Manija oko 68. izdanja izbora za najbolju ovogodišnju Pjesmu Eurovizije ne prestaje. I dalje se o tom događaju, izvođačicama i izvođačima, te o pobjedniku_ici Nemo iz Švicarske i pjesmi „The Code“ i, naravno, o Baby Lasagni iz Hrvatske, piše u medijima, ali i na društvenim mrežama. Iako je ovogodišnji eurovizijski moto bio „United by Music“, politička opredijeljenost, oprečni stavovi, i kontroverze koje su isplivale na površinu, kako izjavljuju pojedini mediji, nikada nisu bile ovoliko naglašene kao ove godine. Joost Klein, nizozemski predstavnik diskvalificiran je uoči finala i prijeti mu kazneni progon. Bambie Thug irski_a predstavnik_ica na polufinalu morao_la je ukloniti natpis „Prekid vatre i sloboda“ sa svog tijela. Ipak, ono što je probudilo najveći gnjev i kontroverzna mišljenja gledateljica i gledatelja Eurovizije 2024 zapravo je Nemo – pobjednik_ca takmičenja. Samo zbog toga, jer se izjašnjava kao nebinarna osoba.

Zajedničkim slavljem u trajanju respektabilne bugarske svadbe, riječ je, naime, o puna četiri dana s početkom u petak, Močvara i Pogon Jedinstvo obilježavaju četvrt stoljeća Močvare i 15 godina Pogona. Pokazalo se kroz godine da Močvara itekako treba gradu. Bez obzira što se, od njenog otvaranja broj klubova povećao, Močvara i dalje pruža nešto drugačije. Rekli bismo bolje nego što je bilo kada se otvorila, a bilo bi još bolje da se po gradu otvori još par klubova pa da ponuda bude raznolikija. Priča već uključuje puno mladih ljudi i okuplja veliku zajednicu sa širokim spektrom interesa, ne samo preko koncerata, već i radionica i volonterskih programa, a svijetli je primjer kako se zapušteni prostori industrijske baštine mogu transformirati u vrlo aktivna i živahna mjesta. Dolazimo u Močvaru u, za posjete, neuobičajeno vrijeme, skoro pa točno u podne, a tamo zatičemo pravi odbor za doček, svi kao zapete puške čekaju da krene slavlje.

„Zašto istospolna orijentacija nije poremećaj, i druge priče“, „Zaštita i promicanje prava LGBTQIA+ osoba“, „Nasilje nad LGBTQIA+ populacijom u Hrvatskoj“, „Uloga psihijatra u skrbi transrodnih osoba“,„Psihijatrijska skrb transrodnih i rodno raznolikih maloljetnika“, naslovi su samo od nekih predavanja koja će se upriličiti danas na zagrebačkoj Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u sklopu edukativnog programa „Bolnica Otvorena JEdnakima!“. Time će se obilježiti Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije (IDAHOBIT). Inače, taj dan je odabran kao spomen na datum kada je Svjetska zdravstvena organizacija 1990. godine uklonila homoseksualnost s popisa međunarodne klasifikacije bolesti. Nakon trideset i kusur godina, poruka IDAHOBIT-a ostaje ista, a to je slavljenje napretka koji je postignut po pitanju prava, ali istovremeno i podizanje svijesti o diskriminaciji s kojom se LGBTQIA+ osobe i dan-danas suočavaju.

Ako Bosanci nisu uspjeli razjebati Dansku, ne dajem Nepalcima velike šanse da će razjebati Hrvatsku. Mogu je samo unaprijediti. Prije će Nepalci preuzeti leksikografski zavod Miroslav Krleža, nego što će preuzeti svijet kriminala. Prije će smijeniti profesora na talijanistici Ninu Raspudića, nego što će postati novi klijenti odvjetnika Ljube Pavasović-Viskovića. Prije će izbaciti Zorana Milanovića s Pantovčaka, nego što će preuzeti neki krupniji posao Joze Berlina. Ovi što loše rade svoje poslove, oni su ugroženi. Radujem se svoj toj budućoj djeci današnjih dostavljača Glova i Wolta. Bit će ljuti, bit će bijesni, biće ludi, biće ambiciozni. Mlad sam čovjek i njihov prodor u društvo ću doživjeti. Stranci, a svoji na svome. Posebno se veselim piscima među njima, njih uvijek bude.

Smatramo da svako društvo koje drži do sebe nikako ne bi smjelo dopustiti da jedan profesionalan mediji i jedna nacionalna manjina postanu „žrtveno janje“ ucjenjivačke politike diskriminirajućih tendencija. Nedopustivo je da takav podmukli narativ, kojim se želi odrediti medijima što i kako smiju pisati, te ih upregnuti u nacionalistički imaginarij, postane i službena politika jedne demokratske države. Ovime se, u konačnici, širom otvaraju vrata opasnim namjerama autoritarne politike da se disciplinira i pokori cijelu medijsku scenu koja ispunjava svoju društvenu obavezu - da bude kritička i da ne podliježe političkim pritiscima. Osuđujemo svaku vrstu pritisaka i udara na medijske slobode te gušenje i sužavanje medijskog prostora, a posebno pritiske koji se rade zbog politike i političkih interesa. Zabrinjavajuća je sama ideja da se kao uvjet za sklapanje političkog koalicijskog sporazuma nametne represija prema jednom mediju, jer je u svojoj srži ovakva zamisao nedemokratska, diskriminatorna te kao takva apsolutno neprihvatljiva i skandalozna.

Priča s izdajom i Hrvatima seže valjda još od kralja nam Zvonimira, da ne kažem od Kaina i Abela koji doduše nisu bili Hrvati, ali ajde uvjerite vi u to Stephena Bartulicu. To s izdajom praktički je postalo Hrvatima opsesija. Nema mjeseca, tjedna, da ne kažem dana, kako se u nas Hrvata ne prozove barem jednog izdajnika. Rane su još svježe od one veleumne ideje koju je i službeno inaugurirao tadašnji ministar branitelja Mijo Crnoja kada je krenuo u realizaciju sastavljanja prvog poznatog registra izdajnika. Redikulizacija istog, a mislim sada na registar, ne na ministra, krenula je već neočekivanim tempom pa je Kolektiv Skroz preduhitrio ministra i promptno napravio web stranicu www.registar-izdajnika.org. Već u prvim satima u njega se samoupisalo oko tisuću Hrvata. Pamtite, vjerujem, te dane ponosa i slave izdajništva u Hrvata.