„Ne smije biti anarhije u hrvatskom društvu. Nitko ne može uzimati pravdu u svoje ruke i raditi nešto van zakona. To ne dolazi u obzir. Takve pojave ne smiju biti pojave niti koje se događaju, a kamoli da dobivaju društvenu potporu. Tome moramo reći ne“, kazao je hrvatski premijer Andrej Plenković.

Nema nježnog i pristojnog načina da se premijeru objasni kako njegov prenapuhani ego neće izbrisati sve što se „ne smije i ne može događati u Hrvatskoj“, a već se dogodilo točno 24 sata prije ove njegove izjave. Rastrojeni je mladić usred bijela dana u Splitu smaknuo tri osobe iz narko podzemlja, nakon čega ga respektabilan broj ljudi slavi kao heroja, vjerujući da je ubojica odradio ono što je splitska policija davno trebala. 

Zbog trostrukog ubojstva i činjenice da u Hrvatskoj deseci tisuća građanki i građana preko Facebooka izražavaju potpunu moralnu sigurnost u ispravnost smaknuća, kakvu javno i organizirano iskazuju samo teroristi, premijerova izjava ima smisla kao da je otprilike kazao: „Ne dolazi u obzir da nenadano, u 81. godini umre slavni hrvatski psihijatar Vladimir Gruden. Tome moramo reći ne.“

Koji je politički smisao poricanja vijesti koje su u medijima objavljene 11. siječnja 2020. godine?

Da stvari budu bizarnije, Plenković odavno svjedoči tome da se „narod“ upleo u političke procese u ovoj zemlji. U ime i za račun naroda nastupaju sve one opcije ili frakcije još desnije od HDZ-a, koja nude jednostavna, brza i po demokraciju opasnija rješenja od uhodanog stranačkog establishmenta. Takva je jedna opcija, uostalom, nedavno značajno pomogla debaklu HDZ-ove predsjedničke kandidatkinje, osvojivši 465.000 glasova na ideji vraćanja vlasti narodu koji su se kasnije distribuirali kud koji, sve to na buntu protiv korumpiranih elita, očaju pred siromaštvom, napuštanjem zemlje i lažnoj jasnoći neprijatelja koji zaslužuje pad. 

Samo ova kratka epizoda sasvim je dovoljna da se s privatne tragedije vrati na Plenkovića i sve njegove prethodnike, točno tamo gdje je tragedija počela (FOTO: HINA/Mario Strmotić)

Nema smisla ponavljati sve političke razloge zbog kojih populizam u nekoj zemlji cvjeta, s licima raznih spasitelja, autokrata, mambo-džambo proroka, ali to su isti, teorijski milijun puta prožvakani razlozi, radi kojih relevantan broj građanki i građana priželjkuje i slavi brzo i efikasno, rubno ili otvoreno nasilno rješenje svakodnevnih problema. Sve skupa čini konglomerat tema koje su za premijera prvenstveno pitanje osobnog političkog opstanka, a trebale bi biti – kako se iz slučaja splitskog krvoprolića vidi – pitanje obaveze kontrole nad malignim procesima u državi.

Da ne bi ponavljali na koji je sve načine Hrvatska toksična od samog osnutka, prođimo kroz samo nekoliko detalja ove zadnje priče.

Zbog kontinuiranog nasilja, obitelj rastrojenog ubojice bila je pod nadzorom Centra za socijalnu skrb od 1997. godine. Mediji izvještavaju da je majka Filipa Zavadlava i braću toliko tukla, da je završila u zatvoru na 40 dana, što je doista rijetko oštra sankcija u našem beznadno samilosnom pravosuđu. Lokalni je policajac novinarima ispričao da su 13-godišnji Filip Zavadlav i njegov mlađi brat jednom doslovno utrčali u policijsku stanicu tražeći spas od roditelja, a dalje se navodi da je u obitelji ukupno evidentirano preko deset slučajeva obiteljskog nasilja na štetu djece. Otac je navodno narkoman, kao i majka koja javno priznaje da je bila heroinska ovisnica. Sa sinom je provaljivala u crkve. Dva Filipova brata su narkomani; jedan se liječi u Crnoj Gori, a drugome su ubijeni dileri navodno prijetili zbog dugova, što stoji i u optužnici protiv ubojice gdje se čin etiketira kao „osvetnički“. Na dan egzekucije, Filip je bio u stanju potpunog raspada i htio je potražiti psihijatrijsku pomoć, ali ga je u tome, po navodima majke, spriječio otac, tvrdeći da će evidencijom o liječenju sebi otežati zadržavanje posla na brodu. Potom, u stanu jedne od njegovih žrtava prije dva mjeseca nađeni su kokain i heroin u vrijednosti od oko 150.000 kuna, ali optuženik nije završio u istražnom zatvoru. Tužiteljstvo to nije tražilo jer „osumnjičenik do sada nije bio osuđivan zbog bilo kojeg drugog kaznenog djela.“

Za potpunog političkog idiota, osobu nesvjesnu bilo kojeg drugog elementa iz hrvatske nasilne prošlosti, raspadnutog pravosuđa, sistema socijalne skrbi, zdravstva, represivnog aparata, svega što uzaludno ponavljamo desetljećima, samo ova kratka epizoda sasvim je dovoljna da se s privatne tragedije vrati na Plenkovića i sve njegove prethodnike, točno tamo gdje je tragedija počela. Kao dječak, Filip Zavadlav je očito imao toliko prisebnosti i hrabrosti za ogroman korak, da pred državom optuži vlastite roditelje i zatraži pomoć. Ako ijedna država može opravdati vlastito postojanje, onda može zbog djece koja se nađu u takvoj situaciji. Hrvatska nije mogla ni toliko napraviti. Unatoč narkomaniji, siromaštvu i konstantnom nasilju, nijedno dijete Zavadlovih nije oduzeto roditeljima i smješteno na sigurno.

I tako smo došli do dana i događaja koji se, po Plenkoviću, ne smije dogoditi i djeteta koje je napokon dobilo podršku, ali od krivih ljudi i krivim povodom. Taj dan je po užasu izniman, ali svi su užasi iznimni, a vidjeli smo ih toliko da nam tisuće bijesnih internetskih terorista istodobno potiču strah, bijes i razumijevanje.

Ničemu od toga se ne može tako lako reći ne.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Daniel Kasap

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"