s teatrom ili bez njega, Peristil je mjesto koje čovjeku uvijek nešto donese. Bitno je samo da na njemu bude prava doza šušura – ni previše, ni premalo. Onoliko koliko treba da bi se povećale šanse nepredvidivom. 

I svaki put kao da ga prvi put vidimo (FOTO: Pixabay)

Sandra i ja obično se smjestimo blizu ulaza u kafić „Luxor“, na skaline nasuprot kampanela sv. Duje. Naručimo kavu, malo pričamo, malo šutimo. U nekom trenutku Sandra uvijek izvuče mobitel i okine par fotki kampanela. To bude popraćeno i njenim i mojim „Aaaaaala lipote…“. Kao da ga prvi put vidimo. Neću pretjerati ako kažem da Sandra u svojoj kolekciji ima najmanje stotinjak fotografija kampanela, uvijek iz iste pozicije, sa iste skale, s istim oduševljenjem, samo se nebo iznad njega mijenja. Na oko metar od nas, u istoj razini, na istoj skalini, nekoliko muškaraca. Mladi su, bučni su, njihov smijeh odzvanja carskim trgom kao da su grupa legionara upravo pristigla iz još jedne Dioklecijanove pobjedničke bitke. 

- Molim Vas, koja je šifra za WC? – upitam konobara jer mi se ne da čekati dok nam donese naručeno piće i račun na kojem piše famozna šifra. 

- DVAOSAMJEDANOSAM SKALE, gospođo! 

Šta skale, kakve skale, šta dva osam jedan osam prođe mi kroz glavu. Aha, to je šifra. Ali zašto mi tu šifru dobacuje jedan od momaka, jedan od legionara, a ne konobar? Zurim u grupicu. Najglasniji od njih, očito kolovođa, pogleda me i objasni. 

- Dvaosamjedanosam skale gospođo, mi Vam sidimo ovdi cilo jutro i pijemo pa smo naučili šifru napamet. Tako da je ne morate uopće pamtit, lipo se opustite i guštajte, a kad krenete u WC samo pitajte i mi ćemo Vam reć šifru! 

Nakon trenutka zbunjenosti prasnula sam u smijeh, potom je u smijeh prasnula i Sandra, onda i konobar, a za njim grupno i vrijedni čuvari šifre. I tako je to počelo. Po trgu su se muvale rijetke grupice turista, konobari su opušteno radili svoj posao, sezona je tek na pomolu, nema nervoze ni stresa. Po svemu se činilo da će to biti jedna meditativna kavica, jedno mirno splitsko popodne još neokrznuto histerijom ljeta. 

"Walking tour" i pozitivno ludilo na skalama (FOTO: Boba Đuderija)

Međutim, vesela grupica pored nas odlučila nam je svima priuštiti malo pravog, onog „nestalog“ splitskog uličnog teatra: glasno su pričali, dobacivali prolaznicima, Splićanima i turistima i, ne znam kako im je to uspijevalo, ali nasmijali su svakog božjeg stvora kojem su se obratili. Da, dobacivali su, ali je u tom dobacivanju bilo dječje neposrednosti, razgaljujuće drskosti, neodoljivosti mladosti i pozitivnog ludila. U međuvremenu shvatile smo da se među njima nalazi i jedan Francuz. Zvao se Alex, došao je na Peristil „samo“ popiti pivo, a onda ga je grupica jednostavno usvojila. Sjedio je s njima već satima, pio tko zna koje pivo po redu i doslovno cijelo vrijeme se previjao od smijeha iako nije razumio jezik. Nije ga ni morao razumjeti, usisala ga je i omamila, očarala energija koja je, pokazalo se kasnije, očarala svakog tko je to popodne imao sreću zateći se na Peristilu. 

A tad je na carski trg ušetao, lagano, s noge na nogu, visoki, mršavi momak od kojih tridesetak godina. Pažnju nam je privukao natpis na njegovim prsima. „Walking tour“ - pisalo je na komadu kartona koji je visio s konopčića obješenog oko njegovog tankog vrata. 

- Hej, ti! – začulo se iz pravca one vesele legionarske grupice. 

Kad im je prišao, onaj najglasniji, Danko, opet je preuzeo vodstvo. 

- Kol'ko ti košta taj tvoj vokin tur, a? 

- Sto kuna – odgovorio je vodič, autor kartonskog marketinga. 

- Evo – kolovođa je iz džepa izvukao novčanicu od sto kuna – aj ti nama sad lipo ispričaj sve šta znaš o našem Splitu! 

