Počinitelji seksualnog nasilja nad djevojčicama, djevojkama i ženama najčešće su muškarci koje poznaju, ali prijetnja sigurnosti žena su i nepoznati muškarci. Možda se ja osjećam sigurno u svom domu, u školi, na poslu ili u javnom prostoru, no to ne znači da su ti prostori sigurni za žene. Jer nisu. Nasilje koje žene trpe u javnim prostorima specifično je zato što je normalizirano do razine iščuđavanja na činjenicu da žene u torbama nose i nešto što bi im moglo služiti za samoobranu. No, do sadržaja torbi doći ćemo kasnije, hajmo prvo malo o javnim prostorima.

Ponukane neugodnim iskustvom uličnog uznemiravanja jedne od njihovih članica, cure iz udruge za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter, u suradnji s Platformom za Reproduktivnu Pravdu u ljeto 2020. godine su pokrenule kampanju #ŽeneUJavnomProstoru. Namjera je bila otvoriti temu seksualnog nasilja u javnom prostoru, a pokrenuta je lavina. 

Prije svega treba naglasiti da seksualno uznemiravanje jest seksualno nasilje, štoviše “jedan od najčešćih oblika seksualnog nasilja koje se najlakše tolerira i za koji većina zakonodavstava nema mehanizam sankcioniranja. Obuhvaća neželjena spolna ponašanja koja nužno ne uključuju fizički dodir, a osobu dovode u neugodan i ponižavajući položaj te izazivaju osjećaj srama.” (definicija Ženske sobe).

E-mail adresa na koju su žene tijekom kampanje #ŽeneUJavnomProstoru bile pozvane dijeliti svoja iskustva, brzo je preplavljena svjedočanstvima neugodnih iskustava seksualnog nasilja u javnim prostorima. Preplavljena. Kampanja je ukazala na razmjere nasilja koje žene prolaze. Na ulici, u školama, na fakultetima, u parkovima, u javnom prijevozu, shopping centrima, na radnim mjestima, u klubovima, kafićima ... Govorimo o kampanji koja je vođena preko društvenih mreža i čija je vidljivost izgrađena na dobroj volji šačice žena koje su odlučile gurati kampanju. Komentari na anonimna iskustva žena obilovali su novim svjedočanstvima i vrlo su se brzo žene složile u tome da ne poznaju niti jednu koja nekad nije proživjela seksualno uznemiravanje u javnom prostoru. 

Ne samo da smo sve proživjele seksualno uznemiravanje, nego se kroz podijeljena iskustva pokazalo da nas se izlaže seksualizaciji i uznemiravanju od poprilično rane dobi i da govorimo o seksualnom nasilju nad djevojčicama i djevojkama. Seksualizirani komentari na račun izgleda, oblačenja i ponašanja djevojaka i djevojčica kreću već i prije škole. Od vrtića. Ako vam se čini da pretjerujem, uvjerite se sami - svjedočanstva #ženeujavnomprostoru.

Žene se dakle navikava na seksualno nasilje od rane dobi. Njihovi osjećaji nelagode, srama i poniženja ignoriraju se u potpunosti. Čak i kada se požale ili nekome kažu, vrlo često im se kaže da pretjeruju, da je to zapravo bio kompliment. Ili šala. Problem je, kažu, u ženama. Djevojkama. Djevojčicama. Preosjetljive smo. Preozbiljno shvaćamo stvari i ne znamo se šaliti. Nit primiti kompliment. U svakom slučaju pretjerujemo. Ili pak izazivamo. Očekujemo nositi kratke suknje bez posljedica?

