Prošli tjedan je u 434. izdanju „Prime Timea“ svoj odlazak najavio i detaljno objasnio Domagoj Zovak, koji je uz Bornu Sora bio jedan od dvojice kreatora i voditelja te jedine doista vrijedne i duhovite satirične emisije u Hrvata. Svaki redoviti gledatelj „Prime Timea“ je tijekom godina razvio veći afinitet prema jednom iz dvojca koji je kormilario ovom emisijom, a moj osobni favorit je definitivno bio Zovak iz niza razloga, od kojih su možda i najvažniji bili njegova iskrenost i poštenje. Objasnio je da više ne može raditi „Prime Time“ jer je našao posao na portalu Nove TV, a oni su mu saopćili da će “biti nezgodno“ ako ovdje izrazi „neki stav koji je suprotan redakcijskom”, pa stoga mora izabrati. Odlaskom Domagoja Zovka - što mu se ne smije zamjeriti jer on za njega nije nimalo kriv - izgubili smo najboljeg satiričara, a dobili još jednog anonimnog tipkača contenta na još jednom korporativnom portalu koji larpa novinarstvo. Gubitak je naš.

„Antisemitski pogrom u Amsterdamu“ – glasila je šokantna, prijelomna vijest koja je prošli četvrtak navečer obišla svijet. U javnoj osudi instantno su se istu noć ujedinili nizozemski i brojni drugi europski te svjetski političari od ugleda, uz nepodijeljenu medijsku podršku s najpoznatijih adresa. Daljnji odjeci vjerno su reflektirali unisonu nevjericu. Zar baš u Amsterdamu, kojem se nekoć tepalo kao „Jeruzalemu Od Zapada“, davno prije negoli je tamo živjela Anne Frank? Potom je netko uključio ton, a drugi je netko preveo ono što skandiraju preživjeli iz novodobnog amsterdamskog pogroma. „Ole, ole, ole! Neka IDF pobijedi i sjebe Arape! Ole, ole, ole! Zašto nema škole u Gazi? Jer tamo nije više ni preostalo djece!“ To je već zazvučalo prilično neugodno, i netko bi mogao zloupotrijebiti neobuzdanu euforiju i revolt jedva spašenih izraelskih mladaca da relativizira pogromaški udar na njih.

Ovogodišnji, upravo završeni Zagreb Film Festival ljubiteljima je filma pružio šest dana uživancije. Tradicionalni fokus ovog festivala na prve i druge filmove autora donosi dobrodošli osjećaj otkrivanja novih i nepoznatih autora koje bi drugi festivali možda „previdjeli“. U moru filmova uspjeli smo si složiti izbor što pogledati - riječ je sve redom o sjajnim filmovima. Zaključak je kako se, bez pretjerivanja, može reći kako je već samo uvrštavanje na ovaj festival garancija kvalitete. Iz onoga što smo pogledali izdvajamo tri filma – američku „Stvarnu bol“ i litavsku „Vikendicu“, prikazane u glavnom natjecateljskom programu, te britanski „Bijeg“ iz programa „Velikih pet“. „Stvarna bol“ i „Bijeg“ će se, pretpostavljamo, naći na repertoaru ponekog art kina, no „Vikendica“ je jedan od onih filmova koje ćemo teško igdje drugdje imati prilike gledati. Upravo se zbog takvih „skrivenih dragulja“ uvijek posebno isplati dolaziti na ZFF.

Za razliku od bosansko-hercegovačkih Srba i Hrvata, koji i Srbiju i Hrvatsku doživljavaju svojim domovinama, Bošnjacima je Bosna i Hercegovina naprosto sve, i zbog toga inzistiraju na državnom patriotizmu. Ljubav prema domovini s jednakom zauzetošću zagovaraju i nacionalne i građanske stranke, i Islamska zajednica i nevladine organizacije. Problem s takvim državnim patriotizmom jest u tome što ga pripadnici druga dva naroda uglavnom doživljavaju kao bošnjački nacionalizam. Posljednjih godina se u bošnjačkoj javnosti, političkoj, kulturnoj, medijskoj, akademskoj, građane Bosne i Hercegovine oslovljava „Bosancima i Hercegovcima“, a ponekad i skupno kao „bosansko-hercegovački narod“, čime se ignorira činjenica da su u BiH formirane nacije i da je taj proces nepovratan. Tu imaginarnu nacionalnost ne prihvaćaju bosansko-hercegovački Srbi i Hrvati, ali ni veliki dio bošnjačkog naroda.

Kada sam u srijedu vidio lice svog „Bossa“ kako rezignirano zuri u daljinu, točno sam znao što osjeća i što misli. Isti taj prazni pogled kakav je u srijedu imao Bruce Springsteen, znao sam i ja imati nakon nekih naših izbora. Boss mi dođe kao neki uzor, njegovi tekstovi i muzika nadahnjuju me i ponovo mi se vratio isti stari osjećaj nemoći kada sam ga vidio kako rezignirano gleda u daljinu. Kako zuri u prazno i ne shvaća kakvim je ljudima okružen i gdje živi. Za koga se čitav život bori? Za ljude kojima su važniji osobni računi od prava njihovih žena, majki, kćer ... Za žene kojima je važniji shoping od činjenice da im njihove sestre gube sva reproduktivna prava, a one koje nemaju državljanstvo sada strahuju od progona. U takvom se svijetu probudio danas moj Boss. U svijetu u kojem nikoga nije briga za ništa i nikog osim da njemu bude dobro. Ili kako-tako, svejedno. Da bude piletine na akciji, i toaletnog papira jeftinog i dostupnog od plaće.

Za mene je bicikli i danas, veći dio godine, glavni način kretanja gradom. Velikim dijelom i zato što tramvaj od Jaruna do centra uglavnom beskrajno sporo gmiže Savskom. Iako još puno treba napraviti na unaprjeđenju gradske biciklističke infrastrukture, promjene posljednjih godina su vidljive i dobrodošle. Zbog toga su mi u halabuci o zagrebačkom prometu koja se posljednjih dana odvija u medijskom prostoru, kao da se radi o najvažnijem svjetskom pitanju, posebnu pažnju privukla dva članka, koja napadaju aktualnu vlast baš preko bicikla. Oba objavljena na Indexu. Karlo Jurak tako konstatira da su "ideje da će Zagrepčani preko noći postati Amsterdamci pale na banalnom ispitu", dok je posebno licemjeran u svojoj kvazi-brizi za radničku klasu članak Gorana Vojkovića "Fina urbana elita traži od radnika da biciklom idu na posao. To je idiotarija".