Prošle godine sam se pitao što ću biti ako ću morati reći „auf Wiedersehen“ svojoj domovini, jer mi se život u ovoj zemlji sve manje sviđa. Svoju spoznaju slobodnog čovjeka mogao sam, i mogu ga, naći u literaturi i filmovima. Hoće li me primiti Republika Češka, jer sam mješanac i po očevoj majci u meni ima češke krvi? Iako je baka uz porculansko posuđe iz Češke donesla skulpturu Pietà napravljenu od voska i zaštićenu staklenim zvonom, u toj zemlji se Djevica ne ukazuje, a religija je odvojena od države. Crkve i skulpture svetaca svjedoci su povijesti. S dobrim željama naš ministar sada poručuje da se Europa mora vratiti „demokršćanskim vrijednostima s koncerta Thompsona“. Možete li zamisliti neku zemlju, na primjer Dansku, kako zahvalna prihvaća hrvatski model i kreće na preustroj zemlje prema „demokršćanskim vrijednostima“ obznanjenim na jednom koncertu?

Arsena, dakle, nema točno deset godina – tim smo se povodom ovdje okupili. Mogao bih se zapitati ne samo o sebi, lupkajući prstima po stolu u promatranju sebe kako lupkam, očima onog sebe iz 2015. godine, nego i o Arsenu po istom postupku. Nije na meni da ga žalim kao osobu, a dosta je i objektivnoga u ocjeni da se radilo o životu koji nije za žaljenje (misao o nesretnoj sudbini osobe kojoj sin tako prerano umre bila bi suviše filozofska u okolnostima nedoživljenja te smrti). I dalje ga nije za žaliti ni kao umjetnika. Za žaliti je mene i ostatak publike što više ne stvara – ali, hej, vrijeme liječi i takve rane. Današnje pitanje dvojnosti, rascjepa u simultanom gledanju ondašnje i današnje verzije, glasilo bi: okej, ja sam postao deset godina stariji, a on? Brzi odgovor: pa, ništa, i dalje je jednako mrtav. Ne može se biti mrtvijim nego nekada. Ako je smrt negativ realnog pojma života...

U reakcijama na autanje našeg ovogodišnjeg predstavnika na Euroviziji Marka Bošnjaka, bila je jasna jedna stvar. Brojni širitelji govora mržnje i degutantnih napada na mladog pjevača po internetskom mulju društvenih mreža – očito nikada u životu nisu upoznali, niti bili u doticaju s otvoreno gej osobom. Sve to podsjetilo me na razgovor koji sam 2015. godine vodila s gej Ircem, netom nakon referenduma na kojemu su njegovi sunarodnjaci premoćno glasali za istospolne brakove. Kako je to moguće, u jednoj tako katoličkoj zemlji, pitala sam. Odgovor je bio jednostavan: „Svatko u Irskoj poznaje barem jednu osobu koja je otvoreno gej“. Kroz normalizaciju autanja, Irci su prestali o LGBT populaciji razmišljati kao o vanzemaljcima ili neljudima, i kroz interakciju s ljudima koji se nisu sramili reći tko su i što su, prihvatili ih kao svoje sugrađane, susjede, kolege, članove obitelji …

„Književnost ne maše zastavama, ali oblikuje percepciju na znatno dubljoj razini. Mi nismo stvarali alat turističkoj sezoni, ali to što mi imamo ima potencijal da utječe na identitet nekog turističkog tržišta i poimanje kulture. Nama nije bio cilj poučiti strance o Hrvatskoj, već im pokazati ovdašnju književnost, jedan njen odsječak; možda naizgled paradoksalno, ali u književnoj fikciji leži znatno više istine nego u bilo kojoj brošuri, razglednici ili statistici. Nama nije bio cilj intervenirati u turističku ponudu, ali naš projekt je može ponešto oplemeniti, kulturološki i emocionalno“, kaže u razgovoru za Lupigu Ljubica Letinić, suosnivačica platforme book&zvook koja je pokrenula novi projekt, „Listen to Croatia“ što umjesto sunca, mora i suvenira putnicima u Hrvatskoj nudi – priču. Nije im, objašnjava, bio cilj intervenirati u turističku ponudu, ali smatra da njihov projekt kulturu može ponešto oplemeniti, kulturološki i emocionalno.