Ovogodišnji, upravo završeni Zagreb Film Festival ljubiteljima je filma pružio šest dana uživancije. Tradicionalni fokus ovog festivala na prve i druge filmove autora donosi dobrodošli osjećaj otkrivanja novih i nepoznatih autora koje bi drugi festivali možda „previdjeli“. U moru filmova uspjeli smo si složiti izbor što pogledati - riječ je sve redom o sjajnim filmovima. Zaključak je kako se, bez pretjerivanja, može reći kako je već samo uvrštavanje na ovaj festival garancija kvalitete. Iz onoga što smo pogledali izdvajamo tri filma – američku „Stvarnu bol“ i litavsku „Vikendicu“, prikazane u glavnom natjecateljskom programu, te britanski „Bijeg“ iz programa „Velikih pet“. „Stvarna bol“ i „Bijeg“ će se, pretpostavljamo, naći na repertoaru ponekog art kina, no „Vikendica“ je jedan od onih filmova koje ćemo teško igdje drugdje imati prilike gledati. Upravo se zbog takvih „skrivenih dragulja“ uvijek posebno isplati dolaziti na ZFF.

Za razliku od bosansko-hercegovačkih Srba i Hrvata, koji i Srbiju i Hrvatsku doživljavaju svojim domovinama, Bošnjacima je Bosna i Hercegovina naprosto sve, i zbog toga inzistiraju na državnom patriotizmu. Ljubav prema domovini s jednakom zauzetošću zagovaraju i nacionalne i građanske stranke, i Islamska zajednica i nevladine organizacije. Problem s takvim državnim patriotizmom jest u tome što ga pripadnici druga dva naroda uglavnom doživljavaju kao bošnjački nacionalizam. Posljednjih godina se u bošnjačkoj javnosti, političkoj, kulturnoj, medijskoj, akademskoj, građane Bosne i Hercegovine oslovljava „Bosancima i Hercegovcima“, a ponekad i skupno kao „bosansko-hercegovački narod“, čime se ignorira činjenica da su u BiH formirane nacije i da je taj proces nepovratan. Tu imaginarnu nacionalnost ne prihvaćaju bosansko-hercegovački Srbi i Hrvati, ali ni veliki dio bošnjačkog naroda.

Kada sam u srijedu vidio lice svog „Bossa“ kako rezignirano zuri u daljinu, točno sam znao što osjeća i što misli. Isti taj prazni pogled kakav je u srijedu imao Bruce Springsteen, znao sam i ja imati nakon nekih naših izbora. Boss mi dođe kao neki uzor, njegovi tekstovi i muzika nadahnjuju me i ponovo mi se vratio isti stari osjećaj nemoći kada sam ga vidio kako rezignirano gleda u daljinu. Kako zuri u prazno i ne shvaća kakvim je ljudima okružen i gdje živi. Za koga se čitav život bori? Za ljude kojima su važniji osobni računi od prava njihovih žena, majki, kćer ... Za žene kojima je važniji shoping od činjenice da im njihove sestre gube sva reproduktivna prava, a one koje nemaju državljanstvo sada strahuju od progona. U takvom se svijetu probudio danas moj Boss. U svijetu u kojem nikoga nije briga za ništa i nikog osim da njemu bude dobro. Ili kako-tako, svejedno. Da bude piletine na akciji, i toaletnog papira jeftinog i dostupnog od plaće.

Za mene je bicikli i danas, veći dio godine, glavni način kretanja gradom. Velikim dijelom i zato što tramvaj od Jaruna do centra uglavnom beskrajno sporo gmiže Savskom. Iako još puno treba napraviti na unaprjeđenju gradske biciklističke infrastrukture, promjene posljednjih godina su vidljive i dobrodošle. Zbog toga su mi u halabuci o zagrebačkom prometu koja se posljednjih dana odvija u medijskom prostoru, kao da se radi o najvažnijem svjetskom pitanju, posebnu pažnju privukla dva članka, koja napadaju aktualnu vlast baš preko bicikla. Oba objavljena na Indexu. Karlo Jurak tako konstatira da su "ideje da će Zagrepčani preko noći postati Amsterdamci pale na banalnom ispitu", dok je posebno licemjeran u svojoj kvazi-brizi za radničku klasu članak Gorana Vojkovića "Fina urbana elita traži od radnika da biciklom idu na posao. To je idiotarija".

„Nažalost, Srđan nam i danas treba. Klima u kojoj živimo vrlo je nestimulativna i ratni narativi su itekako prisutni. Sve je to još vrlo živo. Pitanje suočavanja s prošlošću prepušteno je civilnom društvu dok vlasti podgrijavaju tenzije među konstitutivnim narodima. Javni diskurs vrvi od zapaljivih izjava, a građani su prosto zarobljeni, taoci tih i takvih politika. Srđan nam, na žalost, treba da nas podsjeća na to šta je to građanska dužnost”, objašnjava nam jedna od organizatorica Revije kratkih dokumentarnih filmova o ljudskim pravima koja će 9. prosinca otvoriti Dane Srđana Aleksića. Organizatori koriste priliku da pozovu sve zainteresirane filmske radnike koji su u posljednje dvije godine snimili dokumentarac s tematikom ljudskih prava da se prijave na natječaj koji je otvoren do 10. studenog.

„Samo angažman u politici omogućava da realizujete svoje ideje. Možete biti najbolji student ili najbolji stručnjak u nekoj oblasti, ali ako niste u sistemu vlasti, ako niste dio vlasti, sve to može izgledati kao zabluda“, poručio je u rujnu 2018. godine, lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorad Dodik na predizbornom skupu svoje stranke. Slučaj koji u tekstu Gordane Katana donosi portal banjalučke udruga za zaštitu ljudskih prava „Oštra Nula” potvrđuje kako se, bez obzira na protok vremena, neke stvari ipak ne mijenjaju. Ako je suditi prema slučaju nesuđene profesorice filozofije Danijele Sladoje u Srednjoj školi „Nikola Tesla” u Šamcu, partijska iskaznica i dalje je ključni faktor pri zapošljavanju u javnom sektoru. Sudski proces još uvijek je u tijeku, a ishod slučaja očekuje se nakon rješenja žalbe koju je škola uložila na prvostupanjsku presudu.