Ima li u svijetu dovoljno golubova – pismonoša za današnji dan? Pa da svi od ranoga jutra krenu prema jednom mjestu, natkrile i prekriju nebo nad Jajcem i u 19 sati polete – prema nama. Kako bi do 5 sati sutrašnjega jutra stigli na sve naše prozore, šćućurili se pred ulaznim vratima, čekajući hoćemo li otvoriti i ponuditi im hranu ili ih pustiti da se smrznu.

Da, zalutat će mnogi, omest će ih riječi mržnje koje čuju, govori netrpeljivosti, pokreti prijetnje. Zaposjest će pogrešan dovratak, onaj kome ni jedan golub više ne može pomoći. I ostaviti na njemu trag svoga izmeta. Znamen nebeske pravednosti.

 „...Stvaranje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije jeste jedna od najvećih tekovina naše narodnooslobodilačke borbe do tog vremena. Položeni su temelji na kojima se gradi jedno novo, pravednije uređenje u zemljama Jugoslavije, položeni su temelji jedne prave istinski demokratske, narodne vladavine ..“, bila je prva rečenica Titovog referata, a „...Borba naših naroda i sjajni uspjesi koje su oni postigli na bojnom polju pomoću svoje slavne narodnooslobodilačke vojske, stvorili su nam pred čitavim naprednim svijetom velike simpatije, stvorili su sve uvjete da naši narodi ostvare svoje težnje - slobodu, istinsku demokratsku federativnu Jugoslaviju ...“, posljednja rečenica.

Pred 192 delegata, iz cijele Jugoslavije, koji su se u nemilosrdnim zimskim uvjetima probijali do Jajca, pješačeći kao, na primjer i ponos, crnogorski delegati, pod kompletnim naoružanjem, oko 300 kilometara. I pred dr. Ivanom Ribarom, predsjednikom AVNOJ-a i predsjedajućim Zasjedanja, pristiglim iz Slovenije, kome je dan ranije, 28. novembra, na Glamočkom polju poginuo sin Ivo Lola Ribar, predsjednik SKOJ-a i član Vrhovnog štaba, a samo nekoliko tjedana ranije, kod Kolašina, poginuo i drugi sin, Jurica Ribar.

Kako je to dvadeset godina ubilo pedeset? Je li moguće da manje proguta veće? I još se u toj malenosti osjeća pobjednikom. Želeći podcijeniti i posramiti svakoga pojedinca koji se, makar povremeno, o godišnjicama značajnih datuma, prisjeti jedne od glavnih odluka Drugog zasjedanja: „Jugoslavija se ima izgraditi na demokratskom principu kao državna zajednica ravnopravnih naroda“.

E, dragi delegati, dragi proleteri, borci za pravednost i jednakost, heroji s upamćenim imenima i svi bezimeni, odavno više nismo ravnopravni narodi. Nismo, što je još teže, ni ravnopravna ljudska bića u državicama koje su nastale prema novim demokratskim principima. Ne bi vrijedilo ni da ste onda, prije sedamdeset godina, na zasjedanju koje je počelo u 19 sati himnom „Hej Slaveni“, a završilo u 5 sati narednoga dana „Kozaračkim kolom“ – ne bi koristilo ni da ste detaljno definirali te demokratske principe. Vi ste polako otišli, na krilima svojih golubova pobjede i mira, a oni koji su dolazili uvjerili su sami sebe da znaju iskrojiti i spojiti sve šavove boljih država. Šavovi opasno pucaju, ali neki ostaju na barikadama, raspoređenim prema svih osam pravaca svijeta.

Našim državama: Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, neka što više golubova mira i poštovanja doleti ovoga 29. novembra iz pravca Jajca. Da, patetična je ovo poruka, nema nikakvog smisla, nepotrebna je, glupa, jugonostalgična. Ali, što je drugo moguće danas osim patetičnosti. Jer, isto tako zvuči i „Hvala“ herojima narodnooslobodilačke borbe.

Nisu golubovi - pismonoše vrane, neće graktati ni oči vaditi. Poruka oko njihovoga vrata samo je pozdrav Drugog zasjedanja: „Smrt fašizmu – sloboda narodu“.