Mjesto Dragana Markovine (Mostar, 1981.) u publicistici ovoga prostora već je prvom knjigom „Između crvenog i crnog: Split i Mostar“ postavljeno u kulturi sjećanja. Ruletskim rječnikom kazano, 0 zeleno: slobodno se može reći da se njegovo djelo stavilo kontra vodećeg toka u ispisivanju tomova, uglavnom unisono monotono-histerične, patriotske građe o povijesnim događajima, koji u nacionalističkim interpretacijama redovito ispadaju narogušena patetika. 

Autor je kroz sazrijevanje na znanstvenom, i polju novih popularnih tokova stekao ime, i sada ga širom regije znaju kao postjugoslavensku pojavu šireg spektra, uglavnom spremnog na beskompromisno stajanje na braniku univerzalnih vrijednosti. To što vam čitanje njegovih pojedinih tekstova ponekad zada malo glavobolje, jer najčešće iz njega izlaze lacrimae yugoslavice, nije najveći problem njegovog javnog djelovanja, barem kad pitate njegove ideološke protivnike. Radi se o historičaru koji ima visok nivo uvida u ono što piše, za razliku od većine pripadnika akademskih zajednica koji život provedu zaparloženi u kabinetu fakulteta, ispunjavajući ništa drugo osim kvote za nastavu i svojih nerealnih ambicija. Šugavo vrijeme im je dalo za pravo.

Dragan Markovina kao da je poslušao savjet Branimira Johnnyja Štulića iz pjesme „Jablan“ i krenuo – drugom stranom. Knjiga o kojoj je ovdje riječ „Jugoslavija u Hrvatskoj 1918 – 2018 (od euforije do tabua)“, u izdanju University press Sarajevo, pisana je akribično, razvijenim, već prepoznatljivim stilom, koji s vremenom samo dobija na kvalitetu. U tom smislu, ta je knjiga logički nastavak „Povijesti poraženih“, naslova u kojem će čitatelj vidjeti i čuti ponajboljeg Markovinu do sada. U ovoj knjizi, s jedne strane, propituje odnose prema bližoj prošlosti, a s druge to raspoloženje koje je autor briljantno sažeo u to da se, govoreći o Dalmaciji, unuci stide djedova. Tu, u osnovi, provincijsku, pogromašku atmosferu predvečernje ophodnje opisuje Markovina. I to radi vrlo precizno. Velikim brojem referenci, ne samo pročitanog već i pravilno shvaćenog materijala te jednog dijela estetskih prosudbi, s kojima se čovjek, rekosmo, ne treba ni slagati, ali su neophodna boja ovakvoj vrsti teksta. 

Pokazujući nam činjenice zbog kojih je došlo do stvaranja Jugoslavije, Markovina nam dokazuje i jednu veliku laž, što se naslanja na jednu od omiljenih osobnih definicija povijesti, a izrekao ju je Napoleon. Ona, kako znate, glasi da je historija skup laži oko kojih se slažemo. U tom smislu držanje (časova) historije kao policijskog pendreka u rukama pripadnika anahronih podgrijavača romantičkih snova o vlastitoj veličini u prošlosti. U tom smislu ova knjiga otvara možda i jedno šire pitanje od njezine teme i podnaslova. A to pitanje je – kakvu historiju želimo?! Odnosno žele, jer se ova knjiga direktno ne bavi Bosnom i Hercegovinom, ali su modeli i primjeri iz nje duboko povezani sa sudbinom nekadašnje su-republike, a danas susjedne države. 

Naslovnica Markovinine knjige (FOTO: University press Sarajevo)

Što se nas ovdje tiče, ta metoda bi se dala nazvati – historiogradnja, što bi uz rezervu, možda i najviše prijalo tim sredinama. Dakle, razuman odnos prema prošlosti, uz fonetsku asocijaciju koja se može porediti sa Hidrogradnjom ili možda bolje Industrogradnjom, što su imena dva poznata jugoslovenska građevinska preduzeća što su slavu te zemlje pronosila širom svijeta. Bespućima povijesne tranzicije. Stoga se kod nas pitanje – „kakvu historiju želimo“, najčešće pretvaralo u – „kakvu Jugoslaviju hoćemo“, i ono je lebdjelo u zraku dok srpsko naoružanje nije prekrilo nebo iznad Sarajeva. I počelo ispunjavati svoju „historijsku“ zadaću: istina, nije fer ni reći da su sve te cijevi bile pravljene da bi bile ispucane po Vukovaru, Velušićima ili Dubrovniku, ali ne možemo biti ni sasvim popustljivi oko činjenice da je veći dio toga arsenala trebao poslužiti opstanku granica Velike Srbije. Jer, tako je ispalo. Kad već nije bilo ispucano na vanjskog neprijatelja, ostao je onaj unutrašnji. 

