Vijest da je Milorad Dodik odlučio da Republika Srpska prekida odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britanijom izazivala bi različite emocije, kad bi mi u Bosni i Hercegovini uopće bili sposobni i za kakve emocije kad je (dnevna) politika u pitanju. Ovako, ima malo trijumfalističke zluradosti tipa – „e, dobro, sve dođe na svoje pa i to da su Amerikanci u Daytonu 'programirali' dva entiteta, a Britanci apsolutno inzistirali na imenu Republika Srpska, sad neka pokusaju čorbu koju su onda skuhali“. Čorba je u međuvremenu toliko ostarila, da se čak i onaj mučenik Bora Čorba, što jedva stoji na koncertima, bolje drži od nje, ali ništa zato. 

Oni malo promućurniji, možda će se zapitati – „a šta će sad Zoran Milanović, kad njegov omiljeni strateški partner s mosta u Gradiški, objavi rat Americi i Engleskoj? S kim će onda dijeliti onaj đilkoški bezobrazluk junaka iz romana Petra Kočića, u kojem jedno misli, drugo radi, a treće govori“, što znači da sebe u ogledalu voli vidjeti kao šefa zapadnoevropske države, ali u duši zna da nigdje nema „crnih“ para kao kod Rusa. A pare drage, pa odmah i Rusi malo draži. Ne, nije Zoran tako glup da se ide tući za Milorada, i stati na most pa čekati šta će biti. On će se nastaviti izrugivati i Evropi, uglavnoj brukajući svoju zemlju, a zamjeriti Dodiku samo to što je svojom bahatošću ugrozio taj mračni predmet želja – priču o trećem entitetu, prema kojem Hrvatska (javnost) ima ambivalentan odnos. Svi, naime, znaju da je to, praktično, nemoguće, u suštini Hrvatska i ne zna šta bi s time, ali dobro dođe kao gorivo za loženje desnog populizma. Kad već raste broj onih koji odlaze, a životni standard pada .... Čak ni Borjana Krišto u posjeti Bruxellesu, na kojem je, vele tamošnji upućeni, ostavila dobar dojam, nije spominjala konstitutivne narode, i legitimno predstavljanje. To je za levate, na nižim nivoima. Ona, očigledno, puca na više. A to su evropske pare. U Bosni (i Hercegovini) su one, uglavnom, pokupljene. Svi vole novce, a zapadni su, u ovom trenutku - sigurniji. To bivša pravnica iz Livno-busa dobro zna.

Milorad Dodik rekao je "istorijsko NE" (FOTO: Wikimedia/BokicaK)

No, vratimo se mi Dodiku. On je na crnoj listi, i nastaviće pričati i divljati protiv, kako je rekao, „zlikovaca koji su spremni koristiti osiromašeni uranij“, ali sve to samo po sebi ne znači puno. Američka ambasada mu je poručila da „ide opasnim putem“, međutim to njega ne badiva, štono bi se u Dalmaciji kazalo, sve dok mu, eventualno, ne pokucaju na vrata. A neće, jer imaju „pametnija“ posla. Usput, na tu su istu listu stavili njegovu desnu ruku Dragana Stankovića, direktora Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove koji je bio glavni kanal za to da se omogući da državna imovina bude upisana u grunt Dodikovog kartela. No, nije jedini. 

U blacklist društvu je završio i bivši, nominalno prvi bošnjački obavještajac, Osman Mehmedagić – Osmica. Što, opet, izgleda kao prilična kozmetika: nakon što mu je, praktično, istekao mandat na čelu Obavještajno-sigurnosne agencije objava Ministarstva trezora SAD-a poslala mu je ferman u kojem stoji da je „direktno, ili indirektno utjecao u koruptivnim aktivnostima na Zapadnom Balkanu“, poput „pronevjere javnih dobara, eksproprijacije privatne imovine za ličnu korist ili u političke svrhe ili radi davanja mita“.

„'Ajde“, rekao bi stari dobri Zoran Radmilović kao Bili Piton u legendarnim „Maratoncima“. A „popularnom“ Osmici „čestitka“ za nepoželjnost u Sjedinjenim Državama spominje još neke detalje: da je koristio BH Telecom „kako bi sa mreže mobilne telefonije sakupljao podatke o aktivnostima bosanskohercegovačkih političara koji nisu povezani sa SDA“, zatim „instruirao jednu osobu da nadzire vladinog službenika povezanog sa jednom opozicionom strankom u entitetu RS“. I, na kraju, da je „surađivao s kriminalnim mrežama radi vlastitog bogaćenja i bogaćenja njegove političke stranke“. I tu dolazimo do mogućeg raspleta cijele priče. 

Pamti samo sretne dane - Osmica ne tako davno s američkim ambasadorom (FOTO: OSA)

Na listi je, uz Mehmedagića i Stankovića, također i holandski Bošnjak Edin Gačanin. Kako stoji u objavi „jedan od najvećih svjetskih trgovaca drogom i vođa kartela Tito i Dino, koji uključuje članove njegove obitelji, i prijatelje iz BiH. Pored trgovine drogom, kartel se bavi i pranjem novca (…) i predstavlja veliki rizik za značajno širenje međunarodne nezakonitim narkoticima ili sredstvima za njihovu proizvodnju. „ 

Tu smo. Jedan američki ambasador je davno, istina u neformalnom razgovoru, izjavio da se progresivne snage na Zapadnom Balkanu ne zavaravaju da će Amerika ulaziti u unutrašnje sporove balkanske mafije. „Sve dok direktno ne ugrožava naše interese, to je vaša stvar.“ E, pa nadati se da sad ugrožava, i da je došlo vrijeme da se svjetski policajac uključi u igru, jer ovaj lokalni, definitivno ne može ništa. Dodikov nastup u epskom diskursu – „zaratile dvije velesile, sva Njemačka i srez Nevesinje“ – je tragikomičan. Ali, do prije par mjeseci izgledalo je da je njegova pozicija nepotopiva. 

Danas, kad ga se zvanično stavlja u društvo u kojem neformalno odavno jeste – ono koje se bavi međunarodnim kriminalom – više nije samo omiljeni Zokijev drug, nego će se njime, nadamo, se pozabaviti ozbiljnije službe. Amerika i Engleska neće, kao u refrenu na jednoj davnoj ploči koju pjeva Čorba za Ramba Amadeusa, „postati zemlja proleterska“. Ali, ni Republika Srpska. 

Inače, mi smo dobro, koje i vama želimo. Redova pred Američkom ambasadom nema, to je odavno uređeno, a ako nam slučajno padne na pamet da idemo u Veliku Britaniju, za vizu nam traže, otprilike prosječnu plaću u sarajevskom kantonu. Plus što uzmu pasoš na mjesec dana, pa ga pošalju u Poljsku da se tamo udari „muhur“. Nećemo mi negdje, ne bojte se. 

Osim u Njemačku. U doba početka mjeseca Ramazana, najduži redovi bi se stvarali pred pekarama. Uvečer, kad dođe vrijeme iftara čekaju se ramazanije, somuni koji se nose onima što su taj dan prakticirali post. A „ogrebu“ se i oni koji nisu, jer somun je, stvarno, najbolje pecivo u ovom dijelu svijeta. Danas, više nije tako. U ulici Skenderija, ljudi s fasciklima i potvrdama čekaju „žeton za rajski voz“, što bi rekao Cane iz Partibrejkersa. Potvrdu za bijeg iz „raja“, stvorenog iz zaklinjanja u vjerske slobode. 

Život je, doista, stari cinik.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay