Ovogodišnji ZagrebDox može se danas činiti kao lanjski snijeg, međutim program koji nam je donio ovaj festival dokumentarnog filma, još dugo će ostati u pamćenju onih koji su pohodili projekcije. Na ovom mjestu posvetit ću nekoliko riječi filmovima s ovogodišnjeg ZagrebDoxa koji su se mene osobno dojmili. Jedan od njih je „Mirotvorac“ redatelja Ivana Ramljaka, film o ubijenom predratnom zapovjedniku osječke policije Josipu Reihl-Kiru. Film se gotovo u potpunosti sastoji od arhivskih snimki, a gledajući ga teško se oteti dojmu da je naša lokalna povijest mogla ići jednim sasvim drugim tokom da ovaj čovjek nije ubijen. Tu je i „Gospodin Nitko protiv Putina“, dobitnik glavne nagrade, koji govori o Pađi, učitelju u ruskoj provinciji koji se sa sa zadivljujućom hrabrošću suprotstavlja režimu Vladimira Putina kroz niz manjih činova otpora.

U seriji nas je sve užasnula činjenica da to dijete zapravo dolazi iz potpuno normalne, funkcionalne obitelji, koja ga je sasvim normalno odgajala, i u kojoj se kao jedini krimen odgoja dogodio moment, a koji je istaknuo režiser serije, kada su mu roditelji za Božić kupili računalo sa svim dodacima, slušalicama i kamerom. Čitava jedna epizoda usredotočila se na to da istakne kako je ovo dijete produkt naše generacije koja se zaljubila uz A-Ha, Paula Younga i Duran Duran. Generacije koja je odrasla u ljubavi, dobila djecu u ljubavi, odgojila ih najbolje kako je znala, pokazujući im koliko se njihovi starci vole i kakvu su divnu mladost imali. Režiser je cijelu epizodu posvetio roditeljima koji su sasvim normalni i koji se, naravno, šokiraju kada saznaju da je njihov anđeo, plod njihove ljubavi, zapravo neurotični monstrum i ubojica.

Zapušten i oronuo prostor zagrebačke Branimirove tržnice barem na kratko oživio je i zazelenio. Na toj se lokaciji, naime, „odigrao“ Plant market, neobični zeleni sajam sa zanimljivim i bogatim sadržajem. Osim što smo tamo dobili priliku za opskrbu novim “zelenim ljubimcima” i za učenje nekoliko lekcija o dobroj brizi za njih, Plant market nam je ukazao i na inače neiskorišteni potencijal zapuštenih gradskih prostora. Na platou koji se inače ne koristi, cijeli dan okupljali su se brojni građani, ne samo da kupuju ili razmjenjuju biljke, nego da uživaju u sunčanom danu, podruže se ili samo da „upiju“ dobre vibracije. Odličan indikator u kojem smjeru bi se trebalo razvijati daljnje planiranje ovakvih javnih prostora i važnosti sličnih „pop-up“ događaja za oživljavanje grada.

Kada se drznete javno iznijeti svoj politički stav koji se kosi s hrvatskom vanjskom politikom i suprotan je od generalnog stava Europske unije, lako se može dogoditi da završite iza rešetaka. Prvo će vas demokratski, poput kakve terorističke opasnosti, ugurati u „marice“, a potom vas iskrcati u kavez policijske stanice i pustiti vas da prenoćite. Ne biste li naučili lekciju, da se više nikada ne usudite javno iznositi „nepopularne“ političke stavove. Upravo to se dogodilo aktivistkinjama koje su u ponedjeljak ujutro prosvjedovale pred zgradom Ministarstva vanjskih i europskih poslova u Zagrebu. Njih sedamnaest tamo je stiglo želeći upozoriti da u pojasu Gaze izraelske vojne snage u prosjeku svakoga dana ubiju 148 ljudi, velikom većinom civila, vrlo često žene i djecu, a da to uopće ne brine Republiku Hrvatsku niti su njene vlasti spremne iskazati ni najmanju sućut sa žrtvama.

Tek desetljeće nakon što se u urbanizmu i arhitekturi više pažnje počelo posvećivati potrebama osoba s invaliditetom, krenule su i velike društvene promjene. Prosvjedi protiv segregacije u Sjedinjenim Državama, zatim i društvene promjene u Europi koje kulminiraju prosvjedima 1968. godine, pa demonstracije i sukobi protiv rata u Vijetnamu opet u SAD-u, borba i prosvjedi protiv atomskog naoružavanja diljem svijeta, teroristički napadi u Njemačkoj i Italiji ... S pojavom prosvjeda pojavio se i novi trend korištenja urbanizma za sprečavanje kriminala i nereda u urbanim sredinama. Načela se svode na nadzor, kontrolu pristupa, i simpatičnu kovanicu „upravljanje prostornim aktivnostima”. Iza ovih termina nerijetko se kriju iznimno nehumana rješenja koja probleme drže podalje od oka javnosti dok javni prostor i dalje ostaje područje sukoba. Pitanje je tek tko mu, i u kojem društveno-vremenskom kontekstu, ima pravo pristupa.

Karla se penje na „Q&A“, a prati je snažan pljesak i glasna podrška. Mene prate suze. Jer priznanje u vidu ovacija nije samo priznanje dokumentarnom filmu, već i borbi koju je ona u filmu dokumentirala. Priznanje hrabrosti, nasušno potrebne vrline u vrijeme općeg muka. Film Karle Jelić prikazuje otpor vremenu u kojem vladaju nasilnici. Dokumentirana je borba studentica protiv zlostavljača, odnosno sustava koji tolerira i perpetuira zlostavljanje. Mlade žene iz Karlinog filma smogle su hrabrosti i snage izložiti se i ne pristati šutjeti zato što ih se sustavno izluđuje ili zato što će im te osobe sutra odlučivati o karijerama. Priča udara u pleksus, ali donosi prekrasnu razinu suptilnosti u osjećaju, odnosima i kadru. Vida, Karla i ostale uključene u organizaciju pokreta probijaju osjećaj paralizirajuće bespomoćnosti u teškim i tužnim vremenima. Karla u svojim odgovorima nakon projekcije naglašava ono što prikazuje u filmu.