Sandra i ja smo iznenađeno gledale tu scenu. Ček, pa neće valjda…? Hoće. Saša, turistički vodič, lijepo je čučnuo ispod skale na kojoj su sjedili njegovi novopečeni „turisti“ i krenuo im ozbiljno tumačiti povijest vlastitog im grada, a oni su ga, ništa manje ozbiljni, koncentrirano slušali. Bilo je neobično, ali i neizmjerno smiješno vidjeti ih tako mirne i dobrovoljno pripitomljene, nakon vatrometa neobuzdanosti od prije samo par minuta. 

Nasmijani turisti (FOTO: Boba Đuderija)

Po završetku sjedećeg „walking toura“ svi smo se izgrlili sa Sašom, i prije nego što smo se uspjeli odmoriti od suza smijalica, Danko je, ugledavši jednog turistu, po svemu sudeći Kineza, skočio na noge, jurnuo prema zabezeknutom čovjeku, zagrlio ga pa ga podigao u zrak zavrtjevši se s njim oko svoje osi i vičući nešto iz čega smo uspjeli razabrati „Jackie Chan“ i „Dragi naš“ i „Pa di si“ što je ponovo izazvalo prasak masovnog smijeha i kunem vam se da se u jednom trenutku nasmijala i ona vječno letargična i uspavana sfinga iz svog kuta Peristila. Pustivši nasmijanog, razgaljenog „Jackie Chana“, Danko je odmah nastavio s performansom - dohvatio je turistkinju koja je slikavala taj prizor smijući se na sav glas i s njom nasred Peristila zaplesao nekakav valcer na muziku koja je svirala samo u njegovoj glavi, a što je ona prihvatila s djevojačkim oduševljenjem i poletom iako je bilo očito da je odavno prevalila pedesetu. Oni stranci koji su se zatekli tu vjerojatno će iz Splita otići uvjereni da su Splićani ljudi koji non-stop šeću po ulici i grle i ljube svakog na koga nalete, a s onima posebno sretnima čak i zaplešu. 

I kao šećer za kraj, na Peristil je, pjevajući, ušetala svadbena povorka. Bili su s Brača, pratio ih je harmonikaš, a Danko i ekipa su s njima postali prisni prije nego što smo Sandra i ja uspjele pomisliti „Neće valjda?“. Tu se istakao Dankov prijatelj Ivan – trebalo mu je samo par minuta da se sprijatelji s većinom članova svatova, a još dvije minute kasnije s njima je zagrljen pjevao zdravice sretnim mladencima k'o da im je najrođeniji. Da ne govorimo o još jednom veseljaku iz Dankove ekipe koji je mladenkinoj majci srdačno čestitao udaju njene prelijepe i jako zgodne kćeri, a odmah potom izrazio iskreno žaljenje što je nije sreo prije mladoženje. U tom trenutku malo sam se bila prepala da će se mladenkina majka možda uvrijediti, ali ne, to je bio takav dan, sve je prolazilo, svi su sve prihvaćali, svi su surađivali – gospođa je Ivanu rekla otprilike, i rezimirano: „A moj sinko, ko ti je kriv, triba si bit brži, ae…“ 

U samo par minuta kao najbolji prijatelji s većinom svatova (FOTO: Boba Đuderija)

Premalo je ovdje mjesta za detaljnije opisati kako su nam Danko i Ivan u jednom trenutku dovukli i klapu koja je pjevala u Vestibulu. Došli su i otpjevali pjesmu po našoj želji, a onda ih je posao odvukao natrag u Vestibul. Pjevala je klapa, pjevali su svatovi, pjevali smo i mi svi skupa, pa čak i onaj Francuz koji je, hvatajući dah između dva napada frenetičnog smijeha, izjavio: „Putujem i putovao sam puno po svijetu, ali nikad, nikad se u svom životu nigdje nisam ovako smijao…“ 

Meni je u tom trenutku srce naraslo do vrha kampanela. 

Sjedeći na Peristilu ponekad se volim zabavljati mišlju i vizualizacijom Dioklecijana koji nas promatra iza zavjese s nekog od prozora Palače i onako, splitski grintavo, komentira turiste, buku i gužvu. Jednom riječju, šušur. Šušur, kakva riječ! Najvedrija riječ na svijetu - podsjeća na raskuštranu kosu, na lakoću postojanja, na ljeto i bezbrižnost. Istina, u šušuru ti se može dogoditi da ti netko ugazi na nogu. Ali i da ti neznanac nasmije dan. Šušur je život sam.

Bio je to jedan dobar dan, a sve njegove pjesme bile su kao ona jedna, najdraža, kad je čuješ nakon dugo, dugo vremena. Onda, kad si već pomislio da se, među pustim štekatima, apartmanima, restoranima, hostelima i hotelima zauvijek izgubila i nestala.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: GoogleMaps