Ovo je Plenkovićev „sad ili nikad“

ritn by: Zdenko Duka | 07.08.2020.

Za razliku od prvog premijerskog mandata u kojem se ponašao iznimno oprezno pa i strašljivo, Plenković bi sada trebao imati dovoljno snage kreirati i provoditi politiku koju on želi - on stalno spominje da je to politika desnog centra, a to bi svakako trebala biti više liberalna nego desničarska nacionalistička politika. Politiku pravne države - opće ravnopravnosti građana, uz učinkovitu zaštitu ljudskih i svih manjinskih prava. Teoretski onako kako je Hrvatska to potpisala u pristupnom ugovoru za EU. HDZ-ova koalicija je jako tanka, ali će se Plenković valjda čuvati toga da mu zastupnici Domovinskog pokreta Miroslava Škore „daju ruku“ da spašavaju Vladu. Tada bi ova promijenjena, da ne kažemo, baš, nova politika pomirbe propala. Eventualne dodatne potrebne glasove u Saboru, ovisno o sadržaju i kvaliteti zakona, ako ustreba, HDZ će vjerojatno moći dobiti i od nekih iz oporbe.

Dolazak Borisa Miloševića, potpredsjednika Vlade iz redova SSDS-a na središnju proslavu Oluje u Knin i najava da će potpredsjednik Tomo Medved odati poštu za šestero nakon Oluje pobijenih starijih civila srpske nacionalnosti 25. kolovoza u zaseoku Grubori, u kojem poslije pokolja više nitko ne živi, obostrano je dobronamjerna gesta, a hoće li biti i nešto osjetno više od same geste pomirenja vidjet ćemo u političkoj praksi.

Da bi moglo biti više od golog koncilijarnog protokola osnažili su kninski govori dvojice čelnih ljudi, predsjednika Milanovića i, što je za drukčiju politiku bitnije - osobito premijera Plenkovića. Na komemoraciju u Grubore doći će i Milanović, a Medved će obići i sela sa srpskim stanovništvom u kojima na opću sramotu nema struje i vode, a prije 30 godina ta su je sela imala. Kako stvari stoje, Plenković će u rujnu ići u Varivode, u kojima su također pobijeni nevini hrvatski građani srpske nacionalnosti, njih devetero.

Je li to početak stvarne integracije Srba u hrvatsko društvo s ciljem da budu napokon zaista u svemu potpuno ravnopravni građani ove zemlje?

Predstavnici Srba imali su već Slobodana Uzelca, potpredsjednika vlade za regionalni razvoj, obnovu i povratak (2007.-2011.) dok ju je vodio Ivo Sanader, a kojeg je naslijedila Jadranka Kosor. Izvjesni oblik hrvatsko-srpskog pomirenja je na simboličkim razinama prilično dobro funkcionirao i u razdoblju od 2000. do 2011. godine. Što se HDZ-a tiče, želja za pomirbom je iskazana na samom početku mandata Ive Sanadera, kada je 2004. godine s „Hristos se rodi“ čestitao pravoslavni Božić. U udžbenike su se, primjerice, uvele i činjenice o stradavanju Srba. Bio je to vrijeme „ušminkavanja“ Hrvatske za ulazak u Europsku uniju. Ipak, nije se puno učinilo ni na povratku izbjeglih Srba u Hrvatsku, niti na poboljšanju života u namjerno popaljenim ili na drugi način devastiranim srpskim selima.

Ivo Sanader
Želja za pomirbom je iskazana na samom početku mandata Ive Sanadera, 2004. godine (FOTO: Lupiga.Com)

Simboličku međuetničku toleranciju počeo je uništavati Tomislav Karamarko, kad je 2012. godine došao na čelo HDZ-a. Rušeći lijevu vladu, koaliranje sa SDSS-om nazvao je „najvećom HDZ-ovom sramotom“ i to je želio osnažiti okupljanjem najcrnje desnice. Onda je njezine predstavnike pod kapom HDZ-a uveo u Sabor, a novi šef stranke Plenković nije 2016. imao dovoljno snage da ih izostavi s izbornih listi.

