MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA
MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Pula

Pula

ritn by: Marko Pogačar | 22.01.2024.
MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Pula
S početkom godine, dok se pod rukom kutre crni dani i brojevi, baš tako negdje, tim čudnim početkom, često se sjetim Pule; predivnog, prgavog grada, koji na rumunjskom znači kurac. Idijote sam slušao dok ne poplavim, i u različitim su mi razdobljima različite pjesme bile moje. Kad je u pitanju grad, dvije su u isti mah nasrnule na ovo mjesto, rezervirano za impulzivne, često baš prvoloptaške stvari. Ni jedna, ipak, nije bila očekivana „Pula“, mada nešto od raja koji zaziva ima u obje. Ona koja je otpala zove se „Dan kad sam ostao sam“ i pripovijeda priču sličnu poznatoj „Pale sam na svijetu“, iako sam uvijek bio sklon vjerovati da se radi jednostavno o nekom nasumičnom danu u kišnoj mediteranskoj zimi u malom gradu. Gradu u kakvom sam i sam odrastao, u kakve također zalaze zime. Ikonički Francijev pogrebni marš odavno je u mojoj glavi postao interni džingl za grad, i u tome naravno nisam sam.

S početkom godine, dok se pod rukom kutre crni dani i brojevi, baš tako negdje, tim čudnim početkom, često se sjetim Pule; predivnog, prgavog grada, koji na rumunjskom znači kurac. Ne znam zašto baš tada. Moguće jer me tad, u vrijeme nabujaloga kontinentalnog čemera, neki duboko pokopani no divlji unutarnji kompas najpreciznije upravlja k moru, maleni kompas koji udara kao srce. Možda se s kišama iz opće zalihe tame izlije neko od svoje udaljenosti teško i privlačno no tuđe sjećanje.

Obitelj mog oca stanovala je ondje krajem pedesetih i ranih šezdesetih godina, prije nego će se, posredstvom promjene vojnih pošta, zaustaviti u Splitu. Ne moram ih zamišljati – djeda, mladog oficira ratne mornarice, baku, oca i strica – postoje fotografije: isprane, naizgled sretne, iste kakve oblažu stotine hiljada ladica čiji se sadržaj sve izvjesnije seli na otpade i buvlje pijace: ljeto, Fratarski otok, Šijana, ona precizna, bijela Ostrogovićeva zgrada na rivi. 

I sam sam ondje prvi put stigao ljeti. U junu 1998. godine, s ocem koji je namjerio da nas vodi na već odavno ocvali Uriah Heep. Na koncert na kraju nismo otišli. Ne znam više zašto. Moguće jer se sve skupa doimalo kao za mlađe maloljetnike suviše razularena bajkerska terevenka. I očito nije slučaj bio taj što je htio da sam se godinu dana kasnije vratio, potajno, autostopom, s hordom istih takvih mlađih maloljetnika, ovaj put s jasnim odredištem i ciljem; jednom zapuštenom austrijskom tvrđavom na Vidikovcu. Započelo je vlastito vrijeme, od njega su već otpali ozbiljni komadi sjećanja, ali punk festival Monte Paradiso idućih će godina biti moja glavna pulska adresa. Poslije će doći književnost ali ni ona, poznato je, ne znači mnogo bez uspravne kičme muzike. 

U prvoj pjesmi, koja jednostavno mora biti prva jer ne može da ne bude – ovo je cirkularna definicija, ali u Puli je ionako manje-više sve cirkularno – iz grada se zapravo odlazi, ali, kao što upućeni u osnove uzročno-posljedičnoga znaju, moraš otići da bi se vratio. Volim Pulu, ali još više volim se u nju vraćati. 

Ikonički Francijev pogrebni marš odavno je u mojoj glavi postao interni džingl za grad, i u tome naravno nisam sam. Isto tako, sve mi se više čini da to postaje i sam Franci. Sve što je meni osobno važno ondje – odnosno, ta moja dugo akumulirana fantazma – vjerojatno je trenutačno najbolje objedinjeno upravo u njegovom liku i djelu. Inteligentno i intrigantno pa i kad nenužno, samomisleće bez ostatka, maksimalno široko i otvoreno u lokalnom okviru. I prgavo. Jako prgavo. Tekst je Načinovićev, antologijski, organski istesan iz historijske pulske heteroglosije koja nažalost polako kopni, kako je već odavno nestalo vrijeme kojim se pjesma bavi; ako smetnemo da se ona, naravno, kao i svaka pjesma, jednako bavi nama sada i ovdje, ovim vremenom sada. 

