Političar bi bio ništa bez podrške svojih glasača i sljedbenika. Glasači političara čine moćnim, utjecajnim, oni ga svojom podrškom dovode na vlast, svojim napuštanjem s vlasti skidaju. Zato su glasači i sami odgovorni za politiku koja je na vlasti. Oni svojim glasom podržavaju dobra djela, jednako kao što svojim glasom odobravaju i nemoralna djela svojih političkih predstavnika. Političari na vlasti zaista predstavljaju one koji su ih izabrali. Upravo zato se kaže da "svatko ima vlast kakvu zaslužuje". Pritom bi bilo pretjerano reći da je politika naša sudbina. Sudbina je kozmička, tajnovita, nedokučiva sila. Politika je naš proizvod, mi u njoj učestvujemo, mi je stvaramo, mi biramo. Izbor nas čini odgovornim. A to nekima nikako nije po volji, a ima ih kojima to još nije ni jasno. „Glasaj za mene, to si ti“, kaže političar. Nikada to ne može biti točno. Kada osoba promisli i barem malo razmisli o političkim manipulacijama i demagogiji političara brzo shvati da ne postoji njena stranka, ne postoji njen političar.

Cijeloga života György Konrád pisao je i razmišljao o nemanima totalitarizma. Kao jedanaestogodišnji dječak, Mađar židovskoga porijekla, iskusio je patnje života pod fašizmom, Drugoga svjetskoga rata, progona i istrebljenja Židova. Imao je sreće, preživio je, ali ostatak svoga života posvetio je borbi za iskupljenje komadića ljudskoga dostojanstva nebrojeno mnogo onih koji su stradali, i dakako, ne samo Židova, pod teškom, sumanutom, neshvatljivom nepravdom, pod nečovječnom čizmom njemačkog Nacionalsocijalističkog pokreta, fašističkih ideja koje su se protegnule Europom, tada u strašnome požaru i smrti, u paklu bezumlja. Dakako da su Konráda, preminulog u Mađarskoj u jesen 2019., brinuli novoprobuđeni ideali etničkih čistoća i čišćenja, koje ponovo izdižu populističke politike. Današnje je desne europske vlasti okarakterizirao kao bezidejne i beskrupulozne, koje se, u skladu sa svojim vrijednostima, „trude pod kontrolu staviti svaku javnu kritičku misao“.

Hrvatska država bol izazvanu kidnapiranjem iz vlastitog doma, višestrukim silovanjem, premlaćivanjem, spajanjem na struju i prženjem, zastrašivanjem nožem i pištoljem, prisiljavanjem da plešete, skidanjem do gola i drugim ponižavanjem cijeni između 476 i 746 kuna po danu. U dvije presude stalo je sve što treba znati o današnjoj Republici Hrvatskoj. S obzirom da su ovakvi slučajevi dio sustavne prakse, kako možemo okarakterizirati takvu državu? Kao temeljenu na nepravdi, laži i preziru spram građana i vlastitih osnivačkih akta te nasilju. Tko, odnosno koja organizacija je utemeljila ovu državu i institucionalizirala praksu nasilja, nepravde i laži? Hrvatska demokratska zajednica, koja je devedesetih godina - piše profesor Pravnog fakulteta Dario Čepo u nedavno objavljenom radu - dizajnirala sve institucije u ovoj zemlji prema vlastitim potrebama, pri čemu je naročito podjarmila pravosuđe.

Neugasiva je težnja velikosrpskog nacionalizma i poslednjih se dana ukazuje u Bosni i Hercegovini kao pretnja odcepljenjem srpskog entiteta te države, po cenu sukoba kakav je bio na delu od 1992. do 1996. godine, sa svim prepoznatljivim pojavnim oblicima, od kojih je najznačajnija podrška zvaničnog Beograda. Naravno da sve podseća na početak ratova u bivšoj Jugoslaviji, na balvan revoluciju, tenkovsku odbranu mira do vukovarskih temelja, crnogorsku ofanzivu na Dubrovnik, masakr u Bijeljini, opsadu Sarajeva, logore za Bošnjake, genocid u Istočnoj Bosni, državne masakre civila na Kosovu ... Nema kraja, velikosrpski nacionalizam ima terorističko svojstvo - ne prekida se, jer se ciljevi nikad ne mogu ostvariti. Ni angažmanom bombaša-samoubica. I neće valjda neko ponoviti pitanja ko će da ratuje, s kim i za šta.

U jednoj se pjesmi Tomaž Pengov vraća u svoj grad, otresa prašinu s putnih cipela i priča o svom putovanju, ali nitko mu ne vjeruje da je bio tamo gdje je već bio. To je tako kad živimo u svijetu ozbiljnih ljudi. Ozbiljan čovjek budi se uz zvuk alarma. Ljubi svog supružnika misleći na slučajnog prolaznika čija mu je pojava zatresla nutrinu. Sluša potom svoje suradnike zamišljajući kako vadi automatski pištolj i puca na sve oko sebe. Vraća se doma zamišljajući kako izlazi na otvorenu cestu i putuje dok ne bude svladan umorom. U svojim mislima je heroj, ali šuti na kauču pored svog partnera. Mijenja kanale. Skrola po telefonu. Na poslu se smješka. Radi prilježno. To mu pomaže odagnati neprimjerene misli. One koje bi htjele poremetiti njegov svijet. Ozbiljna osoba ne smije tako razmišljati. Ozbiljna osoba ne bi uopće trebala razmišljati.

Najprije je F. T. kao general koji se inače zaklinjao u svoga Maršala (JBT-a), pogotovo slijedom priče kako ga je ovaj svojevremeno spasio (rekavši da "Tuđmanu ne treba pakovati") ... najprije je prisvojio (hrvatskije: ukrao) njegovu vilu na Pantovčaku (dakle, vojnički gledano: general je izdao maršala!). Vraga je to bila "Titova vila"! Kad su mu ulizice iz hrvatske komunističke vrhuške prvi put pokazale kako ona krasno izgleda, ponosni na takav "dar", dobili su od njega sarkastični komentar: "Niste je izgradili meni, nego - sebi!" (pa, stoga, nikada nije u njoj boravio, ni stolovao, ni "poglavnikovao"). Dočim se dočepao tuđe (jel' narodne, državne, društvene?) vile, poglavnikovanje F. T.-a bilo je obilježeno skorojevićevskom KIČ ikonografijom, koja se, osim u unutrašnjoj izgradnji "dvorskoga ceremonijala", prema vani pokazivala/demonstrirala operetnim paradiranjem, kič-uniformiranjem, u skladu sa skorojevićevskom pretencioznosti osobe bez ukusa.

Nacionalnom nisam davao prvenstvo i zato što vjerujem da etičko mora biti iznad nacionalnog. Nije moguće biti istovremeno nacionalist i držati do etičkih principa, jer potonji uvijek popusti pred zahtjevima „nacionalne stvari“ i neće da vidi ni greške, a kamoli zločine „svojih“. Moralnoj osobi zločinac je zločinac, ništa drugo. Zato ga ne brani, ne slavi, nikada nije „njen“, ni kada su iste nacije, iz iste grupacije, iz iste armije. Tek kada se počnem sramiti „svojeg“ zločinca postajem uistinu svoj, postajem biće za sebe i za Drugog. Oni koji brane zločince zato što pripadaju njihovoj nacionalnoj ili vjerskoj skupini zapravo sramote cijelu tu skupinu. Neće i ne može biti potpunog pomirenja sve dok svako za svojeg zločinca ne kaže da je zločinac, a ne „heroj“, sve dok se ne shvati priroda zla. Priroda vlastitih loših djela. A ako se tvrdoglavo drži svojega, ne shvaća i tvrdoglavo brani svoje greške, onda već priprema, možda i priželjkuje novi sukob.

Nema smisla ponavljati sve političke razloge zbog kojih populizam u nekoj zemlji cvjeta, s licima raznih spasitelja, autokrata, mambo-džambo proroka, ali to su isti, teorijski milijun puta prožvakani razlozi, radi kojih relevantan broj građanki i građana priželjkuje i slavi brzo i efikasno, rubno ili otvoreno nasilno rješenje svakodnevnih problema. Sve skupa čini konglomerat tema koje su za premijera prvenstveno pitanje osobnog političkog opstanka, a trebale bi biti – kako se iz slučaja splitskog krvoprolića vidi – pitanje obaveze kontrole nad malignim procesima u državi. Taj dan je po užasu izniman, ali svi su užasi iznimni, a vidjeli smo ih toliko da nam tisuće bijesnih internetskih terorista istodobno potiču strah, bijes i razumijevanje. Da ne bi ponavljali na koji je sve načine Hrvatska toksična od samog osnutka, prođimo kroz samo nekoliko detalja ove zadnje priče.

Broj 11 je grb grijeha. To se u Rječniku simbola pripisuje i navodi kao izreku sv. Augustina, crkvenog naučitelja (jednoga od četiriju istinskih crkvenih otaca, dakle superstara). Dalje, prema istom rječniku, „jedanaest je znak neumjerenosti, nerazumnosti, prekomjernosti bilo koje vrste, nesuzdržljivosti, nasilja, pretjerivanja. Taj broj navješćuje mogući sukob.“ No, koja me je ateističko-apostatska pomirenost s Ništavilom ipak navela na biskanje po ovakvoj od starosti ocvaloj Mudrosti? Neće se povjerovati, ali kad sam vidio onih naših jedanaestero pretendenata, koji su se željeli kvalificirati za kandidate na izborima za Predsjednika RH (a mnogi su ih od nas vidjeli, poredane kao za „streljanje“, na podijumu seta jednog TV studija), namah mi je iz memorije pamćenja podsvjesno sinulo da tu nešto ne štima.

Ne daj se Anja, ne daj se kad budu vodili na strijeljanje, uvijek lažu da vode negdje drugo, kao što su nama djeci govorili „dođi, neću te tući“, soba ti nije više topla, nema rasporeda i razbacanih predmeta, odvest će te ljudi u čudnim uniformama, uvijek si se razlikovala po boji kože po tvom pomalo krivom nosu, pratit će te sljedećeg jutra do stanice i staviti u stočni vlak, u prugastom si odijelu i opkoljena dželatima, ne daj se Anja ne daj se starosti moja. Ne daj se Anja, potrgaj lisice, prevari stražare odlazeći da se počešljaš u nekom gradu gdje ne odzvanjaju čizme, generacijo moja, unaprijed mrtva ljubavnice, znam da više neće biti života pogotovo ne ovakvih, u prosjeku 1981, ja neću s kim imati ostati živ ako svi odete, a i taj će mi život teško pasti.