Prvu kolumnu istog ovog naslova napisala sam 2019. godine, da iskoristim radni naslov svog diplomskog rada. Krajem 2023. godine isti sam naslov koristila za tekst u kojem sam se bavila anti-rodnim pokretima i kulturnim ratovima. Nova knjiga Judit Butler u naslovu postavlja, a u sadržaj odgovara na isto ovo pitanje. 

Godine gospodnje 2024. mi i dalje opovrgavamo nebuloze koje nam neuki i/ili zli ljudi nameću kao najveću i najozbiljniju društvenu prijetnju. Bauk tzv. rodne ideologije u Hrvatskoj ne jenjava od kad su je uveli strani plaćenici da bi strašili napaćeni hrvatski narod i da bi blokirali svaki oblik društvenog razvoja temeljenog na rodnoj ravnopravnosti. 

Godine gospodnje 2024. mi dramimo jer se uvode rodni studiji na Filozofski fakultet u Zagrebu. Ali ok, nismo mi jedini koji slažu drame. Dobro podmazana anti-rodna mašinerija specijalac je za dizanje moralne panike zbog navodno najveće i najozbiljnije društvene prijetnje - rodne ideologije. Naime, nećete naići na europsku zemlju u kojoj ne postoji ozbiljno organiziran otpor rodnim studijima i istraživačima na području roda. Stara priča uvjeravanja da je kritička metoda - ideologija.

Diskurs uvijek isti. I sada i povodom ratifikacije Istanbulske i povodom otvaranja bilo kakvog dijaloga o sveobuhvatnoj seksualnoj edukaciji i povodom pitanja LGBTIQ* prava. Feministkinje i gej lobi žele uvesti pedofiliju, “kulturu smrti”, mijesiti pizze na dječjim guzicama, pretvarati dječake u djevojčice i djevojčice u dječake, uništiti obitelj, tradiciju i čovjeka. Sve to samo je dio korištene artiljerije, iz rubrike vjerovali ili ne, protiv sad već raskrinkanih anti-rodnih pokreta.

S ovom ekipom nema rasprave. Oni funkcioniraju na razini ekstremne polarizacije. Pakiraju priču u “kulturni rat” koji se upotrebljava retorički i performativno da bi se stvorila iluzija krajnje polarizirane stvarnosti koja opetovano reproducira podijeljenost i sukob. Uokvireno u kulturni rat borbe za obitelj i tradiciju, društvena stvarnost postaje nerazrješiv ideološko-identitetski sukob u kojem ne može biti dijaloga već samo pobjede jedne strane. U toj borbi srž problema i prijetnja društvu nije ono što netko napravi nego ono što netko jest, odnosno kako je etiketiran. 

Samo kada ne bi bilo feministkinja, gej lobija i akademske elite, svi naši problemi, uključujući klimatsku krizu i neodrživ ekonomski sustav, bili bi riješeni ili pak ne bi ni postojali. Kako, nitko ne razumije, ali vjerujte ultrakonzervativcima na riječ, feministkinje, pederi i znanost krivi su za sunovrat čovječanstva. I migranti, oni su isto krivi. Što su živi. Na kraju krajeva da nije bilo postmodernističkih pseudoznanosti, primjerice postkolonijalističkih i feminističkih teorija, ti migranti ako bi i dolazili, dolazili bi nam samo kao roblje.

Jasno je, argumenata u anti-rodnim pokretima nema. Rasizam, mizoginiju i seksizam, brane pozivanjem na slobodu mišljenja, a onda kada prijeđu granicu govora mržnje, slobodom vjeroispovijesti. I naravno, manipulacijama i konstantnim izvrtanjem teza. Tako će se uporno pozivati na kršćanske temelje zapadne civilizacije osporavajući i povijesne fakte i temelje kršćanstva u kojeg će namjesto kršćanskih vrijednosti siromaštva i ljubavi prema drugome, punih džepova promovirati navodno kršćanski prijezir prema queer osobama i ženama koje odbijaju biti inkubatorice. Prešutjet će vam da se iza pozivanja na kršćanske temelje zapadne kulture krije supremacizam.

Roda se boje oni koji sanjaju ostvarenje sluškinjine priče (FOTO: Mirela Pinđak)

To je cilj. Društvo romantizirane povijesti neokaljane promjenama koje je donijelo prosvjetiteljstvo. Društvo u kojem bogati bijeli muškarac ima moć koju ne ugrožava ni emancipacija žena, ni rodna ravnopravnost, ni liberalna demokracija. Heteronormativna matrica kao podloga društva u kojem su muškarci autoriteti, a žene inkubatorice. „Sluškinjina priča“ je naime istovremeno roman Margaret Atwood i agenda anti-rodnih pokreta.