Tuđmanova politika poslije Oluje nipošto nije bila politika pomirenja. „Nestali su u dva dana, nisu imali vremena niti da pokupe svoje prljave gaće … Tako dugo dok su bili u Kninu, dok je Knin bio pod okupacijom, tako dugo budućnost hrvatske države nije bila sigurna, od Oluje, od ovih naših dana ona je sigurna“, rasistički je grmio Tuđman u Kninu, krajem kolovoza 1995. godine. Još 1990. prije početka rata, snivao je o samo tri posto Srba u Hrvatskoj, i to je i dočekao. Poslije Oluje, njegov ministar i potpredsjednik Vlade, Jure Radić, imao je zadatak, u od Srba ispražnjene prostore, naseliti Hrvate iz BiH. Ipak, Tuđman je znao biti, makar ponekad, i politički realist, pa je političku mudrost pokazao mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja 1998. godine.

"Kao zemlja koja je pobijedila u nametnutom ratu, žalimo zbog svih civilnih žrtava, ne samo Hrvata, nego i Srba. S tugom se prisjećamo stotina tisuća prognanika koji su protjerani sa svojih ognjišta. Žalimo i za žrtvama ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane, svaki takav čin je bolan, ružan ožiljak na pravednom licu Domovinskog ratu. Svjesni smo da je naša pobjeda u Oluji bila traumatična za mnoge hrvatske Srbe. Dok je za većinu Hrvata to većinom bio prisilan zbjeg, za mnoge Srbe to je bio zbjeg pred hrvatskim snagama“, kazao je Plenković u srijedu u Kninu.

Andrej Plenković
Plenković i njegova vlada mogu mijenjati nabolje odlučnim potezima, a nikad za to ne može biti bolje prilike nego u ovoj prvoj godini mandata (FOTO: HINA/Mario Strmotić)

Istaknuo je da pijetet treba iskazati prema svakoj nevinoj žrtvi, bila ona hrvatska ili srpska. Pijetet i prema nedužnim srpskim žrtvama, čime se ne dovodi u pitanje pravednost i legitimnost Domovinskog rata, uz napomenu da će se svi zločini koji ne zastarijevaju nastaviti procesuirati. Zakonom o civilnim žrtvama rata kojeg je u Kninu najavio Plenković, stradalnici, bez obzira na nacionalnost, trebali bi biti obeštećeni.

Milanović je u Kninu pozvao Srbiju na dobru volju, suradnju i poboljšanje odnosa s Hrvatskom i kazao da će on kao predsjednik dati sve što može da odnosi budu bolji. Teško će to ići, iako Srbiji trebaju bolji i dobri odnosi s Hrvatskom ako se stvarno želi približiti Europskoj uniji. Ali, Srbiju vode ratni huškači iz devedesetih. Kasnije su se, naravno, ponešto prerušili. Načelno, na riječima, bivši visoko pozicionirani šešeljevac, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je, kaže, za pomirenje, ali dolazak novog potpredsjednika hrvatske vlade Borisa Miloševića naziva poniženjem Srba. A Ivica Dačić, sadašnji šef stranke Slobodana Miloševića i ministar vanjskih poslova Srbije govori da je to pokušaj „rušenja srpskog jedinstva“.

HDZ-ova koalicija je jako tanka, ali će se Plenković valjda čuvati toga da mu zastupnici Domovinskog pokreta Miroslava Škore „daju ruku“ da spašavaju Vladu. Tada bi ova promijenjena, da ne kažemo, baš, nova politika pomirbe propala. Eventualne dodatne potrebne glasove u Saboru, ovisno o sadržaju i kvaliteti zakona, ako ustreba, HDZ će vjerojatno moći dobiti i od nekih iz oporbe.

Bez obzira na potpredsjednika srpske manjine u Vladi i na obećavajuće riječi o toleranciji i pijetetu prema svim žrtvama rata, „hosovci“ i 28 godina nakon ukidanja i priključenja njihovih postrojbi Hrvatskoj vojsci, uz „Za dom spremni!“ kao da su sve brojniji i na izvjesni način su legalizirani. Za svako javno isticanje ustaškog pozdrava se može nekako lažno interpretirati da je to bilo u „komemorativnim prilikama“, a taj je pozdrav onda, prema tumačenju onog čuvenog Plenkovićevog Povjerenstva, kao, dopušten.

Da, teško je sada na bilo koji način sankcionirati ustaški poklič, nakon što ga je HDZ-ova vlast godinama tolerirala kako se HDZ-ovi birači ne bi naljutili. Istina, nekoliko stotina žestokih nacionalista u crnim odorama u Kninu bili su blokirani i zbog epidemioloških mjera zaustavljeni kako ne bi došli na središnju svečanost. Sada je za to postojala dobra izlika, ali moćne izlike neće uvijek biti.

