Ljeto u Splitu. Ljudi se žale na gužve, na sudaranje s turistima, na buku i opći kaos, a ja prolazim kroz grad kao da uopće nemam tijelo. Ne sudaram se, ne spotičem se, lebdim na krilima iluzije onih koji su nam došli. Vidim samo djecu sa sladoledima, parove koji se drže za ruke, bezbrižnost na koju se odlučimo onog trenutka kad spakiramo kofere za negdje. To negdje u ovom slučaju je moj grad, a kad sve završi ti ljudi koji nam smetaju vratit će se svojim stvarnostima, poslovima, računima, hipotekama i kreditima, svojim traumama, prevarama, razvodima i nesrećama. Pobjegli su iz svega toga na desetak dana, njihovi identiteti majki, supruga, ljubavnica, muževa, ljubavnika, šefova, blagajnica, očeva više ne postoje, sad su svi samo jedno - turisti. Turisti su djeca koju je lako razveseliti, kojoj se može svašta prodati, samo nek' svjetluca i nek' se šareni. 

Cijelo ljeto provodim na Peristilu - tamo je teatar na otvorenom. Tamo jedan Dale svira svoju gitaru i pjeva poznate pjesme na nepoznati način. Turisti često pjevaju s njim, nekad i zaplešu. Bosi, oslobođeni vlastitih gradova, drugačiji i bolji, onako kako smo drugačiji i bolji kad smo dovoljno daleko od svakodnevice. Između njih i nas koji se njima bavimo, postoji prešutni sporazum - mi ćemo im pričati najljepše priče o nama, a oni će nam vjerovati. To nije prevara, to je samo svjesnost da nam svima treba bijeg, lakoća postojanja i ludost. 

Zato se ponekad cijelu godinu štedi za tih deset dana Raja, za deset dana kiča, besramnosti, spokoja i opeklina od sunca. I zato što znam da će se, kad tih deset dana prođe, oni vratiti u ono gdje sam ja sada, da će ponovo biti samo ljudi koji šutke opstaju u mehanizmu preživljavanja, u automatskom ustajanju uz budilice i još automatskijem pristajanju na manjak sunca u životu, ja im velikodušno dopuštam da budu bučni, naporni, kričavi, razmaženi i blesavo sretni. 

Kraduckam im bezbrižnost pospremajući je, brižljivo kao zimnicu, u staklene tegle i čvrsto zatvaram poklopce za kišne, sive dane (FOTO: Kris Silver)

Lažem, nisam velikodušna nego se kao vampir hranim njihovom vedrinom, kraduckam im bezbrižnost pospremajući je, brižljivo kao zimnicu, u staklene tegle i čvrsto zatvaram poklopce za kišne, sive dane kad se svi mi prepadnemo da sljedeće ljeto više nikada neće doći. Ili, još i gore - da će ljeto opet doći, a mi, možda, više nećemo biti tu. Ljeti, ljeti se čini kao da nitko od nas nikada neće otići, da ćemo vječno biti tu. Iz perspektive zimskih jutara ljeto je tako dragocjeno, ono postaje obećanje vječnog života. 

"Bože, kako je lijep ovaj grad!", uzvikivali su, iskreno fascinirani, ljudi koje sam jučer provela po Palači. Znam, potpuno besmisleno, ali svaki njihov oduševljeni uzvik meni je izazvao osjećaj ponosa, kao da je grad po mom nacrtu izgrađen. Oprosti, care Dioklecijane, što sam ti otela komadićke slave. Turisti te hvale, a ja klimam glavom i osmjehujem se skromno, kao da netko hvali moje lijepo, pametno i dobro odgojeno dijete. Klimam glavom kao da je to sve što se uopće može reći o tebi - da si lijep. Potvrđujem i šepirim se kao da već mjesecima po portalima ne čitam samo najgore stvari o tebi, a najgore od najgoreg, ili, najironičnije od svega je da su najčešće žrtve tvoje tamne strane bili upravo oni koji su ti se tako djetinje divili - turisti. 

Turisti su izbjeglice iz svakodnevice. Oni su mi, koji su uspjeli preći granicu. Granicu između stvarnosti i slatke iluzije. Oni su mi, koji su uspjeli uštedjeti. Njih volim, baš takve, a ne one koji imaju dovoljno da bi si mogli i kupiti neki naš otok koji im se svidi. Da, kaos je, da, infrastruktura puca po šavovima, ali zbog mogu biti ljuta na upravu grada, nikako ne na turiste.

Pa i mi, kad dolazimo u njihove zemlje, kupamo se u njihovim morima, sneno bauljamo njihovim ulicama, isti smo kao i oni. Uzbuđeni, brbljavi i znatiželjni. Ne pada nam na pamet da bi nas netko od domaćina gledao ispod oka. Ta, dolazimo u miru. Dolazimo da bismo, možda, bosi plesali na nekim njihovim trgovima. 

Cijelo ljeto provodim na Peristilu. Tamo Dale svira svoju gitaru, tamo je neki dan žena u popriličnim godinama, skoro pa starica, izula cipele i vrtjela se oko sebe slaveći ljeto i, vjerojatno, činjenicu da je živa. Živa i na nogama kojima bosa ostavlja tragove na carskom trgu. Svako ljeto gledam te žene koje plešu i priželjkujem da me spopadne malo hrabrosti. Hrabrosti da zaplešem bosa na trgu vlastitog grada. Razigrana, rasterećena, drska i slobodna od „Što će ljudi reći...“ Nikad se nisam usudila. Kao što se, vjerojatno, ni te žene u sretnim haljinama ne usude tako raspojasati „doma“. Kao da, za dopustiti sebi slobodu, moramo biti stranci. Kao da bi naš ushit postojanjem radi postojanja mogao biti osobna uvreda našim sugrađanima. Zato sam zahvalna tim strankinjama što plešu umjesto mene, kao što ću ja, prvom prilikom, u nekom njihovom gradu plesati za njih. 

(ILUSTRACIJA: Peanuts)

Ima jedna sličica na koju sam naletjela negdje u virtuali: Snoopy u hodu nabasa na jedan list otpao sa grane. U letu tog lista, Snoopy vidi poziv na ples pa se zavrti zajedno s listom, uhvati lepršajući ritam a na kraju se malo nakloni, nasmiješi i kaže “Thank you for the dance“.

Kad ljeti hodam po mom gradu i ja u „sudaranju“ sa strancima vidim isto. Priliku da se malo zavrtim s njima, da zaplešem i budem bezrazložno sretna. Priliku da u slučajnim susretima ljetnog kaosa dodirnem, razmijenim nešto drugačije, nešto naivno, pomalo blentavo i dobre volje.

Na kraju sezone, kad ti ljudi koje zovemo „turistima“ sa svojim šeširima, sunčanim naočalama, šašavim haljinama i kičastim suvenirima umorni i omamljeni krenu napuštati moj grad, imam potrebu zaustaviti ih, jer njihov odlazak najavljuje i moj povratak u „normalu“. Normala je ono kad si ozbiljan, zabrinut i kad na ulicama nema gužve. Na ulicama tad imamo koliko god hoćeš mjesta za biti komotno tjeskobni. Normala je ono kad nam za sve neće biti krivi turisti nego jugo, bura, kiša i preveliki računi za struju. Zato mi je žao kad svi ti nepoznati uzurpatori naše svakodnevice odu, imam potrebu zaustaviti ih na trenutak, malo se nakloniti i reći: „Hvala vam za ples...“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay