Razloge sloma SDP-a treba dakle detektirati od početka, još od velike agitacije „na terenu“ dvoje sadašnjih potpredsjednika stranke, Zlatka Komadine i Rajka Ostojića, da pobijedi upravo Bernardić. Oni i njihova ekipa glavni su krivci jer su kasnije sprječavali Bernardićevu smjenu, iako se jako brzo vidjelo da SDP nepovratno pada i da se bez osjetno boljeg vodstva neće moći dobiti parlamentarni izbori. Vrhunski fizičar i odličan bloger, Antonio Šiber, rekao mi je duhovito u jednom intervjuu prije dvije godine kako je Bernardića „politički dadaist“, misleći da se ne zna što on uopće zastupa. No, pustimo sad Bernardića koji će se zasigurno snaći na nekoj manje zahtjevnoj poziciji u budućnosti, možda u Saboru ili u svojoj struci kao fizičar ili nekom drugom poslu. Što će biti sa SDP-om, kakvu će politiku promovirati i tko će ga voditi?

Sanjao sam: ….. „Serbian lives matter“, da se kod nas, ovdje, danas, čuje, viče kao što u Sjedinjenim Državama odjekuje, te se po ulicama izvikuje, na plakatima ispisuje ono što njih, tamo, tišti, naime – „Black lives matter“ (crnački=afroamerički životi „vrijede, važni su, bitni“, jednako kao i oni prevladavajuće bijele („kavkaske“) rase u SAD-u. Ali, kome su kod nas važni srpski životi, da možda ne onima koji u svojoj poluobrazovanosti mogu samo citirati jedan stih A.G. Matoša: „I dok je srca, bit će i Kroacije“ (završni stih pjesme „Pri svetom kralju“ iz 1910. godine)? Sanjao sam, ali budan, u maniri jednog King Martin Luthera, Jr. (1929.-1968.) da ćemo jednog dana živjeti u naciji u kojoj se nikoga neće procjenjivati po njegovoj vjeroispovijesti, nego po kakvoći njegove osobnosti!

Mogućnost da u 21. stoljeću u Hrvatskoj političar izjavio ovakvo nešto, simptom je potpunog mračnjaštva i moralnog idiotluka. Ne sumnjam da ćemo idućih dana slušati i žalopojke ove trojke o neshvaćenosti. Kad god prijeđu granice strpljenja i nalete na minu, to društvo „kaptolibana“ kmeči o totalitarnom duhu ljevičara i pseudoliberala te tvrdi „da se oni samo zalažu za zaštitu života, pomoć i podršku trudnim ženama u nevolji“ ili za neki drugi pozitivni cilj, dok im je ostalo „izvađeno iz konteksta“. Na njihovu nesreću, cijeli je njihov kontekst dostupan na internetu. To nisu ljudi nemirne savjesti, već prodavači svjetonazorske boze, koji su u stanju prijeći svaku crtu moralne dopustivosti kako bi opstali u borbi za resurse. Ideja da se silovanim ženama zabrani pobačaj ili upliće u život je naprosto zlostavljačka i nema nikakve veze sa sentimentom prema vrijednosti ljudskog života u svim njegovim fazama.

Priča o predstojećim srbijanskim izborima seže u blisku prošlost i uspon Slobodana Miloševića na krilima velikosrpskog nacionalizma i hegemonizma, ali da izbegnemo predugu ekspoziciju. Držimo se, dakle, zanata: Sergej Trifunović pevao je u utorak 16. juna, u kafani, sa sve eminentnim kandidatima sa svoje liste (Pokret slobodnih građana) četničku naricaljku “Nad Kraljevom živa vatra seva”. Društvo mu je pravila i građanka Turajlić Slobodanka, univerzitetska profesorka građanskog političkog usmerenja, koja nije imala ništa protiv repertoara, dapače, podelila je sa gledaocima (klip je Trifunović okačio o svoj tviter nalog, pa ga ubrzo skinuo) detalj sa porodičnog stabla: “Meni je stric bio kod Draže”. Inače, zapovednik četničkih koljača u Srbiji Dragoljub Mihailović više nije ratni zločinac, smatra se neosuđivanim, jer, po slovu presude o rehabilitaciji, nije imao pravično suđenje.

Malo tko danas vjeruje u neovisnost policije, DORH-a i sudstva u Hrvatskoj. No, uhićenja zbog afere Vjetroelektrane po svemu sudeći su krenula zbog provaljene istrage, dakle, prisilno preuranjeno i u ovom predizbornom trenutku sigurno ne odgovaraju HDZ-u. Tu je u igri iznimno skupa i dugo pripremana investicija, a istragom o korupciji obuhvaćeni su ljudi iz visokog drugog reda političke elite, znači, i sam vrh je tu negdje blizu. Pritom Andrej Plenković, upitan je li bila loša odluka da se Josipa Rimac imenuje državnom tajnicom u Ministarstvu uprave nakon njene ranije afere s kućom, bizarno komentira da ovo što se sada događa, koliko on vidi, nema veze s Ministarstvom uprave! Ona je to radila u fušu, dodali bismo mi. Kao da ovo što izlazi na vidjelo nije izravno povezano s njezinim korištenjem političkog položaja i utjecaja. Da nije bila tako visoko pozicionirana, logično bi i njezina mogućnost utjecaja bila manja.

Približivši se, nakon dugo godina, ponovno školi, uviđam ono što sam uviđala i nekada davno – da je škola, ovako kako je ovdje organizirana, neprijatelj čovjeka, prirodnih, spontanih razvoja njegovih potencijala, koje, gotovo pa u pravilu, gleda kako da uguši i oslabi, ne bi li od njega sačinila revnog državnog službenika, poslušnu personu koja prihvaća sve što joj se diktira odozgo, i koja je spremna da tu diktaturu poslušnosti i strogoće, uštogljene uzoritosti koja želi sugerirati besprijekornost i bezgrješnost u svakom pogledu, zavodi i provodi dalje, radeći tako, u stvari, poput policije, vojske ili sudstva, poput revnih državnih činovnika na zavođenju reda, koji nije drugo nego uvijek različitim politikama proklamirana ista disciplina – disciplina ne mišljenja i jednoumlja, disciplina podložnosti i pasivnoga prihvaćanja, disciplina slijepog otuđenja od jastva, postajanja strojem.

U doba korone razbudila se nada u bolji svijet. Ali, brzo će opet doći naša kukavna stvarnost. Ljudska priroda se teško mijenja i većina će se vratiti svojim starim navikama. Čak strahujem da bi egoizam lako mogao postati dominantno moralno načelo. Iz krajnjih situacija malo što pozitivno nastane, a mnogo dobrog nestane. Pandemija koronavirusa omogućila je postojanje svjetskog dobrovoljnog zatočeništva. U njemu su oni u samoći sve više sami, oni u daljini još dalji. Što duže bude ovo stanje trajalo, vlastodršci mogu biti sve skloniji despotizmu i porobljavanju. Već su se posvuda pokazali efikasnim samo u donošenju i sprovođenju restriktivnih mjera, a potom „popuštanja”. I u jednom i u drugom slučaju bez dovoljno utemeljenih obrazloženja. Odjednom je postalo bjelodano da je u svakoj postojećoj državi politička vrhuška nekompetentna, svaka odluka političara problematična.

Kad ste u Bosni pisac, imate nesreću da fikcija nikada ne može biti „jača“ od stvarnosti. Tačnije, bjednija. Sve ono što se ne bi smjelo napraviti ili ono što u simboličkom, ili stvarnom, sustavu ne bi smjelo doći u pitanje, sve se to pred očima razbija u paramparčad. Možda je čaršija u pravu: Fikret Hodžić je žrtveno jagnje, kolokvijalno rečeno, kurban kojemu je podmetnuto da za nekog velikog „provuče“ tih deset miliona maraka kroz fiskalni sistem. Možda su to doista, kako čaršija kaže, male pare za Bakira i Sebiju Izetbegović, dva bošnjačka masterminda, pa se vrući krompir utrpao federalnom premijeru Fadilu Novaliću da on iz Kine nabavi respiratore, po cijeni koja je prava sitnica, da se ponovo sjetimo Alan Forda. I eto u igri Fikretove poljoprivredne firme da odjednom nabavi medicinsku opremu.

Ovaj tren, cijeli se svijet nalazi pred izazovom novog, relativno nepoznatog virusa, opasnijeg i virulentnijeg od gripe, protiv kojeg je trenutno jedina obrana suvisla komunikacija o mjerama zaštite. Umjesto toga, nudi se kakofonija informacija koje se međusobno isključuju ili su naprosto idiotske. Maske nisu mjera zaštite, pa onda jesu (jesu, naravno da jesu), virus poput sićušne kobre vreba iz čipsa, voća i povrća, s cipela, kose, pseće dlake, itd., pa su ljudi upućeni da mahnito dezinficiraju sve to i još mnogo više, iako je prijenos s čipsa, voća i povrća, cipela, kose i pseće dlake moguć samo na razini anegdote (što ne znači da dezinfekcija nema smisla); jedan je ugledni znanstvenik u istom nastupu kazao da Covid-19 nije opasan i da od njega ne umire puno ljudi, ali bi imali 10.000 mrtvih da nismo sve pozatvarali; kasnije je kazao 20.000 mrtvih.

Gorljivi nacionalisti žive sa svojim podvojenim osjećajima: narcisoidno se hvale svojom veličinom i žale se da ih „nitko ne razumije”, jer su „nitko i ništa”; čas tvrde da su vrlo popularni i ugledni; čas da su „svi protiv njih”; čas se ponose svojim herojstvom, čas dokazuju da su uvijek bili žrtve. Ponekad kazuju i jedno i drugo u istom iskazu. Nacionalisti su u balkanskim krajevima brzo usvojili komunističku leksiku i naokolo pozivali na ujedinjenost oko zajedničkih vrijednosti, govorili o vremenu promjena, dokazivali da je najplemenitiji oblik vjere baš onaj njihov (kao nekada "naš", "jedini ispravni put u socijalizam"), pozivali svoju „braću i sestre po vjeri“ (u čemu ima prizvuka poziva na ujedinjenje svih proletera), zbijali „svoje redove pravovjernih”, od vjere napravili politički program i „životni” stav, one koji nisu dolazili u bogomolju gledali sumnjičavo.