Atmosferu u društvu Plenković i njegova vlada mogu mijenjati nabolje odlučnim potezima, a nikad za to ne može biti bolje prilike nego u ovoj prvoj godini mandata kojeg su stekli prilično uvjerljivom izbornoj pobjedom. Samo to je stvarni zalog za mirnodopsku Hrvatsku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Miroslav Lelas

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"

Do sada komentara: 49

Komentiraj

xyx prije više od 4 godine

Jovan Rašković,nekadašnji lider krajiških Srba,isticao je da će Hrvati teško stvoriti državu,jer su mlade države kao mlade biljke.Sklone slamanju,bolesti...RH tek ovih zadnjih godina udahnjuje život.Ono što ja zovem ozivjelim Pinokijom.Jos uvik je to teški hod sa utezima oko nogu,kroz močvaru i živo blato..Ne puno bolje od situacije koju je ima FTudjman 1990 do 1999..Stotine godina nemoći ušlo je u genski kod.Korupcija je u genskom kodu..Očekivano pokoravanje je u genskom kodu ...Količina korumpiranih,prodanih,antdrzavnih likova je nenormalno visoka.Sve su to teški utezi na tkivu RH..Ono što kompenzira te teške narodne mane je globalizam ,EU,koji nužno oslobađaju male narode...Ali još će puno vrimena proc do normale.
boljsevik prije više od 4 godine

"Više su Thompson i Hos doprinili velikosrpskoj ideji od svih četnika."
Zato i nema tubarona.
xyx prije više od 4 godine

Što se tiče hosa ,to smo milijun puta komentirali.Mogla je HErceg nešto originalno je napisat.Hos je antihrvatski projekt od začetka.Cilj projekta je da pod tim ustaškim znakovima poginu mladići ,pa nek se onda neko usudi to poništiti.Istovremeno Hos je stalno na usluzi velikosrpskim medijima da crne RH po svitu...Naravno da milijun građana RH nema pojma što je Hos ni zastave itd...Dakle,polja budala za manipuliranje ima koliko oćeš.A pendrekom po masi je teško...Više su Thompson i Hos doprinili velikosrpskoj ideji od svih četnika.
xyx prije više od 4 godine

Heni Erceg je deklarirana jugoslavenska.Ona je u tome dosljedna od 1990.To je legitimno stajalište.Ali je izgubljeno u vremenu .Sadržaj jugoslavenstva je danas ispran,ka stara isprana roba.Nekad je možda bila fina za obući je .Prije 25 godina urbano jugoslavenstvo je bilo naprednije od ikakvog hrvatstva..Danas je europejstvo zaminilo jugoslavenstvo,a i hrvatstvo je ponešto naprednije od ovog ispravnog nesadrzajnog jugoslavenstva..
kl prije više od 4 godine

Novi tekst Heni Erceg:

Zamislite samo, hrvatski su političari otkrili novu paradigmu časti, pa jezde uokolo ministri i predstavnici Srba, čas su u jednom selu na grobu srpskih ratnih žrtava, čas na mjestu pobijenih Hrvata, teško ih je pratiti od grobišta do grobišta gdje se klanjaju i drhtavog glasa komemoriraju svoje i njihove žrtve. Ali, neka, fino će biti vidjeti gospon premijera u selu Varivode gdje je hrvatska vojska 1995. pobila desetak srpskih staraca, selu bez osnovne infrastrukture i nešto sitno žitelja koji će teško dočekati da im se žarulje upale i osvijetle ono malo života što im je preostalo.

Uglavnom, trenira se nova paradigma časti političke elite, dok život, onaj potmuli, desničarski, uzgajan od strane istih ljudi, ide svojim tokom, pa se tako u mojoj uvali na otoku Šolti danima, usred jednog kafića, vijori velika zastava s pozdravom „Za dom spremni“. I pitaju turisti kakva je to i čija zastava, a ispravan odgovor glasi: „Hrvatska zastava, gospodo, ona današnja i ona ustaške Nezavisne države, svejedno“. I nema te lokalne vlasti, ni te pandurije, koja bi tu sramotnu krpu makla, barem da ne zbunjuje turiste, pa se tako nova „čast“ ove države razbija o prvu otočku siku, dok se po zabitima nekim, gdje su Srbi pobili Hrvate ili obratno, politička vlast ganutljivo i lažno klanja jer „sve žrtve zaslužuju pijetet“. A mi, živi, nemoćno se zagledamo u taj vijoreći fašistički pozdrav, usred otoka koji rata osjetio nije.

