Hrvatsku je ovog vikenda „potresao“ intervju Igora Mandića u beogradskim Večernjim novostima gdje je čovjek iznio isključivo notorne činjenice u vezi aktualnog pokušaja desne ulične revolucije u Hrvatskoj, rekavši da su stara ustašija i neoustašija isti rak-fenomen u Hrvatskoj koji vodi u smrtnost te da je ćirilica samo izgovor da se maknu preostali Srbi. Za razliku od situacije od prije dvanaest godina kad se bulumenta hadezeovskih pretorijanaca digla na noge s namjerom da spriječe suđenje Mirku Norcu, ovaj put je povod pronađen u dvojezičnim ćiriličnim natpisima u Vukovaru.

A scenarij je uvijek isti i toliko predvidiv da čovjek nikad ne zna je li to onaj film kojeg je već gledao ili je riječ o lošem nastavku. Naime, kad god se hadezeu iz ruke otme najdraža igračka, a riječ je naravno o državnom proračunu (što se po mišljenju potpisnika ovih redaka događa tako tragično rijetko), svjedočimo svim vrstama buđenja nacionalističkih sentimenata, tj. varijacijama na temu, čiji su krajnji ciljevi kažnjavanje „neodgovornih“ građana za takvu izbornu odluku i demonstracija ulične moći. U ovom pak konkretnom slučaju, riječ je o istinskom nezadovoljstvu činjenicom mirne reintegracije Podunavlja, što je prvi primijetio lucidni Marinko Čulić. Preciznije govoreći, u svim javnim istupima ljudi okupljenih oko stožera oksimoronskog naziva, iščitava se žal što je broj vukovarskih Srba i dalje značajan.

I kad Igor Mandić kaže čistu istinu, u hrvatskoj javnosti proradi tako tipični refleks katoličkog licemjerja, čija je glavna karakteristika da je sve dopušteno i o svemu svatko sve zna, ali se ništa od toga ne smije javno obznaniti, a još manje nazvati stvari pravim imenom. Jer naravno, ugrožava javni moral. Hrvatsko društvo se tako, čak i neovisno o vatikanskim ugovorima ispostavlja kao vrhunac ostvarenja najstrasnijih klerikalnih snova. Iznutra mračne tajne, a izvana pastoralna idila.

Zahvaljujući takvom pristupu svim društvenim problemima, odnos društvenih elita i masovnih medija prema činjeničnom stanju u zemlji kroz protekla dva desetljeća, slobodno možemo svesti pod radni naslov: „Kako ubiti glasnika loših vijesti“. Ulogu prvoborca u ovom slučaju preuzela je Slobodna Dalmacija, kontaktiravši mog dragog prijatelja Dražena Lalića koji se spremno prihvatio seciranja Mandićeve izjave u negativnom ključu. Kaže nam tako Lalić da je značenje termina ustašija i ustaše vezano za daleku prošlost iz Drugog svjetskog rata te da ovdje nije riječ ni o kakvim ustašama, već o šovinističkoj manjini.

Iako nema nikakve dvojbe da Lalić iskreno misli to što je rekao, nevjerovatno izgleda taj njegov raskorak s realnošću. U zemlji u kojoj je gotovo svaki veći grad, sve donedavno imao ulicu ustaškog ministra Mile Budaka, zemlji čiji je prvi ministar obrane i također čovjek po kojem se zove jedna od zagrebačkih avenija bio povezan s ustaškom emigracijom, zemlji u kojoj ne prođe nijedna utakmica nogometne reprezentacije, a da na njoj pola stadiona ne urla ustaški pozdrav Za dom spremni i svoju ekipu bodri sa Ajmo ustaše, zemlji koja je sve do ove godine službeno sponzorirala neoustaško okupljanje na Bleiburgu, zemlji koja je uvela posve nepoznatu kategoriju počasnih mirovina borcima iz Drugog svjetskog rata, pod izmišljenim nazivom Domovinska vojska, zemlji u kojoj su zidovi svih većih gradova iscrtani ustaškim znakovljem, zemlji u kojoj službena saborska komisija tvrdi da je u Jasenovcu ubijeno tek nešto više od dvije tisuće ljudi, dok se u njemu izvodila Mala Floramy, zahvaljujući čemu je predstavljao svojevrsni kulturni centar, govoriti o nepostojanju ustaštva i ustašije, izgleda jednako ozbiljno poput neoborivih nogometnih argumenata Igora Štimca o tome kako je poražen od Belgije spletom nesretnih i nikad dovoljno rasvijetljenih okolnosti.