Možda je sjećanje, zaista, najbliže emocijama. Prva rukometna utakmica koju pamtim je ona na mostarskom Kantarevcu između Veleža i Aero Celja, u kvalifikacijama za Prvu saveznu ligu SFRJ. Devetogodišnjak, kojeg Daidža vodi u 11 ujutro na teren gdje već provodi popodneva gledajući igrače iz mostarskih mahala i ostatka Hercegovine, među kojima ima i mađioničara, poput recimo izvjesnog Lole Grgića, koji je iz tvoje mahale, Cernice i za kojeg se priča da će u Ameriku, igrati mali nogomet. Svejedno, rukomet mu miriše, i Stari ga je igrao, a za igru nogom jednostavno nije talentiran. Dječaci s Neretve, Buco, Ači, mali Draško, jednostavno "jedu" loptu, on nije njihova klasa. 

A ovaj sport igraju neki krupniji ljudi, ali svejedno, najzanimljiviji su oni manji, okretni, koji igraju sa strane, krila kako se kaže, i svojim fintama vrte odbrambene igrače protivničke ekipe. Prvo veliko krilo koje ću vidjeti zvaće se Žara*. Protiv njega će igrati Vlado Bojović, za kojeg se priča da je najbrži igrač u Jugi, ali da je malo "lud". Već tu počinje mitomanija westerna: lokalni heroj protiv jugoslavenskog reprezentativca. 

Utakmica je, zbog junskih vrućina u Mostaru, počela u 11 ujutro. Kantarevac na koji obično stane oko 2.000 ljudi došlo je duplo više raje, a meč je bio - rat. Na kraju 16:11. I nijedan potez koji pamtiš, tek neke slike koje se probijaju kroz mozak spužvu devetogodišnjaka. Zadivljen padovima na betonu, i golmanima koji otvoreno, raširenih ruku i nepokrivene glave idu ususret napadačima koji loptom često gađaju u visini čela. Strašno. 

Istovremeno i privlačno. 

Pomalo će početi zaboravljati na tu tekmu, i spremati se za školu natrag u Sarajevo, kad će do njega doći vijest da tih pet razlike nije izdržalo i da je Aero – Celje u revanšu pobijedio rezultatom 22:15. Kasnije, kad ode u Celje i tamo stekne prijatelje, saznat će da je tako moralo biti, da je to bila prva utakmica u novoj dvorani Golovec i da je rukomet tamo glavni sport. Mostar ima nogomet, Velež je sve i sva, i tako je moralo biti. 

Druga utakmica koju pamti je finale Svjetskog prvenstva u Kopenhagenu 1978. godine. Na malom portabl ekranu u legendarnom sarajevskom kafiću Stari sat, igrali su SR Njemačka i SSSR. Tu već i razumije pravila, jasno mu je da je zvijezda koščati Černjišev, a stariji pričaju o tome da je selektor Njemačke Vlado Stenzel, i da je on sada „bog u Njemačkoj“. Tada nije mogao znati ništa o tome šta znači kad neko „naš“ uspije u svijetu. Izgledao je kao neki advokat iz holivudskog filma, a snimak s YouTubea s te utakmice nakon pobjede Njemačke prikazuje nekog ogromnog čovjeka, vjerovatno bivšeg igrača, sada funkcionera Saveza, koji dolazi zagrliti Vladu i proslaviti prvu njemačku svjetsku titulu. Herr Vlado, Magier, Wunderman aus Jugoslawien, kako veli komentator ZDF-a te 1978. godine, iz unutrašnjeg džepa vadi bunt novčanica, i daje ih, uz osmijeh koji govori – „jesam ti rekao da ću ti vratiti!?“ Vlado Stenzel je bio golman. Neki kažu odličan, drugi, pak, dovoljno dobar da bi jednom stao na vrata jugoslavenske reprezentacije. Taj mu je jedan put, očito, bio dovoljan. 

Vlado Stenzel nakon osvajanja prvenstva s buntom novčanica i krunom na glavi (SCREENSHOT: YouTube)

Ta slika, osim što je danas nezamisliva, i što bi danas – ako je ne bi izrezali iz televizijskog prijenosa, poslužila je onome koji ovo piše za razumijevanje jednog dijela vlastite biografije, te dobrog dijela ovogodišnjeg Evropskog prvenstva u rukometu: za mene će rukometna karijera ostati velika, nedostižna ljubav s kojom ću se razići nakon kratke, neki kažu obećavajuće juniorske karijere, koja bi u najboljem slučaju završila između prve i druge slovenačke lige, na potezu Škofja Loka – Trebnje – Dobova. 

