“Ne bih mogao živjeti u državi u kojoj žene nemaju ista prava kao i muškarci“ - ovo je prije četiri godine izjavio moj jedanaestogodišnji sin kad je čuo nas odrasle kako komentiramo vijest da je saudijski kralj Salman dekretom dozvolio ženama voziti automobile. Jedanaestogodišnji dječak nije mogao pojmiti da je bilo kome nešto takvo podrazumijevajuće zabranjeno. Sada mu je kao petnaestogodišnjaku postalo, nažalost, jasno da je i u zemlji u kojoj živi, a koja se po mnogo čemu smatra liberalnom i naprednom, moguće da su žene za isti posao koji rade kao i muškarci plaćene manje, da imaju puno prepreka za napredovanje u svom poslu i da ih mnogi muškarci ne smatraju ravnopravnim na brojnim poljima.

Nedavna anketa portala Refresher provedena među 200 parlamentarnih zastupnika i zastupnica pokazala je na kakvoj je bijednoj razini debata o pravima žena u Češkoj. „Smatrate li se feministom ili feministicom“, glasilo je pitanje na koje se usudilo odgovoriti niti četvrtina predstavnika/ca čeških građana. U članku za portal Alarm pod naslovom „Političari se ne stide priznati da ih ne zanima feminizam ni položaj žena u društvu“ aktivistica i osnivačica udruge Konsent, Johanna Nejedlá, napisala je kako je većina njih pokazala da nemaju pojma što je feminizam i da ga se plaše. Mnogi koji su odgovorili, bolje bi bilo da nisu.

Pavel Bělobrádek iz kršćansko-demokratske stranke (KDU-ČSL) članice vladajuće koalicije na pitanje da li se smatra feministom odgovorio je da je „slab na žene“. Dotični je prije nekoliko godina u kontekstu problema siromaštva i samohranih majki kao najugroženije skupine izjavio da „nađu drugog muškarca“. Marek Benda iz konzervativne ODS, najjače stranke u vladajućoj koaliciji, na pitanje da li se smatra feministom odgovorio je kako ima veliko poštovanje prema ženama jer je spas svijeta došao preko žene, Djevice Marije koja je donijela Krista na svijet te da on kod kuće ima četiri žene, suprugu i tri kćeri, ali da se ne smatra feministom. Michal Rataj, iz još jedne koalicijske stranke (STAN), s doktoratom iz povijesti nije se stidio pohvaliti da je pojam feminizam morao izguglati, a usput je uspio izvrijeđati žene. Prema ovom stručnjaku za povijest jedino što žene od muškaraca žele su novci i naposljetku razvod kada muškarci ne ispune njihova feministička očekivanja. Vrijedi spomenuti i Karela Krejzu (ODS) koji je novinarki održao lekciju kako on ima važnijih stvari za raditi, preporučujući joj film „Don’t look up“ dodajući kako se zarekao da ne odgovara na „pitanja istospolnih brakova i vaših feminizama“.

Još tužnije su izjave parlamentarnih zastupnica koje su izjavile da su one „normalne“ žene i da bi žene trebale ostati žene, a muškarci – muškarci, što god to značilo. Neke su izjavile kako zastupaju vrijednosti feminizma, ali na izravno pitanje da li se smatraju feministicama odgovor nisu dale. Znaju da bi u češkom društvu u kojem se još od devedesetih godina feminizam prikazuje kao pokret protiv muškaraca to značilo gubitak bodova. 

Univerzalne poruke s jednog od zagrebačkih "Noćnih marševa" (FOTO: Daniel Kasap/HINA)

Glavna urednica magazina Heroine, Anna Urbanová, u jednom se razgovoru početkom ove godine prisjećala vremena kada su se nakon baršunaste revolucije 1989. godine u Čehoslovačku sa zapada počele širiti ideje feminizma te kako su se reproducirale na izrazito vulgaran način: „Sjećam se i kada se Josef Škvorecký vraćao iz Kanade da je rado pričao o tome kako tamo lude žene vladaju nad muškarcima. Taj stereotip se ovdje uvriježio, a od feminizma je ostala samo predodžba o feminizmu. A ta obuhvaća debele, dlakave, zle frustrirane žene koje mrze muškarce. Ovakvo mišljenje se usidrilo u javnom prostoru toliko snažno da se s njim teško boriti.“

Na tom tragu je i travanjski tweet šefice Vladinog ureda, Jane Kotalíkové, koja je hvaleći raspravu održanu u Vladi na temu zastupljenosti žena u upravnim tijelima poduzeća napisala kako su stručnjaci za okruglim stolom pokazali da se "rasprava o ravnopravnosti žena i muškaraca može voditi činjenično, racionalno, bez emocija, bez aktivizma i sklonosti ka feminizmu".

