Mart 2016. godine: Charles i Camilla u Osijeku! Podaničko uzbuđenje moglo se rezati u zraku: u Tvrđi smo iznijeli pred njih "domaće proizvode i rukotvorine" pa cvali što je bio "impresioniran", a važno nam bilo i što je ostao "ugodno iznenađen razinom znanja engleskog Osječana". Glasu Slavonije bila su puna usta sintagme "kraljevski par". A ni njima nisu ostala usta prazna. Za svaki slučaj, na rukama im se nosilo neku masnu amurčinu, taman upecanu u Dravi: neka vide kako se u Slavoniji jede! Pa je "njegova visost" (da, baš su se tako izražavali u 24sata!) onda još odvedena u Baranju, gdje je pristojno "omirisala grah", srknula čorbe iz fiš paprikaša, žvaknula rezance s makom i pitala kuharicu jedu li se skupa s fišem. Mak u fišu? Nema veze, oprostili smo mu taj gaf, počašćeni i presretni što se britanski prestolonasljednik udostojao svrnuti nos u našem smjeru. Kako ono... stalo nam je kao ozeblima do sunca da sve to naše bude "dostojno kraljeva".

Babama i dedama mora da su izgledali upravo strašno. Toliko da se ni jedan prolaznik ne bi osvrnuo sve da ih pomete cijeli vod policijske konjice. Ništa više simpatija nisu izvlačili niti među političkom elitom. Tako je to bilo krajem sedamdesetih na ulicama Londona. Što je tek moralo biti u Zagrebu, Ljubljani ili Beogradu? Recimo 1980. godine, kada maršal umire, narod je bez goriva, SIV obezglavljen, SUP dezorijentiran... Isto se valjda zapitala i redakcija emisije „Neobavezno” na RTV Beograd koja je te 1980. godine sišla na ulice kako bi zabrinutim roditeljima, kulturnim radnicima i proletarijatu odgovorila na pitanja „Šta je pank, kakva je njegova ideologija i kakve ličnosti su pankeri?”. Stoga su poslali svoju ekipu da prošeta Beogradom, posjeti danas legendarni Cepelin, parkić kod Moskve i druga okupljališta prepisana ravno iz bilješki milicionera.

„Destinacija je tek drugi dan bila napisana kredom unutar vagona. Tog 10. juna 1944. nitko nije znao što je Auschwitz, znali smo da je destinacija, ali nismo znali kako i šta. Prvo smo bili u Trstu, a onda smo trećeg dana bili u Auschwitzu. Bio sam osam mjeseci u logoru. Ja smatram da sam imao prekrasan život. Ako ti u sebi ne možeš zamisliti nešto zločestije i okrutnije od onoga što sam već proživio i preživio, onda je svejedno što će ti se poslije dešavati. Bio sam dijete kada sam to spoznao. Hvala Auschwitzu što sam sretan čovjek“, glasio je uvod Olega Mandića, publiciste i počasnog predsjednika Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Opatije, na okruglom stolu „Različiti pristupi interpretacijama povijesti Holokausta, genocida i drugih ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata“. Kao jedanaestogodišnji dječak Oleg Mandić zatvorio je iza sebe vrata Auschwitza i tako postao živuća enciklopedija jedne povijesne tragedije.

Nedavno smo imali priliku da vidimo kako Instagram ograničava politički sadržaj. Ova platforma automatski je isključila politički sadržaj svojim korisnicima, ostavivši mogućnost da se ova opcija promijeni ručno, pritom bez nekog naročitog objašnjenja zašto se ovo dogodilo. Ovaj fenomen zanimljiv je iz nekoliko perspektiva. Za pretpostaviti je da je Instagram u tom trenutku povukao ovaj potez kako bi spriječio širenje političkog sadržaja usmjerenog prema Palestini, jer su društvene mreže jedno od osnovnih sredstava komunikacije i širenja poruka. Sada se otvorilo pitanje ko zapravo ima autonomiju na društvenim mrežama? Da li smo slobodni da otvoreno objavljujemo sadržaj političke i socijalne prirode na društvenim mrežama ili nas ipak ograničava državni zakon i politika vlasnika ovih mreža? Da li su društvene mreže samo prostor gdje velike kapitalističke firme reklamiraju svoju robu i usluge kako bi uvećali profite?

Ovogodišnje izdanje festivala pružilo je fantastičnu kombinaciju osobnih i intimnih filmova te onih više angažiranih i političkih. Kao i uvijek, ZagrebDox je aktualan, ne bježi od kontroverzi, niti od zauzimanja stava, a ujedno je i jedan od onih festivala gdje je već samo uvrštavanje filma u program garancija kvalitete. Festival pratim od samog njegovog početka, a ovogodišnje izdanje mi je bilo možda i najbolje do sada. Glavnu nagradu Veliki pečat dobio je tuniški film „Četiri kćeri“, a nagradu publike izraelsko-palestinski „Jedina zemlja“. Upravo su ta dva filma i meni osobno favoriti s ovogodišnjeg festivala. „Četiri kćeri“ intiman je portret jedne tuniške obitelji - majke i četiri kćeri - dvije su ovdje, a za dvije na početku samo doznajemo da su “nestale”. Na mikro razini, u sferi osobnog i obiteljskog, ocrtava se političko i ideološko stanje društva u Tunisu od razdoblja prije revolucije, za vrijeme i poslije. Fascinantan, kompleksan i potresan film.

Od ruske agresije na Ukrajinu 2022. godine Holodomor kao genocid nad Ukrajincima prepoznale su gotovo sve članice Europske unije. Za to je možda i najzaslužniji zaboravljeni velški novinar Gareth Jones. On je, naime, jedini zapadni novinar koji je mogao slobodno tumarati Staljinovim Sovjetskim Savezom. Jones je dvaput otet. Prvi put doslovce, što ga je i koštalo života, a drugi puta - posmrtno. Za života su ga iskoristili nacisti, a gotovo stoljeće kasnije, mira mu ne daju ni Ukrajinci. Naime, upravo je on na Zapad donio vijest o masovnoj gladi što je pogodila dijelove SSSR-a. „Bio je ključan u tome, međutim, perfidno je iskorišten od strane ukrajinskih ultranacionalista”, objašnjava za Lupigu njegov pranećak Philip Colley tumačeći kako kada citiraju Garethove tekstove redovito odsijeku dijelove koji govore o gladi u drugim dijelovima SSSR-a, prikazujući na taj način da su Rusi namjerno glađu ubijali samo Ukrajince.