Predsjednik Republike Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković su u osobnom sukobu i taj sukob već dvije godine drma svekolikom hrvatskom politikom. Trebali bi se dogovoriti oko imenovanja veleposlanika, a kako se ne žele dogovoriti, više od dvije godine nije imenovan niti jedan novi hrvatski veleposlanik u svijetu. Ne razlikuju se oni toliko idejno ili ideološki u smjeru hrvatske vanjske politike - obojica su eurofili, za Hrvatsku u Europskoj uniji, ali Plenković želi da svi veleposlanici budu „njegovi“, a Milanović misli da ima pravo na imenovanje polovice „svojih“ od tog ukupnog broja veleposlanika, da ne moraju baš svi oni biti puki sljedbenici Plenkovića i HDZ-a. To govori kakva nam je država, a na vidiku ni izdaleka nema kompromisa. Još i od prije nego što je Putin napao Ukrajinu, Milanović i Plenković razlikuju se u gledanju na taj rat.

Pitanja se roje dok svjedočim jeseni kakvu nisam doživio u životu. Netko kao da je na prekidaču ugasio ljeto i upalio kasnu jesen. Organizam još nije spreman na takvu promjenu pa se i mozak buni i biram potpuno neadekvatnu odjeću za izlaske. Već nas dugo vremena plaše ledenim dobom, hladnom zimom u kojoj ćemo se morati snalaziti kako znamo i umijemo. Čine to ljudi koje smo, barem mi koji nominalno živimo u demokracijama, birali da odrade dosadne poslove, poput osiguravanja grijanja, umjesto nas. Mene, uz sve to, već dulje vrijeme muči nešto nalik na posttraumatski sindrom. Na trenutke me spopada mračno bunilo nalik onome koje je spopadalo Raskoljnikova. Kao da sam već sve ovo vidio u nekoj staroj noćnoj mori koju sam kroz protekle godine potiskivao. Ili sam negdje sve već pročitao?

Jednom, tako, stoji na Titovoj, u gradu Sarajevu, Duško, smješka se Trifunović, kaže mi pošao u švaleraj, udvarao se uvijek nekoj, uvijek najljepšoj, pisao i objavljivao, a i mlade pjesnike okupljao i u javnost uvodio, stoji, guli koru naranče pjesnik, daje mi jednu krišku, „Naranča je stvorena da se dijeli”, reče mi, pa nestade, ode u svoje ljubavi pjesme stihove. Sa Izetom Sarajlićem i Duškom Trifunovićem poezija je u mojem kraju ušla u narod, na ulice, na scenu, u medije. Duškova poetska riječ je zalebdila između slenga i uzvišenog, pjevanja i kazivanja, svakodnevnog i izuzetnog. A zapravo je svaka njegova pjesma bila njegova prigušena drama, sve što je bio njegov život. Duško je bio i ostao proleter pjesništva. Slavni siromah. Neuvažena veličina. Odbačeni heroj, koga pamtim po osmijehu, po humoru, po pjesmama njegovim.

Viktor Gotovac spavač je desnice. Štoviše – hotimičan spavač. Jer, naprosto nije moguće da sva ova sila političkog diletantizma, koju je zagrebački SDP u posljednja tri dana nagomilao raskidajući pred medijima koaliciju s Možemo! u Zagrebu, može biti rezultat političke dobre volje koja je, je li, opravdana, ali, eto, možda, samo taktički nespretno provedena. Nipošto: riječ je, posve očito, o hotimičnom i velikodušnom poklonu desnici i u Zagrebu i u državi, i to baš u trenutku kada desnoj oporbi u Zagrebu ne cvjetaju ruže, te kada je desna vlast u državi u knock downu, pa treba samo još jedan opozicijski aperkat kako bi se Plenković i njegova vlada, pritisnuti HDZ-ovim aferama, prostrli na predizborni patos. Ali sada, s ovim bizarnim političkim igrokazom, opozicija u Zagrebu naglo je probuđena iz hibernacije.

Svatko tko je savladao osnove iz područja borbe protiv nasilja nad ženama zna da su već prijetnje zabrinjavajuć indikator budućeg počinjenja nasilja, a kamoli višestruka djela nasilja, koje uključuju prijetnje i zarobljavanje. Tko iole educiran u ovom području može pomisliti da bi zabrana prilaska na 50 metara bila ozbiljna prepreka u ovakvom, s obzirom na prijašnje ponašanje, ne tako neočekivanom napadu. Ni jedna više. Kako da ne, ta ni ne brojimo više. Epidemija nasilja nad ženama ne jenjava, a fatalni ishodi ove godine ukazuju na zabrinjavajuće trendove brutalizacije nasilja. Ma koliko dobar dio slučajeva fatalnih ishoda i femicida bilo moguće spriječiti, čudimo se i sablažnjavamo dok se uvjeravamo da nismo mogli znati jer bio je dobar susjed, nije se moglo spriječiti. A znamo da jeste - zatvaranjem nasilnika.

