Kako su nam mučkim faulom s leđa polomili noge
O filmu Blum, Gospodari svoje budućnosti. S povodom, valjda.
U ljubljanskim novinama za koje redovno pišem čitam komentar kolege koji najavljuje tamošnji filmski festival: takozvani Liffe već ima trideset i pet godina dugu tradiciju postojanja, i postao je svojevrsna „institucija“. Zbog, kako tvrdi kolega, svojeg prepoznatljivog profila, kao i popularnosti, „koju nije ograničio niti tehnološki napredak“.
Dovoljno pošteno, reklo bi se, uz čestitke za jubilej, u vremenu konzumerizma festivali su preuzeli dio informativno-obrazovne uloge. Izbor, odnosno, smotra filmova je potreba, ponekad i nužno zlo. Nestanak “pravih” kina, i dominacija cineplex dvorana donijela su i nova pravila igre, u kojima su festivali često i jedina mogućnost da se vidi film koji ne pripada suroj industriji zabave. O tome, u nastavku, govori i gore pomenuti komentar: kolega se osvrće na praznovanje filma u gradu bez kinodvorana, i sjeća se ljubljanskih kina – Viča, Dvora, Tabora, Triglava. Sve su to bila malena mjesta naših srca u kojima smo sanjali (filmske) snove, dok ih realnost kapitalizma nije poslala u, što bi se reklo, ropotarnicu historije.
Ne bojte se, nije ovo nikakav lament starog novinara koji će kukati kako je prije sve bilo super, a danas ništa ne valja, nego me je na to šta se nama dogodilo podsjetio jedan drugi film koji sam nedavno vidio. Naime, u Sali Bosanskog Kulturnog centra u Sarajevu (nekada Radničkog univerziteta Đuro Đaković) održana je premijera dokumentarca „Blum – gospodari svoje budućnosti“, autorice Jasmile Žbanić, u produkciji (njezine) kuće Deblokada. Nakon premijere, za koju se može reći da joj je prisustvovala većina onih što u Sarajevu o nečemu misle (makar i pogrešno), objavljena je kino distribucija, što je, kako znamo, svojevrstan presedan. Nije praksa (mada je sve češće) i u ozbiljnijim sredinama, da dokumentarac ide u kina, ali ovaj film je, naprosto, zaslužio da ga vidi što veći broj ljudi. Da ga gledaju u školama, i da se prikazuje o prazniku, i u svakoj zgodnoj prilici.
I to ne baš sasvim zbog toga što pokazuje kako je bilo moguće da se u jednom vremenu od zemlje sa sedamdeset pet posto nepismenih dođe skoro do potpunog opismenjavanja. Pa ni za to što je Energoinvest pod vodstvom Emerika Bluma postao jedan od najvećih koncerna u Istočnoj Evropi, sa 42.000 radnika, niti što je Sarajevo u njegovo doba od kasabe u planini postalo grad, nego zbog detalja koji precizno određuju poziciju dokle se može doći kad jednom čovjeku na pravom mjestu okolnosti idu u prilog, a on čvrsto stoji na zemlji uobličen s najmanje dva iskustva: onim austrougarske kulture u kojem su Jevreji bili sol te imperije, ponajbolji građani carevine naroda, te antifašizma i činjenice da je Blum preživio bijeg iz Jasenovca. Tu nema zezanja: Blum u filmu priča kako je “Matković uzeo dijete od pet godina za noge i razlupao mu glavu o zid”. Više nego dovoljno da čovjek cijeli život shvati šta se tamo dogodilo.
Gospodari svoje budućnosti (FOTO: Deblokada)
Druga dva detalja, između stotina njih, mogu biti važna samo ovom gledaocu. Prvi je odgovor na pitanje njemačkog novinara – “zašto ste ovdje napravili ovu kompaniju, zar negdje drugdje ne bi bilo lakše?” – ispitanik na skoro savršeno preciznom jeziku onog ko pita, odgovara: “Prvo, ja sam ovdje rođen. I ovdje mogu da ostvarim sve svoje ideje, a da budem ravnopravan.” Ravnopravnost. Ne “suživot”, ne konstitutivnost, ne nikakve priče o toleranciji. Nego ravnopravnost. Sve ostalo će Bosnu i Hercegovinu učiniti trajno invalidnom. Što sadašnji visoki predstavnik Schmidt svakodnevno čini. Temeljni ustavni princip te zemlje mora biti ravnopravnost. Jer, kako reče, rediteljica filma, Emerik Blum danas ne bi bio konstitutivan.
Druga stvar je jedan klizeći start. Dakle, u crno-bijelim arhivskim snimcima pronađena je gomila detalja o kojima, svakom ponaosob, možete napisati mikro-esej. Mene su, naravno, najviše dotakli radnici-pjesnici, koji pišu ode tvorničkoj svakodnevici (hajde mi sada nađite jednoga koji bi o svom tvorničkom poslu napisao poemu!) i kulturno-sportska događanja: slika koncerta filharmonije u hali izgleda kao ostvarenje sna Karlheinza Stockhausena) njemačkih progresivaca. I jedan klizeći start. Na manifestaciji nazvanoj Energofis, takmičenju radnika iz svih pogona velike firme, igran je turnir u malom nogometu. Crno-bijela tehnika, utakmica počinje i nakon prvog pasa koji treba da primi igrač jedne od ekipa slijedi pogibeljan start s obje noge, s leđa, za koji se danas, što bi se reklo – “ide u zatvor”. Danas nema više takvih grubosti, pogotovo ne na radničkim igrama, rekreativnim susretima zaposlenih. Ali, taj start, kako bi se nekada popularno reklo “istovar”, u nekom je smislu ostvarena metafora onoga što su tranzicija i kapitalizam učinili i Energoinvestu kao konglomeratu i Bosni i Hercegovini kao državi, i životu u kojem su radnici, na ovaj ili onaj način, bili vlasnici kapitala.
Mi smo, dakle, svi skupa istovareni. Mučkim faulom s leđa, u kojem se išlo na to da nam se polome noge. U kojem su u prostoru od sto metara, u nekadašnjoj ulici Đure Đakovića, uredno radila četiri kina, sa po četiri predstave dnevno.
Jer, ovaj film, naprosto nije za cineplex. Svaka njegova čestica se buni protiv toga da, na današnja primanja u Bosni i Hercegovinu, kino kartu platite trinaest i po, a kokice osam konvertibilnih maraka. Nećemo dalje u statistiku, jer vi znate šta to znači. Ali, mi nismo gospodari svoje budućnosti jer nas je prošlost “istovarila”.
Jer, nažalost, nismo uspjeli zagospodariti njome.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Deblokada
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.
Ali, mi nismo gospodari svoje budućnosti jer nas je prošlost “istovarila”.
Jer, nažalost, nismo uspjeli zagospodariti njome.
Po prvi put, mogu se sloziti s Buretom.Istovar ne vodi računa kako će to učiniti i što će se desiti s materijalom ,koji oni odavno smatraju nepotrebnim i neupotreblljivim.Istovar nase prošlosti jeste lagana smrt; jer i kao takva, kao odpad, svijetli svjetlošću i Emerika Bluma.
Dok je bilo njega,bilo je i Grada.