Tako će i tijekom svojih kampanja za zabranu pobačaja tvrditi da su zagovornice dostupnog pobačaja “kultura smrti” iako danas raspolažemo informacijama koje nam jasno ukazuju da su upravo restriktivni zakoni vezani uz pobačaj generatori smrti žena i djece diljem svijeta. Dok se navodno bore za život fetusa, bez da trepnu, gaze živote žena osporavajući čak i uočenu korelaciju veće smrtnosti novorođenčadi tamo gdje su zakoni o pobačaju restriktivni.

Tako će ih zaboljet uho i za postnatalnu skrb za žene, ali će uredno svaki slučaj infanticida iskoristiti da promoviraju ideju anonimnih poroda i utočišta za bebe koje majke ne žele. Ne nasjedajte. Zašto ne omogućimo ženama anoniman, dostupan i besplatan pobačaj na zahtjev, široko dostupnu i besplatnu kontracepciju, adekvatnu skrb (medicinsku i psihološku) prije, tijekom i nakon trudnoće te, naravno, mogućnost da žena može dati dijete na usvajanje nakon poroda bez kompliciranih procedura. Uredimo sustav na temelju razumijevanja potreba žena, procesa gestacije i promjena koje žena tijekom trudnoće doživljava. Ne? Ma kakvi, ovu ekipu ne zanima ni dobrobit žena, ni dobrobit djece. Fetišizacijom fetusa do pretvaranja žena u inkubatore. Dakle, anonimni porodi. Osim problema kršenja prava djeteta i otvaranje sive zone zbrinjavanja djece, problem s idejom jest taj što ista nije ništa drugo nego put u kriminalizaciju pobačaja. Jer ako vam se omogućava da anonimno rodite i ostavite dijete onda zbilja nema nikakvog razloga da vam pobačaj bude dostupan ili uopće zakonit. 

Tako je tijekom svakog pokušaja uvođenja seksualnog obrazovanja u škole njihov ključni argument da se radi o uvođenju pedofilije u škole, iako bi takvo obrazovanje doprinijelo zaštiti djece od seksualnog zlostavljanja. Tako tvrde i da sveobuhvatno seksualno obrazovanje promiče spolni užitak i vodi u promiskuitet iako su sve evaluacije ovakvih programa ukazale da on za posljedicu ima odgovornije ponašanje u intimnim odnosima, bolju zaštitu od spolno prenosivih bolesti pa i kasnije stupanje u spolne odnose.

Uporno će ponavljati i da su tiha većina koju maltretira glasna manjina. Pa će najveću frku oko uvođenja rodnih studija podići suverenist u Saboru koji tvrdi da mu je, pogađate, dosta terora glasne manjine nad šutljivom većinom. Mislim, ne znam tko će mu reći da je u Hrvatskoj većina ljudi ipak svladala razliku roda i spola. Kao navodno tiha većina, a zapravo vulgarno glasna manjina, uzimaju si pravo govoriti u ime naroda i onda kada se protive ratifikaciji Istanbulske koju je većina hrvatskog naroda podržala. I onda kada velika većina roditelja i mladih želi sveobuhvatno seksualno obrazovanje u školama.

ČELNICI VUKOVARA SLAVE USTAŠTVO (VIDEO): Na dogradonačelnikovoj svadbi otkidali na Juru i Bobana!

U Hrvatskoj nema 200.000 radnika iz „dalekih azijskih zemalja”, a u Nizozemskoj se ne rađa 40 posto „islamske djece“

Ali gdje bi završili ako se ispostavilo da žene imaju pravo na seksualni užitak i da nisu tek inkubatorice, da su za intimne odnose potrebni komunikacija i entuzijastični pristanak? Kada bi djeca bila opremljena prepoznati seksualno predatorstvo? Agenda sluškinjina priča naprosto ne bi bila ostvariva. Zato se roda boje oni koji sanjaju ostvarenje sluškinjine priče.

Naravno da uvođenje rodnih studija na Filozofski fakultet nije uvođenje rodne ideologije, kako napominje ministar Radovan Fuchs nakon uspaničenog baljezganja suverenista u Saboru. Jer rodna ideologija je ništa drugo nego, kako je to sročila Sanja Sarnavka, fatamorgana koju samo ultrakonzervativci vide i od nje umiru zbog straha jer ne mogu zamisliti da sami peru svoje gaće. 

Malo je sramotno da Fuchs tretira rodnu ideologiju kao nešto uopće postojeće, ali tu smo gdje smo. Na tragu sada već slavne izjave suverenista u Saboru, zaključit ću - imam ministra koji je neuk, ne želim da sutra postane neukiji, a prekosutra Pavliček.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Mirela Pinđak

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"