A neprijatelj bi se najlakše poznavao ako bi mu smetala složenica: „naše more.“ Mare nostrum. Jer, budući da se u Dalmaciji najviše događalo oko nje, i najviše se kuhala jugoslavenska ideja, Markovina ispada veličanstveno hrabar s tvrdnjom da hrvatsko jugoslavenstvo nije bilo samo paravanom velikosrpske ideje, nego i ostvarenje težnje i sna dijela inteligencije koja se borila za nju. Ne ulazeći u motive i valjanost takvog stava, jer „valjanost“ u ovom smislu ne postoji, valja reći da je Markovina zapravo jedan od najrazumnijih kritičara narativa koji sudbinu hrvatskog čovjeka pripisuje identifikaciji s, također kolegom povjesničarom. Riječ je, naravno, o dr. Franji Tuđmanu čije se zasluge preuveličavaju, jer Hrvatsku nije stvorio on, nego skup povijesnih okolnosti. Kao što ni Tito nije stvorio Jugoslaviju. Nego se samo (nekoliko puta) našao na pravom mjestu, u pravo vrijeme. 

To što Markovina piše i govori, on plaća sam. Vlastitom karijerom. Dugo je radio na sveučilištu u Splitu i uzeli su mu posao. Jer danas, i posljednjih decenija, nije bilo lako dokazivati da je Hrvatska bila Jugoslavija. I da je najveći broj ljudi bio za to. Jer, u nas vam je najteže dokazivati očigledno. Jer, nismo svi u Jugoslaviji bili ni generali, ni povjesničari, pa se ne moramo ni između sebe, a ni tu Jugoslaviju, ne imala sreće, jako mrziti. Ona je bila povijesna nužnost, a onoj Drugoj se dogodilo da joj pripadne i emancipatorska uloga u kreiranju ovih prostora. Da bude što biti ne može. Uz, rekosmo, sve mane koje su se ponovile i novonastalim državama na njezinom području. 

Markovina kao pisac referenci pop-kulture, pažljivi je, minuciozan hroničar, koji uglavnom „ganja“ reference „bolje raje“. Za što ga se nikako ne treba kriviti: ako pjesme Arsena, Bregovića, Štulića, Čorbe i Balaševića, pa i Kusturičini filmovi jesu ono na čemu se temelji kolektivno pamćenje generacije koja se najradije i najčešće sjeća Jugoslavije. Ali se, možda, negdje, valjalo podsjetiti da mainstream te scene, zapravo, nije bio u umjetničkom smislu najzanimljivije što se na njoj događalo, već je - u jednoj mjeri - imalo najveću institucionalnu podršku. Ali, to su već možda stvari za gerijatrijske svađe, negdje u staračkom domu, nadam se na južnim stranama. 

S druge strane, neki od likova s ovog spiska, ponašali su se kao da im Jugoslavija u jednom trenutku nije dala baš sve, nego se odnosila maćehinski - svako iz svojih motiva - što je notorna laž, skoro jednako teška kao i ona o talionici naroda, što je možda i glavna provala tipa čije smo nasljeđe spominjali u ovom tekstu, pa nećemo više. A rekli smo, radi se o povjesničaru oko kojeg je dominantno uspostavljen narativ nove Hrvatske, koja je imala sve predispozicije da se razvije u normalnu državu i bude lider u regionu, a ,zapravo, stoji kao mračno ksenofobno predgrađe jedne mračne epohe. One u kojoj živimo. One koju Dragan Markovina bilježi svojim darom, i trudom. Što bi rekao pjesnik, takvi nam osvjetljavaju put. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Radiosarajevo.ba