Sav se taj moralni kaos, ta renesansa hrvatsko-srpskih odnosa događa u danima oko proslave vojne akcije Oluja, a mjeru vlastite časti najbolje je pokazao predsjednik Republike, koji je odlučio ispraviti nepravdu, pa odlikovati neke zakinute ratnike. On, Milanović, najbolji učenik nacionalističke doktrine iz 1990., čovjek koji rata omirisao nije, a mogao je svoju čast kaliti na nekim čukama, tamo u Bosni gdje se, shodno njegovom uvjerenju i nauku mentora mu Franje Tuđmana, tobože branila Hrvatska. Tu prokletu frustraciju odlučio je zato liječiti kićenjem optuženika za ratni zločin, zapovjednika postrojbi hrvatske vojske na području Mostara, u BiH, „u vrijeme sustavnog napada na civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti toga grada kada su počinjeni brojni zločini“.

Ovo potonje tek je djeličak goleme optužnice suda u Haagu kojom je utvrđeno da je taj Zlatan Mijo Jelić, kojemu je Milanović zakačio medalju za hrabrost, počinio ratni zločin slanja zarobljenih Bošnjaka na prve linije fronte, gdje ih je izginulo najmanje 50, zatim sustavnog mučenja zatočenika u logorima oko Mostara, tamo gdje je hrvatska vlast ustanovila svoju zločinačku tvorevinu Herceg-Bosnu s ciljem etničkog čišćenja bošnjačkog stanovništva. Sud u Haagu, prestankom rada, svoju je iscrpnu optužnicu protiv toga Jelića ustupio bosanskom pravosuđu, ali je pametni Mijo na vrijeme zbrisao u Hrvatsku, s hrvatskom putovnicom i plaćicom od 11.000 kuna, a predmet je preuzelo hrvatsko tužilaštvo. Koje naravno nema vremena baviti se čovjekom koji je, prema optužnici, u šest mjeseci, 1993., najmanje 235 puta slao zarobljene bošnjačke civile „na radove“ na borbenu crtu, to jest u smrt, potom koristio zatočenike, žene i djecu, kao živi štit pred topovskim cijevima druge strane. Pa je taj prijeratni provincijski tekstilni radnik u BiH već 1993. postao general zbog uspješnog etničkog čišćenja Mostara, a do bijega u Hrvatsku i jedan od „stupova“ tamošnjeg društva. Kako to uostalom biva s većinom ratnih zločinaca s ovih prostora. Zato je potez hrvatskog predsjednika, medalja na prsima optuženika za teški zločin, moralno posve nepodnošljiv, a Milanovićeva se čast ugušila u grobovima Selima Berića, Adisa Brkovića, Emira Čolića, Zahida Hadžića… i tolikih drugih žrtava „generala“ Jelića, ubijenih zbog odluke tadašnjeg hrvatskog vodstva o uspostavi hrvatske paradržave na tlu Bosne i progonu Bošnjaka.

Države za koju Zoran Milanović i danas misli da je bila neophodna i zato je baš njegova vlada 2015. usvojila odluku kojom se hrvatskim sudovima zapravo brani preuzimanje optužnica iz BiH, stoga njegova moralnost isključuje i zakonitost i civiliziranost pravde, nego zadovoljava tek barbarske kriterije veteranske desnice od koje kukavički strepi i zbog koje je već jednom izgubio vlast. Odlikovanjem toga „generala“ sada ima njihovo puno povjerenje, upravo ga najgori među njima danas glasno hvale dok štetočinski izjavljuje kako i dalje smatra da „političke optužnice nisu prihvatljive“, te da „mogu samo destabilizirati pojedine države“. Koje države? Možda Bosnu koju svojim činom dodatno ponižava.

I zna li on da ratni zločini ne zastarijevaju, te da njihovo procesuiranje može samo stabilizirati neku državu i međudržavne odnose? Ne, nego se čast i državnička mudrost toga političkog hohštaplera iscrpljuje u otvorenom preziru prema Bosni, čast nacionaliste koji bi da bude ljevičar, sadržana u sramotnoj, uličarskoj izjavi: „Fućka mi se ako će bosanska strana protestirati…“ I tako fućka on, i usput pljuje na mrtve i žive građane Bosne, one prema kojima bi, s obzirom na hrvatsko krvavo komadanje Bosne, trebao imati i poštovanje i nadasve odgovornost.

Mladina, 14.08.2020.