Izgleda da je nakon Christophera Nolana i njegovog maestralnog „Dunkirka“ (2017) došao red da nešto svoje kaže i Steve McQueen, nekada vizualni umjetnik čija prva dva filma, „Hunger“ (2007) i „Shame“ (2011) graniče s remek-djelima, i koji je autor „oscarovskog” filma „12 Years a Slave“ (2013). Tako smo dobili „Blitz“ koji nam je, umjesto u kina, „sletio” preko „streaming” platforme kompanije Apple.

Kako McQueen zapravo baš i nije konvencionalni autor, tako ni „Blitz" nije baš konvencionalni film, iako se nekih konvencija, naročito onih zanatskih, pridržava. Zapravo, McQueenov cilj je bio dati holistički prikaz dešavanja u društvu za vrijeme rečenog perioda iz vizure jedne majke i jednog dječaka. S jedne strane, dakle, imamo napor da se preživi od dana do dana u vrlo nesigurnim uvjetima, a s druge mračnu avanturu koja donosi ubrzano odrastanje i suočavanje sa surovim svijetom. Ako smo očekivali kičasti patriotski naboj, to sigurno nećemo dobiti, što otvara jedan drugi set etičkih pitanja glede McQueenovih izbora na što se fokusirati.

Samohrana majka Rita (Ronan) tvornička je radnica za vrijeme intenzivnog bombardiranja Londona. Zajedno sa svojim ocem Geraldom (Weller) i sinom Georgeom (Heffernan) živi u skromnom, ali uglavnom pristojnom kvartu na istočnom kraju grada. Život je težak, ali nekako mora ići dalje, iz dana u dan, a ni trenuci nježnosti nisu rijetkost. Ipak, problemi s pronalaženjem skloništa tijekom noćnih napada na grad odnose prevagu, pa Rita odlučuje da, kao i brojni drugi roditelji tog doba, svog sina pošalje na selo u hraniteljsku obitelj jer bi tamo u teoriji bio sigurniji.

Trik je, međutim, u tome da je Rita bijelkinja, a George – mulat, te su oboje zbog toga često na meti poruge u rasno jednoobraznoj i tada još uvijek prilično monokulturnoj, čak ksenofobnoj sredini. Ulje na vatru dodaje još i „pravednički gnjev” zbog ratne situacije u kojem domicilno stanovništvo najprije želi zaštititi sebe, pa tek onda možda i svoje „kolonijalne subjekte” i njihovo potomstvo. Georgeov otac Marcus nije u priči jer je, kako saznajemo, deportiran nazad na Grenadu i prije nego što mu se sin rodio.

S obzirom da se George posvađao s majkom prilikom ukrcavanja na vlak pa se čak nisu ni lijepo pozdravili, on naprečac odlučuje da iskoči iz vlaka za vrijeme putovanja i uhvati sljedeći nazad za London. Jednom kad mu naum uspije, pa se do Londona prošverca, mora naći put do doma u velikom, kaotičnom i, ponovimo, konstantno bombardiranom gradu. To ga vodi na „dickensovsku” avanturu u kojoj će upoznati razne ljude, neke dobre i požrtvovane kao što je to civilni zaštitar Ife (Clémentine) koji je i sam često meta rasizma, neke nezainteresirane ili nedovoljno hrabre, neke oportune ili čak otvoreno zlobne, poput bande marodera u čijem će „starateljstvu” na neko vrijeme završiti. A kada Rita sazna da njen sin nije došao na odredište, ona će ga uz pomoć simpatičnog, ali šeprtljavog zaštitara Jacka (Dickinson) pokušati pronaći ...

Čini se da je priča, podijeljena u dvije linije i još dodatno opterećena skretanjima u „flashback” scene i sekvence radi dodatnog objašnjenja pozadine, zapravo manje ili više izgovor da bi se McQueen pozabavio onime što ga više zanima i od samog Drugog svjetskog rata i Blitza u Britaniji. To bi bilo, najšire shvaćeno, ondašnje stanje društva koje je, nasuprot parolama o jedinstvu, bilo raslojeno i na rasnoj i na klasnoj osnovi, što je, pretpostavljamo, direktna posljedica statusa kolonijalne sile koji je Ujedinjeno Kraljevstvo uživalo prije i na samom početku rata.

To su sve, same po sebi, legitimne opaske, gotovo tautološki točne (da, bilo je i rasizma i klasne nesnošljivosti i birokracije slijepe za opći interes i prije i za vrijeme, ali i nakon rata), ali je pitanje koliko je razumno baš njih isticati u prvi plan dok se Velika Britanija, kakva god, bez rezerve hvatala ukoštac s nacizmom. Iz McQueenova filma moglo bi se iščitati da se između fašista i anti-fašista (kakvih god) povlači znak jednakosti. Drugi spektar nedoumica svodi se na to koliko se te dvije linije priče sklapaju i koliko onda tako sklopljene predstavljaju reprezentativnu sliku jednog povijesnog perioda.

U Georgeovom dijelu priče u svakom slučaju ima dovoljno interesantnih saznanja i trenutaka za pamćenje, ma koliko ona u suštini djelovala kao hibrid modernizacije Olivera Twista i, primjerice, Boormanovog polu-autobiorafskog filma „Hope and Glory“. Ipak, McQueen je redatelj itekako sposoban apelirati i na cerebralni i na visceralni dio našeg nervnog sustava, makar na nivou pojedinačnih scena ili sekvenci kojima se demonstrira ili iznenadna čovječnost ili potpuni izostanak iste, što će ovdje demonstrirati u par navrata, kao i u nadahnutim scenama leta bombi kojima održava tenziju na visokom nivou. Ritina „linija radnje”, međutim, kao da sve vrijeme ostaje na „klupi za rezerve”, dok su impozantni momenti u tom dijelu upravo to – momenti, dakle pojedinačni kadrovi, ne čak ni scene. 

Cijenu toga će u neku ruku platiti i glumci. Za razliku od debitanta Elliotta Heffernana čije će prisustvo biti akcentirano, za sjajnu glumicu Saoirse Ronan ćemo dobivati dojam da nema bog zna što raditi u ulozi Rite. Epizodisti će uglavnom biti svedeni na po jednu odliku, emociju i „notu”, pa će i tu oni na Georgeovoj strani priče biti u boljoj poziciji nego oni na Ritinoj jer su njihove „note” glasnije i dinamičnije. Izuzetak je jedino debitant, inače muzičar Paul Weller koji, neočekivano, kanalizira ponešto od prezentnosti Jeremyja Ironsa.

Na koncu, možemo zaključiti da ni Drugi svjetski rat, a ni „velika povijest” još šire shvaćeno nisu teme u kojima Steve McQueen briljira. Potvrdu za to možemo vidjeti i u njegovom prethodnom „leksikografskom” dokumentarcu „Occupied City“ koji se bavio poviješću Holokausta u Amsterdamu (gdje McQueen inače živi) kroz snimanje povijesnih „mjesta radnje” u suvremenom, pandemijskom vremenu i u trajanju od „nehumanih“ četiri i pol sata. Također, ni najnagrađivaniji McQueenov film, „12 Years a Slave“, svojoj temi unatoč, nikako nije njegov najbolji, već pokazuje sve slabosti autora natjeranog na kompromis i pokušaj senzibilizacije najšire publike kombinacijom šoka i didaktike. „Blitz“ tako postaje i ostaje nespretan film na pripovjednom nivou, fokusiran na dojmove i iskustva koja se baš ne slažu sa temom istaknutom u naslovu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Blitz

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.