Idijote sam slušao dok ne poplavim, i u različitim su mi razdobljima različite pjesme bile moje. Kad je u pitanju grad, dvije su u isti mah nasrnule na ovo mjesto, rezervirano za impulzivne, često baš prvoloptaške stvari. Ni jedna, ipak, nije bila očekivana „Pula“, mada nešto od raja koji zaziva ima u obje. Ona koja je otpala zove se „Dan kad sam ostao sam“ i pripovijeda priču sličnu poznatoj „Pale sam na svijetu“, iako sam uvijek bio sklon vjerovati da se radi jednostavno o nekom nasumičnom danu u kišnoj mediteranskoj zimi u malom gradu. Gradu u kakvom sam i sam odrastao, u kakve također zalaze zime. 

Ona koja jest i nije ovdje zove se „Maja“, objavljena je 1987. godine na albumu „Bolje izdati ploču nego prijatelja“, i bavi se u principu istom temom: praznim, dosadnim ulicama, jalovom potragom za bilo kakvom zabavom, samo što je ovaj put, barem nominalno, razlog Majin izostanak. Ipak, usudio bih se kladiti – bila je također neka nezgodna večer kasno u siječnju, kiša je škropila Prvomajsku i … jebiga, ništa. 

Najlegitimniji lokalni nasljednici KUD Idijota pojavili su se dok je bend još bio živ, zdrav i u originalnom sastavu. Kako smo kod prethodnih preskočili po gradu nazvanu pjesmu, a da sve ipak ostane u revijalnom tonu, Fakofbolan ulazi s antičkim imenom ove rimske kolonije. Nije ime jedino što ih povezuje. Opet je, putem još nešto sirovijeg uličnog panka isporučeno, riječ o samoći, ili, preciznije, usamljenosti, toj blagoj kugi drugačijih. Ulice su sad pune ljudi no protagonist je svejedno sam, a sve oko njega svedeno je – sredina je, ne treba zaboraviti, devedesetih – na „grad bez lica i srca / grad bez duše i snova“. To, svakako, valja pripisati onoj na vrijeme otpornoj klimi, političkoj. Koja se u Puli, s obzirom na ostatak zemlje, doduše jedva i osjetila. 

Za kraj još činjenica koja podupire tezu da u malim sredinama, prije svih ostalih, uvijek vlada nestašica pouzdanih bubnjara: ritmički puls sva tri do sada navedena sastava u nekom trenutku diktirao je isti, Dejan Gotal

I jedan guilty pleasure za kraj. Đoser, glas kojeg nema već skoro četrdeset godina, odnosno točno četvrt stoljeća duže nego što nema onog Tustinog, a bez kojeg zvučna slika pulskih pločnika ipak također teško da može proći. 

Usput, povratak na jednu obiteljsku efemeraliju: prije nego što je otišao u rokere, Boško Obradović bio je zubar mog oca. A upravo je Obradović, koji je za Sklonište bio ujedno Malcom McLaren i Keith Reid, čini se bio zaslužan za sav taj krindž; totalno promašeni i dekontekstualizirani Vivienne Westwood imidž s jedne, i tekstove od kojih ponekad boli glava s druge strane. Inače, Đoser je imao specifičan, zanimljiv vokal, a bend se solidno snalazio u srednjostrujaškim, radiofoničnim hard-rock formama. Jugoslavenska rock-kritika ih nije štedjela, no, budimo pošteni, nije ni Johnnyja. Štulića, ne onog koji je, na majčin dan, otišao od kuće da život provede u travi. 

S bajkerima smo u njega ušli pa, izvezimo se s paklenim vozačima konačno i iz ovog, kad već bivamo pošteni, ne baš naročito nadahnutoga teksta. Bilo bi možda bolje da sam napisao samo: jebiga, volim punk, Pulu. I nema ama baš nikakve veze što to na rumunjskom znači kurac.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ivor Fuka/Lupiga.Com

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Tko se boji roda još?

    09.07.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Tko se boji roda još?

  2. NEO-NAZI AUTOMOBILIST: Preko društvenih mreža do EU parlamenta

    09.07.2024.

    Sofija Kordić

    NEO-NAZI AUTOMOBILIST: Preko društvenih mreža do EU parlamenta

  3. NAPOKON DOSADNO I VESELO: Izgleda da se Sarajevo naviklo na Paradu ponosa

    24.06.2024.

    Srđan Puhalo

    NAPOKON DOSADNO I VESELO: Izgleda da se Sarajevo naviklo na Paradu ponosa

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije