“Sve je postalo pepeo i dim”, jecao je Sinan u osamdesetim kad je sve izgledalo sretno, ali je narodu očigledno trebao “reason to cry”. Možda zato što je anticipirao nadolazeće devedesete, a možda zato što ovaj mentalitet ne može bez patosa i tuge, bez zadimljenih krajputaških i čaša koje se lome zbog izgubljene ljubavi. No, razlog se, kako rekosmo, brzo našao. I to u grupi muzičara nastanjenoj u Srbiji, u Aleksandrovcu pored Beograda, gdje je basist i muzički poduzetnik Miodrag M. Ilić, pod krovom “male” firme Diskos formirao bend nazvan Južni vetar. Ime je znak: melos baziran na, uglavnom, turskom nasljeđu, “samo“ je bio preobučen u novo ruho. U deeppurpleovskoj formaciji “Južni vetar” je pred ljude iznio tržišno skoro savršen proizvod: pjevače i pjevačice koji su bili praćeni modernim zvukom, ali su nazalno, i iz dubine svoje i duše vlastitih naroda, pjevali o ljubavnoj patnji. 

Sinan - apatrid 

Tokom uspješne karijere, a on je objavio tridesetak albuma i štampali su mu hiljade kompilacija, Sinan je bio neka vrsta znaka vremena. U osamdesetim, Južni vetar je imao oznaku “šund” i nije se mogao puštati na zvaničnim radio stanicama, ali su tiraži njihovih nosača zvuka bili veći od tadašnjih pop i rock atrakcija. I tako popularan, taj i takav Sinan, nije stigao do opće slave i priznanja, nego ga je pratio tragični usud granice. Sa granice Srbije i Bosne, muslimanskog imena, srpskog jezika s izraženom ekavicom u pjevanju, u rubnom žanru, s publikom koja je opet negdje na granici između grada i periferije, uvijek, valjda, u procjepu između toga da bude prešućen, ili zvanično priznat i kanonizovan, Sinan kao da je živio sudbinu svojih pjesama.

Sinan kao da je živio sudbinu svojih pjesama (SCREENSHOT: YouTube)

Sad je, naravno, lako učitavati moguće reference koje se mogu upisati u Sinanovu biografiju, ali neka i ovo ostane zapisano: prvi Sinanov pravi hit bio je “Janičar”, pjesma prvobitno napisana za Cuneta Gojkovića, “pravu” zvijezdu. Pjesma ima duboki tragički momenat i svu patnju ovoga svijeta: turski ratnik, otet kao dijete, dolazi “da poruši i zapali, mesto gde je rođen.” Ali, ga po mladežu na usni prepozna rođena majka, u trenutku kad je on htjedne posjeći, i on joj spasi život. 

Sve je postalo pepeo i dim

Neki okorjeli roker bi, sigurno, rekao da nije onda čudo da se “puca horsom”, valja to izdeverati. Dakle, sve je “u igri”. I Turci/Osmanlije, i krivica, i povratak na rodno tlo, čak i odrješenje krivice. Sinan je, dakle, idealan fenomen (frontman) kolektivnog nesvjesnog, ali vijest da je uhićen na granici između Srbije i Bosne s paketićem heroina u gaćama, obišla je regiju. Objavili su je svi, bez razlike znaju li ko je Sinan, i da li to njihovu publiku uopće interesuje. Čak i kad bi pitali pojedine urednike portala i novina zašto su to uradili, ne bi vam znali odgovoriti. Neki od njih bi se pravili da ne znaju ko je Sinan, neki stvarno ne bi znali o kome se radi, ali jedno je zajedničko: želja za banalnim, za viješću koja traje nekoliko minuta, sat ili dva, dan ili dva, da je neki turbo-folk pjevač, pokušao prijeći granicu s paketićem horsa. Because it’s funny, rekli bi u nekoj američkoj limunadi. 

Ali, nije smiješno. Biće da je Halid Bešlić rekao da je sve otišlo u neku stvar kad su se narodnjaci navukli na kokain, a rokeri se stali opijati ljutom rakijom. No, ovdje imamo i narodnjaka koji ima dosta osobina rokera, i koji je živio sudbinu svojih pjesama: u velikom požaru koji je zahvatio njegovu kuću jedva je spasio jednog od svojih sinova koji je zaradio teške opekotine. Sinan je (i) gorljivi sljedbenik Sai Babe, i redovno je putovao na susrete s njim u Indiju. Jednom mu se u pola živog programa javila nepriznata kćerka i rekla da ne traži ništa, da želi samo da zna da je dobro. Srednjeg sina Rašida je ispratio na 12-godišnju robiju zbog ubojstva, a sad je, eto, uhvaćen na granici kako nosi heroin. 

Muka čovjeka koji se rve sa svojim životom

Sinan Sakić je, dakle, “pokupio” sve bolesti jednog vremena u kojem je živio: karijeru s muzikom koja je proglašena trashom, ali ju je narod obožavao, biografiju s tragičnom patinom, “indijsku” i konačno epizodu sa hvatanjem zbog posjedovanja narkotika – poput Keitha Richardsa ili rahmetli Jamesa Browna. Sinan je iako popularan, ipak, bio i ostao (supkulturni) apatrid, kao i svi mi koji nismo htjeli pristati na model života u kojem vlast može što hoće i kad hoće. Jer, većini onih koji su se podsmijevali Sinanu i njegovoj muci, sasvim je normalno da Milorad Dodik na svadbu svoga sina dovede najveću Turbo Crnu Udovicu – Cecu privatnim ili avionom Vlade Republike Srpske, ko bi ga više znao.

Gorljivi sljedbenik Sai Babe (FOTO: Privatni album)

U tom smislu, od Sinanovog heroina, ne treba praviti nikakvo čudo. To je muka čovjeka koji se rve sa svojim životom, i teško podnosi udarce koje taj isti život zadaje. Naizgled, s druge strane, ali sve je to dio istoga lonca, i to je ono u čemu živimo, je glamurozni “državotvorni” proces. Sastavljen od prijetnji odcjepljenjem, vozikanja avionima, krađe naveliko i tu i tamo poigravanja s patnjom žrtava Srebrenice i zveckanja oružjem. Jedan (polu)svijet koji je poput rovova politički ukopan da stoji naspram modernosti, dok sebe i druge, drži u blagostanju suvremenog načina života. 

Taj heroin je u Sinanovom slučaju, upravo ono što jeste - krajnji stadij bolesti pojedinca. U Cecinom i Dodikovom slučaju – a nema sumnje da je taj party bio pošprajcan kokainom, jer su to sve bogati i ‘fini’ ljudi – radi se o bolesnom konceptu društva. 

Ono drugima neće dozvoliti da se razvija, a sebe će stalno slaviti. I to upravo pjesmom koju je Dodik otpjevao na svadbi svoga sina, čuvenom refrenu još jednog mučenika iz Bosne, Mitra Mirića, koji pjeva pjesmu koja je postala neoficijelna himna srpskih devedesetih: 

“Ne može nam niko ništa/jači smo od sudbine/mogu samo da nas mrze/oni što nas ne vole.” 

I ne može, vala. Samo što u nas devedesete još uvijek traju. Sa Sinanom, ili bez njega. I sa Cecom, naravno. 

I sa 15 minuta slave. Pa, makar ona bila i tako “crna”. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: PR