Neće tako Hrvati na ulice niti ove jeseni. Ali su ove jeseni stvari opasnije i više zabrinjavajuće. Ne bi se mogle riješiti pa ni osjetnije ublažiti niti prosvjedima. Mnoge već hvataju strahovi od jeseni i od zime. I sad, dok još traje vrelo ljeto, u ovoj bogom danoj suši, strepimo od požara. Ove je godine dosad bilo 71 posto požara više nego u cijeloj 2021. godini i poginulo je 26 ljudi. Vatra je neobuzdanija, nije samo kod nas nego svugdje, najviše na jugu Europe. Ali, u Britaniji je bilo 42 stupnja! Hrvatska ima šest kanadera, ali trenutačno su samo tri osposobljena. Sad kad je najpotrebnije, samo 50 posto protupožarne flote. Radnici bježe na bolovanje pa rade u inozemstvu. Izvjesni Zdravko Klanac, šef uprave Zrakoplovno-tehničkog centra koji održava kanadere, kaže da je on odgovoran, ali nije kriv(!). Nikad nitko nizašto nije kriv.

I dan danas kad čujete ime Milena Jesenská o njoj se govori kao o Kafkinoj prijateljici, a ta žena je prije svega bila velika književnica, novinarka, prevoditeljica, jedna od najvažnijih osobnosti na literarnoj sceni Čehoslovačke za vrijeme tzv. Prve Republike, između dvaju svjetskih ratova i naposljetku antifašistkinja. Bila je aktivna u Antifašističkom pokretu, sudjelovala u izdavanju ilegalnog časopisa. Spašavala je živote češkim vojnicima i desetinama njemačkih i austrijskih Židova od progona nacista, pomagala im u bijegu u emigraciju kao i češkim vojnicima. Uhapsio ju je Gestapo, najprije je odvode u drezdenski zatvor, a kasnije u koncentracijski logor gdje 1944. godine umire. Pola stoljeća kasnije, u travnju 1995. jeruzalemski Memorijalni muzej za židovske žrtve holokausta Yad Vashem dodjeljuje Jesenskoj odlikovanje Pravednik među narodima..

Smrću velikog novinara Vladimira Matijanića ostali smo bez razornog glasa protiv nepravde, borca za koga smo znali da će umjesto nas i s guštom odraditi svaki prljavi posao. Ovo "prljavi" znači da je uključivao obračun sa šljamom, a ne da je bio nemoralan; naprotiv, bio je iznimno častan. Vlado je društvu radio ogromnu uslugu; bio je novinar-mašina za mljevenje uglednih hulja. Dragocjen arhiv njegovog Facebook profila najbolje svjedoči o čemu se tu radi. Bila je to, ukratko, retorika otpora. Matijanićev odlazak gubitak je za ovo društvo i ovo novinarstvo. Sada smo usamljeniji i nezaštićeniji pred moćnom i pokvarenom bagrom, s većom odgovornosti na nama samima, a bez njegovih kapaciteta. Vlado nam je ostavio formulu novinarskog i ljudskog integriteta. Ona glasi: kičma i podrugljivost. Nepristajanje.

Mržnja prema Hrvatima kojom isijavaju pojedini novinari i analitičari tolika je da bi trebala zabrinuti i samog Željka Komšića jer u nedostatku drugih i drugačijih Hrvata mogla bi se jednom obiti i njemu o glavu. Doduše, on ju je generirao pa se nema što čuditi. Sam je doveo do toga da pripadnici jednog naroda ne mogu shvatiti da u okviru drugog naroda ima svakakvih ljudskih jedinki koje se među sobom razlikuju po većini karakteristika izuzev te jedne koju nitko ponaosob nije birao. Komšić je više od HDZ-a zadnjih godina dao doprinos tome da se sve BH Hrvate naprosto smatra ustašama što sigurno zasmijava one kojima sve to ide u korist – HDZ-u koji se ne mora previše truditi oko mobilizacije birača i sestrinskoj joj mladomuslimanskoj SDA koja ne mora blatiti Hrvate kada to za njen račun čini jedan Hrvat.

njima noć sve crnja sve crnja oni su tihi glasovi sjene što u strahu promiču kroz šume magle uske staze tvrde ceste pod nogama tihi im koraci iza žice dočekuju ih psi puške graničnici ispred njih mrtvozornici za njima policajci ljuti seljaci uvrijeđeni fašisti oni su došljaci nasilnici ilegalni useljenici oni su kuga što svijetom mili teret i sebi i drugima oni su sada izgubljeni bacili pregledaju ih popisuju u privremeni smještaj zatvaraju od kada su krenuli nisu više ljudi (grube duše ne osjećaju da su u svakom stradalniku svi stradalnici) mnogi od prognanih izbjeglih protjeranih tek mrtvi će biti mirni spokojni sigurni tek kao neznani grobovi više neće biti uznemiravani vrijeđani proganjani oni su nezvani gost koji su od očaja bježali a zbog svoje nade umrli ...