Suzana Chávez, meksička pjesnikinja i aktivistkinja, skovala je frazu “Ni una muerta más” („Ni jedna mrtva više“) u znak protesta zbog ubojstava žena u Juárezu, gradu gdje je između 1993 i 2005. ubijeno 370 žena. Suzana su u istom gradu osakatila i ubila trojica mladića 2011. godine. Četiri godine kasnije u Buenos Airesu u Argentini, kao reakciju na jedan od femicida, feministkinje organiziraju prosvjed “Ni una menos” i tako se rađa istoimeni pokret koji sam sebe definira kao “kolektivni vrisak protiv mačističkog nasilja”. Iako dotiče mnoge teme vezane uz rodnu ravnopravnost, pokret je prije svega borba protiv femicida. Razgranao se kroz nekoliko zemalja latinske Amerike i postao poprilično masovan. Feministkinje diljem svijeta dive se pokretu koji je na ulice gradova izvukao mase žena. Prosvjeduje se, štrajka, izvodi performanse i zahtijeva promjene koje će suzbijati nasilje nad ženama i fatalne ishode tog nasilja. 

Do danas, podatak da većina žena na svijetu bude ubijena od strane svojih sadašnjih ili bivših partnera ili muških članova obitelji, postao je općepoznat. S obzirom na nemilosrdnost brojki i činjenice da je femicid globalni problem, nadala sam se da će se pokret preliti na cijeli svijet. Vjerovala sam da ćemo sve glasno i jasno reći dosta, ni jedna više! Čudila sam se zašto najednom cijeli svijet nije preplavljen masovnim prosvjedima i štrajkovima žena u znak protesta protiv femicida. Ipak, u Hrvatskoj nismo imali nijedan masovni prosvjed zbog femicida. 

Za naše prilike masovni prosvjedi na kojima se skupilo više tisuća ljudi, #spasime i Pravda za djevojčice svakako su podigli svijest o rodno uvjetovanom nasilju nad ženama, posebice kroz nastavak rada inicijativa na pitanjima rodno uvjetovanog partnerskog i/ili seksualnog nasilja. No valja napomenuti, #spasime je organiziran nakon što je jedan otac s balkona pobacao četvero djece, a povod za organizaciju Pravde za djevojčice bio je slučaj grupnog silovanja jedne maloljetne djevojke. Prije, u međuvremenu i nakon, bilo je prosvjeda kojima je povod bio nasilje nad ženama ili femicid, ali oni nisu imali podršku šire javnosti, okupili bi tek desetke feministkinja.

Nasilje nad ženama toliko je normalizirano da ne pobuđuje ozbiljniju reakciju šire javnosti. Kada bi problem rodno uvjetovanog nasilja nad ženama bio normaliziran samo u široj javnosti, problem bi imao šanse biti sustavno rješavan. Javnost se može osvijestiti. Ma koliko u nevjerici čitali komentare da je ona njega izazvala, primjerice time što je imala ljubavnika ili nakon okončane veze s njim našla novog partnera, takve stavove moguće je mijenjati. Moguće je postići društveni konsenzus o nultoj stopi toleranciji na nasilje i o tome da je za nasilje uvijek odgovoran nasilnik, a ne žrtva. Moguće je osvijestiti ljude o tome kako fatalni ishodi najčešće nisu tek incident ili moment pomračenja uma inače divnog čovjeka, već posljedica kontinuiranog nasilja koje taj, navodno divni čovjek, dugo vrši nad svojom sadašnjom ili bivšom partnericom. 

No za takvu promjenu nužna je politička volja koja bi omogućila sustavno osvještavanje o problemu rodno uvjetovanog nasilja nad ženama, a kroz obrazovanje i edukaciju koji bi obuhvatili školski sustav, institucije i medije. To se na žalost, unatoč člancima Istanbulske konvencije koji državu na to obvezuju, ne događa.

Detalj s prosvjeda Pravda za djevojčice (FOTO: Dado Kovačević)

Problem u Hrvatskoj je što je nasilje nad ženama normalizirano unutar samog sustava koji bi to nasilje trebao suzbijati. Nasilje je, kako je to svojevremeno „ispalila“ bivša ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike Nada Murganić i ostala na funkciji, dinamika u nekim bračnim odnosima u koju ona ne može ulaziti. Tako vam je to u braku.

Nasilje nad ženama je toliko normalizirano da kada čitate presude za nasilje nad ženama, možete pomisliti da se više brine o utjecaju presude na nasilnika nego na žrtvu nasilja. Presude prečesto nisu dorasle zadatku koji nije samo kazniti počinitelja nasilja, već i poslati poruku o nultoj stopi tolerancije na nasilje. Kakvu poruku šaljemo ako za obiteljsko nasilje počinitelj može dobiti novčanu kaznu, koju onda još može i smanjiti ukoliko plati odmah. Zbog ovakvih nelogičnosti, Neva Tolle često pita, pošto ženski životi?

Za zaštitu žena od nasilja i fatalnih ishoda istog, očito se odlučuje ne pronaći ni financijske ni ljudske resurse. “Kud bismo došli da zatvaramo sve obiteljske nasilnike”, upitala se općinska državna odvjetnica iz Gospića, Tatjana Šimunić Adamović, pravdajući odluku da se počinitelju nasilja izrekne mjera opreza zabrane prilaska na 50 metara žrtvi, namjesto istražnog zatvora. Mjere opreza počinitelju su izrečene jer je ranije u dva navrata prijetio žrtvi, a jednom je i zatočio. Centar za socijalnu skrb dva puta je postupao zbog nasilja u obitelji. Nakon svega toga, počinitelj je prekršio zabranu prilaska, nožem izbo, odnosno pokušao ubiti suprugu i njenog prijatelja. 

Kud bismo došli da zatvaramo sve obiteljske nasilnike? U zemlju koja štiti žrtve nasilja, suzbija i prevenira rodno uvjetovano nasilja i femicid! Eto kud bismo došli, Tatjana!

Nerazumijevanje i neosviještenost o problemu rodno uvjetovanog nasilja nad ženama i nasilja u intimnim partnerskim odnosima ne bi smjeli biti prisutni kod osoba na funkciji koje imaju ozbiljnu ulogu u rješavanju slučajeva takvih vrsta nasilja. 

To što su nam javnopravni djelatnici zabrinjavajuće needucirani po ovim pitanjima je, opet, problem sustava i manjka političke volje da se provode stalne, sustavne i kvalitetne edukacije javnopravnih djelatnika o problemu rodno uvjetovanog nasilja nad ženama u intimnim partnerskim odnosima. To što ne provodimo ozbiljne procjene rizika u kojima je fokus na kontrolirajućim ponašanjima kao jednom od ključnih indikatora fatalnih ishoda rodno uvjetovanog nasilja nad ženama u intimnim partnerskim odnosima je, opet, problem sustava i manjka političke volje. To što nam se kontrola zaštitnih mjera u najvećoj mjeri temelji na informacijama koje nadležni organi dobivaju od žrtve također je problem sustava i manjka političke volje. Što je uopće mjera opreza zabrane približavanja na 50 metara, kako se kontrolira, tko to kontrolira, prati li se nasilnik nekim sustavom za praćenje ili se očekuje da će žrtva nasilja nazvati policiju i dobiti zaštitu dok je njen potencijalni ubojica na 50 metara od nje i prilazi joj? Ako ga uopće i uoči dok joj se naprosto ne pojavi pred očima. 

Svatko tko je savladao osnove iz područja borbe protiv nasilja nad ženama zna da su već prijetnje zabrinjavajuć indikator budućeg počinjenja nasilja, a kamoli višestruka djela nasilja, koje uključuju prijetnje i zarobljavanje. Tko iole educiran u ovom području može pomisliti da bi zabrana prilaska na 50 metara bila ozbiljna prepreka u ovakvom, s obzirom na prijašnje ponašanje, ne tako neočekivanom napadu. 

Ni jedna više. Kako da ne, ta ni ne brojimo više. Epidemija nasilja nad ženama ne jenjava, a fatalni ishodi ove godine ukazuju na zabrinjavajuće trendove brutalizacije nasilja. Ma koliko dobar dio slučajeva fatalnih ishoda i femicida bilo moguće spriječiti, čudimo se i sablažnjavamo dok se uvjeravamo da nismo mogli znati jer bio je dobar susjed, nije se moglo spriječiti. A znamo da jeste - zatvaranjem nasilnika. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"