Sve do 5. prosinca 2024. sam ipak bio razočaran učinkom Tomaševićeve gradske vlasti kada je riječ o borbi za LGBT ljude, za koju mi je dotad paradigmatski primjer bila ona klupa duginih boja na Zrinjevcu, postavljena 17. svibnja 2022. godine na Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije. Klupa se na Zrinjevcu zadržala cijelih 24 sata, a onda je uklonjena. Bila je tu samo simbolično, kao jednokratna reklama i signaliziranje vrline, umjesto da postane trajna postava tog ili nekog drugog zagrebačkog parka. Zanimalo me je nešto konkretno i opipljivo, a ne simbolično. I to se konačno ostvarilo tog 5. prosinca, kada je u Gradskoj skupštini, a na prijedlog gradonačelnika, glasovima vladajuće većine, usvojen Prijedlog programa Grada Zagreba za ravnopravnost LGBTIQ+ osoba za razdoblje do kraja 2026. godine. Riječ je, bez imalo pretjerivanja, o povijesnom dokumentu.

Sve više i više studenata traži posao kako bi se uzdržavali uz studij. Stoga, na koncu, studenti radnici nisu niti studenti, niti radnici, a niti mobilni. Nužnost uzdržavanja oduzima im vrijeme za studentske obveze, radnu mobilnost i slobodno vrijeme – sve je postalo luksuz. Nesigurnost potrage za novim poslom i posvećivanje vlastitom životu ne pravi veliku razliku između ove dvije vrste radnika. Oboje su privremena, jeftina roba. Jedna heterogena masa privremenih, jeftinih, radnika. Studentski ugovori ne štite studente kada trebaju, primjerice, uzeti bolovanje. Njihov rad isključivo je ono što odrade taj sat, dan ili kako se već obračuna ugovor (znate da možete biti plaćeni i po „litri“ pa čak i po „porciji“?). Nema godišnjeg, nema sigurnosti iz mjeseca u mjesec, a nekada ni iz dana u dan. Čim ovi studenti prestanu raditi, gotovi su s kakvom-takvom financijskom sigurnošću. Nisi radio, nisi plaćen – blagodati tržišta.

„Feminističke inicijative danas mahom zavise od privatnih fondova koji upravo tom financijskom podrškom oblikuju feminističke politike. Primera radi, u Srbiji su neke organizacije dobile jasne instrukcije da se ne oglašavaju po pitanju Palestine“, objašnjava Nina Radulović iz feminističkog kolektiva „Ženska solidarnost“. Feministkinje iz Sarajeva također ukazuju na utjecaj donatorskih politika koje, prema njihovom mišljenju, oblikuju feminizam u načinu koji često „bezrezervno pristaje na (neo)kolonijalne narative koje nam nameću donatori“. Ova tišina oko genocida nad Palestincima, kako objašnjavaju, nije samo rezultat ideoloških razlika, već i pragmatičnih razloga koji su vezani za interese i potrebe organizacija koje ovise o vanjskom financiranju. Feministkinje koje se protive tom narativu i bore se za slobodu Palestinki i Palestinaca često se nalaze na meti tih financijskih interesa, što ih stavlja u poziciju gdje moraju birati između političke solidarnosti i očuvanja svojih organizacija.

Radi se dakle o devedesetim godinama prošloga stoljeća. Kao vremenska kolijevka dvaju centralnih mitova suvremene Hrvatske – „domovinskog rata“ i „stvaranja države“ – devedesete danas uživaju poseban status u kolektivnoj memoriji, i to na način da se sa službenih instanci poduzima sve kako bi „slavno razdoblje“ bilo što podrobnije kozmetički obrađeno, očišćeno od neugodnih činjenica i istina koje su ga obilježavale. Legende su nadređene faktima. Romantizam je potisnuo realizam. Ružičasto je pretpostavljeno prljavosivom. Izvorni mrak nestaje pod snažnom retroaktivnom iluminacijom i vatrometima koji se priređuju na posebne datume. Današnja oficijelna slika Franje Tuđmana i njegova režima iz doba državotvornog zanosa i buktanja nacionalističkih strasti uglavnom je plod spomeničkog, a ne historiografskog pristupa „temi“.