Krive smo mi, nisu dečki krivi, oni su takvi. Njihova nasilna ponašanja pripisujemo njihovoj nezrelosti i hormonima, a ne seksizmu i šovinizmu. Učimo djevojčice da se čednije oblače i ponašaju, da ne izazivaju. Da seksualno uznemiravanje, unatoč nelagodi i sramu, shvaćaju kao šalu ili kompliment. Ili pak incident, iako su nam životi puni tih navodnih incidenata. Ne sankcioniramo seksualno uznemiravanje kao seksualno nasilje što ono jest. Takav se oblik nasilja normalizira, a posljedično i najlakše tolerira.

I onda imamo pun inbox svjedočanstva žena, nesigurnost s kojom smo prisiljene naučiti živjeti i nevjerojatno malo prijava za seksualno uznemiravanje.

S obzirom na to da žene najčešće ne prijavljuju seksualno nasilje u javnom prostoru, u hrvatskoj su članice inicijative „Razotkrijmo skriveno nasilje“ volonterski prevele aplikaciju Safecity na hrvatski jezik kako bi je učinile dostupnom i ženama u Hrvatskoj. Safecity funkcionira kao platforma koja osnažuje pojedinke, zajednice, policiju i vlasti u kreiranju sigurnijih javnih i privatnih prostora. Radi se o aplikaciji na kojoj ljudi, najčešće žene, mogu anonimno prijaviti i locirati seksualno nasilje, ispričati svoju priču, a bez da netko omalovažava ili ne prepoznaje njihovo iskustvo nasilja kao nasilje. 

Aplikacija je u Hrvatskoj do sada ukazala da se najviše (barem aplikaciji prijavljenog uznemiravanja) događa u javnom prijevozu, u taksiju, zatim na ulicama, trgovima i parkovima. U javnom prijevozu najčešće su izložen neželjenim dodirima, trljanjima i slično, a na ulicama, trgovima i u parkovima dobacivanjima, dodirivanjima, pokazivanjima pa čak i seksualnim napadima. U tom smislu aplikacija ima mogućnost skupljanja podataka, detektiranja kritičnih točaka i kao takva može biti od velike koristi i policiji i lokalnoj upravi i samoupravi u suzbijanju seksualnog nasilja u javnim prostorima. Može, a hoće li, i u kojoj mjeri, ostaje vidjeti. Na kraju dana to je pitanje političke volje i društvene osviještenosti.

Društvena osviještenost je pak ključna i cilj je nove kampanje „Što nosim u torbi?“ inicijative Razotkrijmo skriveno nasilje. Ovdje se vraćamo na sadržaj naših torbi. Na suzavce, velike svežnjeve ključeva, noževe, skalpele, boksere, pa čak i alat koji grčevito stišćemo među prstima svaki put kada se u javnom prostoru osjetimo uplašeno zbog mogućeg nasilja. Ili panično provjeravanje stanja baterije na mobitelu ako uz sebe nemamo potencijalno oružje za samoobranu.

Naš strah nije problem pretjerivanja i preosjetljivosti, već je problem društva koje nije pokazalo volju da ovaj svijet učini sigurnim za djevojčice, djevojke i žene. Nesigurnog društva kojeg sukreiramo svaki put kada na seksualno uznemiravanje u javnom prostoru reagiramo porugom, negiranjem ili omalovažavanjem takvog nasilja. Svaki put kada kažemo da žene pretjeruju ili da izazivaju. Naš strah, nelagoda i sram posljedica su ugroze naših integriteta, naše sigurnosti i opravdan strah od nasilja.

Što nosite u torbi, podijelite fotografije svog “oružja” u vašim torbama i podijelite vaše priče na stranici Sigurnamjesta. Možete i anonimno. Ali podijelite. Jer nije i ne bi trebalo biti normalno bojati se i namještati ključeve među prstima dok se vozimo u javnom prijevozu, taksiju, šetamo ulicom ili parkom, trčimo, bicikliramo, vježbamo, idemo u školu, na faks ili na posao. Možda dođemo bliže društvu u kojem će prioritet sigurnosti za djevojčice, djevojke i žene postati novo normalno. 

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Sigurna mjesta

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"