No, ono što sam zauvijek naučio, imajući sreću da je moj trener bio (i) filozof jest da gledam taj sport nekim drugim očima. Očima golmana. Nekoga ko u svakom trenutku može biti pogođen u glavu, što nekada nije bilo kažnjivo, a danas – u duhu uvažavanja svih prava i sloboda – jeste, a da je uloga golmana u današnjem rukometu, zapravo, glavna. „Dobar golman je pola ekipe“, govorio bi kroz dim upaljene Drine bez filtera pokojni Srđan Praljak - Šjor. I nikada, osim u jednom slučaju ga nisam čuo da je kritizirao čovjeka koji stoji između stativa. Taj jedan put, u finalu jednog takmičenja je rekao: „Golmani ne mogu odbraniti ni pola lopte.“ I to je bilo sve. 

Oni koji znaju borilačke vještine znaju šta znači koristiti snagu protivnika koji napada. Rukometni golman treba imati nešto od toga. Pokrivanje prostora uz anticipaciju kuda bi lopta koja ide skoro 130 na sat mogla završiti. U tom smislu je važno znati da statistika ne igra veliku ulogu, ukoliko se s njom ne složi ono što bi danas rekli momentum, a što se nekad pravilno govorilo – kad se meč okreće u nečiju korist. Dakle, ako obje ekipe igraju na istom nivou, imaju jednak broj napada, uz pretpostavku da je želja za uspjehom ista, bolja je onaj čiji golman bolje „radi“.

Era je golmana: do finala su došle dvije ekipe s najboljim golmanima. Landin Jakobsen je samuraj, čovjek koji ide na svaku loptu, i kad njegova ekipa ne igra najbolju odbranu. Drugi je, a sad već ispada prvi, Emil Nielsen. Izgledom skoro antisportska pojava. Samir Bellahcene, na francuskim vratima, onako velik, tip je golmana kao Vlado Šola: neoprezan bi gledalac mogao upitati „šta ovaj radi ovdje“, dok ga prvi put ne vidi kako ulazi u šut napadaču, i skida sve ono za šta postoji i najmanja šansa da se brani. Ima i pomoć u Rémiju Desbonnetu, koji je, pak, ono u šta bi trebao izrasti Dominik Kuzmanović, ako mu se ne budu činile magareće usluge da ga se svako malo proglašava „čudom“, „velikanom“, „nevjerovatnim“ … Nisam pročitao toliko hvalospjeva o Andreasu Wolffu, ikoni evropskog rukometa. Ili o Constantinu Mostlu, Austrijancu kojem je falila još jedna odbrana da svoju ekipu dovede do polufinala. Što bi bio podvig ravan osvajanju titule.

Pridjev „balkanski“ se često upotrebljava kao nešto pežorativno, negativno. Kad je rukomet u pitanju to je skoro uvijek bila pozitivna stvar, jer su balkanski rukometaši i stil igre bili na cijeni. No, to više nije tako. Talent, vic, misao i snaga, kao da su se trajno preselili u Francusku i Skandinaviju, na šta je Vlado Stenzel upozoravao još i ranije – „hrvatska reprezentacije nije dovoljno spremna“. Uz sve povrede, to je u nekoliko puta bilo očigledno. Inače, Vlado je na jednom od svojih eksursa iz Njemačke bio trener Goranu Perkovcu u Medveščaku. I ta je ekipa igrala najljepši rukomet te epohe, s pametnim bekovima i krilima koja „lete“. Pravi balkanski. 

Ovo prvenstvo je pokazalo da Srbija nije u samom vrhu evropskog rukometa. Makedonija, također. Bosna nikad nije ni bila, a sad je već topovsko meso. Nisu (dovoljno) balkanski. Ako se hoće naprijed, valjaće se vratiti tome. Tako nešto govori i Veselin Vujović, nekad najbolji igrač na svijetu. 

Sve prolazi. Slava najbrže. U sportu koji je proglašen najperspektivnijim za tv-prijenose i sponzorstva, ali koji je, ipak, zadržao nešto od ljubiteljkog statusa. Toga da ga prate i veliki stručnjaci i posvećeni amateri. 

Zbog nekih davnih ljubavi. I jutarnjih utakmica na mostarskom suncu. 

* Žarko – Žara Ivković (1952.- 2023.) bio je istaknut igrač mostarskog Veleža i Mehanike iz Metkovića. Bio je nosilac posebnog priznanja sportskog saveza Mostara. Preminuo je u rodnom gradu, gdje je sahranjen, 6. maja 2023. godine. Slava mu i hvala. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.