Reagirala je novinarka liberalnog tjednika Respekt, Silvie Lauder, opaskom da ako negdje i postoji dugogodišnji, potpuni nedostatak racionalnosti i objektivnosti onda je to u vječnom češkom naricanju i panici oko feminizma, piše Lauder i poentira: „Raspravljati ‘bez sklonosti ka feminizmu' o tako nadasve feminističkoj temi kao što je bez dvojbe i opće pitanje ravnopravnosti muškaraca i žena i posebno o pitanju zastupljenosti žena u upravama poduzeća jednako je moguće kao i igrati nogomet 'bez sklonosti ka udarcima u loptu'. U teoriji je moguće, ali nekako nema previše smisla i sudionici će izgledati kao budale“.

Odgovori zastupnika i zastupnica potaknuli su još jednu raspravu u medijima o tome zašto se feminizam u Češkoj još uvijek smatra psovkom i etiketiranjem i zašto mu se mnoge emancipirane žene boje pridružiti. Uspješne žene u šou biznisu se često mogu čuti kako one ni u kom slučaju nisu feministice jer, eto, one vode računa o sebi, briju noge i vole muškarce. Znakovito je da su zastupnici i zastupnice češkog parlamenta u svojim odgovorima naglasili da ne znaju kako pojmiti feminizam. Prema riječima književnice i publicistkinje Klare Vlasakové to može biti legitimno, ali je u slučaju visoko pozicioniranih osoba u politici u najmanju ruku čudno da im takvo znanje nedostaje. Možda bi bilo dovoljno, smatra Vlasaková, anketno pitanje podijeliti na nekoliko jednostavnih primjera koje znaju svi iz svakodnevnog života: Da li je fer da žene profesionalno ispaštaju što se nekoliko godina brinu o djeci? Da li je u redu da nasilje nad ženama, često obiteljsko, skriveno, ostane nekažnjeno? Da li je pravedno da žene imaju nižu plaću nego muškarci?

„Teško je zamisliti da bi se netko od upitanih s nečim takvim složio. Pa ipak odbijanjem feminizma dotični kaže da ga se takvi problemi ne tiču“, ističe Vlasaková uz opasku da bi slično istraživanje prije deset godina vjerojatno ispalo puno lošije.

Češka politička scena vrvi od muškaraca koji ne samo da ne zagovaraju ravnopravnost muškaraca i žena nego se ne libe osjećaj superiornosti demonstrirati na najodvratniji način. Tipičan primjer je Jiří Čunek sadašnji član Senata, Gornjeg doma parlamenta, bivši čelnik demokršćanske stranke te nekadašnji ministar i potpredsjednik vlade. Poznat po mržnji prema Romima i borbi protiv socijalnih naknada i pozitivne diskriminacije, po raznim aferama i skandalima, uključujući i to da je u prošlosti bio primatelj socijalnih naknada dok je imao milijune kruna na računu, komentirajući prijedlog zakona o alimentaciji po kojem bi država isplaćivala samohranim roditeljima alimentaciju umjesto drugog roditelja neplatiše prije par godina izjavio je: "Ako žena izabere pogrešnog muškarca s kojim će imati dijete, onda ona mora za to i snositi posljedice!"

Srećom u demokršćanskoj stranci postoje i žene kao što je Marie Jilkova koja je u anketi izjavila da se smatra feministicom i da jedino zahvaljujući feminizmu ima pravo glasa i pravo na posjedovanje imovine.

"Ako se pretvaramo da nas se to ne tiče i da nismo feministice onda je to čisto licemjerje", kaže Jílková. Time se prema riječima književnice i publicistkinje Vlasakové, Jilková dotiče temeljne stvari - povijesnog nasljeđa feminizma: „Važno je shvatiti da zastupnice koje tvrde da se ne poistovjećuju s feminizmom bez njega ne bi sjedile u sabornici, a isto tako bi bez glasova žena završili i neki zastupnici koji tvrde da je feminizam nepotreban. Neizostavno je dodati da je pitanje ravnopravnosti muškaraca i žena - dakle središnje pitanje feminizma - imalo značajno mjesto u Čehoslovačkoj. Dakle, nije riječ o valu koji se ovdje prelio bog zna odakle, nego o čvrstom, sastavnom dijelu naše povijesne baštine.“

Vjerojatno je mnogim čitateljima malo poznat podatak da se prvi čehoslovački predsjednik Tomáš Garrigue Masaryk, inače filozof i sociolog, kojeg su zvali predsjednik osloboditelj, smatrao feministom. Oženio se s američkom feministicom Charlotte Garrigue i svom prezimenu dodao i njezino. Obitelj Masaryk bila je vrlo progresivna prema tadašnjim standardima. Masaryk je sudjelovao u svakodnevnom vođenju kućanstva i staranju o djeci. Smatrao je da su prava žena dio ljudskih prava. Od sredine devedesetih godina 19. stoljeća bio je aktivni član češkog ženskog pokreta za oslobođenje žena što je prema njegovim riječima značilo i oslobođenje muškaraca i obitelji. Pravo žena na obrazovanje vidio je kao put ka neovisnosti, dostojanstvu i osobnom razvoju. Neumorno je promicao glasačko pravo ženama, postignuto 1918. godine s osnivanjem Čehoslovačke republike. Nije mu bilo stalo samo do toga da žene mogu glasati i biti izabrane, već da budu aktivne i kompetentne članice društva, prave građanke, da ulaze u javni politički, kulturni i gospodarski život kako bi bile u potpunosti ravnopravne s muškarcima. Kritizirao je Crkvu jer stavlja muškarce iznad žena: Eva stvorena za Adama, žena stvorena za udobnost muškarca, u najboljem slučaju za odgoj njegove djece. Ukratko, prije više od 100 godina Masaryk je smatrao da se položaj žena u društvu tiče cijelog društva.

O Mileni Jesenskoj se u javnosti i dalje govori tek kao o prijateljici Franza Kafke (FOTO: Wikimedia/Christian Michelides)

Nadalje, i dan danas kad čujete ime Milena Jesenská o njoj se govori kao o Kafkinoj prijateljici, a ta žena je prije svega bila velika književnica, novinarka, prevoditeljica, jedna od najvažnijih osobnosti na literarnoj sceni Čehoslovačke za vrijeme tzv. Prve Republike, između dvaju svjetskih ratova i naposljetku antifašistkinja. Bila je aktivna u Antifašističkom pokretu, sudjelovala u izdavanju ilegalnog časopisa. Spašavala je živote češkim vojnicima i desetinama njemačkih i austrijskih Židova od progona nacista, pomagala im u bijegu u emigraciju kao i češkim vojnicima. Uhapsio ju je Gestapo, najprije je odvode u drezdenski zatvor, a kasnije u koncentracijski logor Ravensbrück gdje 1944. godine umire. Pola stoljeća kasnije, u travnju 1995. jeruzalemski Memorijalni muzej za židovske žrtve holokausta Yad Vashem dodjeljuje Jesenskoj odlikovanje Pravednik među narodima. Godinu i pol kasnije, u listopadu 1996. godine predsjednik Havel joj dodjeljuje orden Tomaša Garrigue Masaryka.

U Češkoj su žene obrazovanije od muškaraca, na češkim fakultetima više je studentica od studenata, ali na visokim pozicijama u društvu prevladavaju muškarci. Češka je na ljestvici Global Gender Gap Report 2020 na 70. mjestu od 152 države, iza Rumunjske, ispred Malte. Oko trećine žena u Češkoj doživjelo je fizičko ili seksualno nasilje, ali češki parlament još uvijek nije ratificirao Istanbulsku konvenciju. Članovi prethodne populističke i sadašnje konzervativne vlade redovito je miču s dnevnog reda jer im ili pobuđuje previše emocija ili im je postojeće zakonodavstvo dovoljno ili im je neophodna još poneka stručna diskusija. 

Politika je u Češkoj još uvijek izrazito muška stvar. Žena u Češkoj još uvijek nije obnašala premijersku ni predsjedničku funkciju. Zemlju čekaju predsjednički izbori naredne godine. Jedna od kandidatkinja, Danuše Nerudová, ekonomistica, bila je prva žena na poziciji rektora u Češkoj, Mendelovog sveučilišta u Brnu, premda liberalnih usmjerenja izjavila je da sebe ne bi označila feministicom. Svima je jasno da je u pitanju taktika jer bi time odbila veliki broj glasača i muškaraca i žena. Nerudová izgleda ne shvaća da dok god se žene, a i muškarci na položaju nastave ograđivati od feminizma istodobno imajući od njega velike koristi, ništa značajno se neće promijeniti. Masaryk bi se uhvatio za glavu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay