Govor mržnje nije pitanje svjetonazora, već kršenje ljudskih prava koje zahtijeva jasnu regulaciju i institucionalnu odgovornost, jedan je od zaključaka okruglog stola „Govor mržnje ili sloboda govora?” koji je, u organizaciji Centra za građanske inicijative Poreč, u ponedjeljak u zagrebačkom Novinarskom domu okupio predstavnike i predstavnice ključnih institucija, medija, pravne struke i organizacija civilnog društva, kako bi potaknuo dijalog o odgovornosti za govor mržnje u medijskom i digitalnom prostoru. Novinarka i urednica Biljana Romić zatražila je od Vijeća za elektroničke medije (VEM) razjašnjenje razlike između aktivnog i pasivnog govora mržnje, upozorivši na članak 14. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima, koji obuhvaća ne samo izravne oblike diskriminacije, već zabranjuje i „poticati, pogodovati poticanju i širenju mržnje ili diskriminacije“. Prema njezinim riječima, VEM ovo u svojoj praksi ne uzima u obzir.

Koje su stvarne posljedice medijskog govora mržnje na primjeru portala Narod.hr, prezentirat će Centar za građanske inicijative Poreč na okruglom stolu koji će se održati u ponedjeljak, 31. ožujka u 13 sati u prostorijama Hrvatskog novinarskog društva u Zagrebu, povodom Međunarodnog dana vidljivosti trans osoba. „Pravna analiza i anketa ukazuju na stvarne posljedice medijskog govora mržnje, na primjeru portala Narod.hr, koji sustavno širi diskriminatorne i homo/bi/transfobne narative“, objašnjavaju u Centru za građanske inicijative Poreč. Na okruglom stolu govorit će se o institucijama i pravnom okviru – na koji način nadležne institucije reagiraju na prijave govora mržnje i diskriminacije. Pokušat će se dati i odgovor na pitanje jesu li odluke institucija usklađene s nacionalnim i europskim standardima, a tu je i pitanje slobode izražavanja i govora mržnje

„Ako se bavimo samo time da smo mi najbolji na svijetu i da su svi drugi grozni i žele nam zlo ... Mi ne možemo biti zdravo društvo. Proizvodit ćemo psihopate ako se tako budemo postavljali“, kaže novinar, pisac i scenarist Ivica Đikić u HRT-ovoj emisiji „Razgovor s razlogom“ Morane Kasapović. Kako i sam kaže, nije teoretičar novinarstva, ali unatoč tome kao vrsni praktičar u nekoj normalnijoj zemlji, i isto takvim okolnostima, Đikić bi svakako imao mjesto na katedri novinarstva. Dok HRT u potpunosti ne klone pod pritiskom komercijalizacije i tržišta, te kako svjedoči i ova emisija, ispunjava obrazovnu i informativnu funkciju u svijetu poluinformacija, dezinformacija i laži, upućujemo vas na nekoliko odabranih tema kojima je ovo dvoje sugovornika posvetilo pažnju. Zbog čega Đikić ima nezgodu da ide na jetru "državotvornom Hrvatu" pojasnio je odgovorivši na pitanje koliko je za društvo opasna šutnja i prešućivanje.

Na hrvatskoj se medijskoj sceni trenutno odvija prava drama vezana uz reformu javnog medijskog servisa, poznatijeg kao HRT. Ta drama, iako velika, ne dopire do onih kojima bi trebala biti najbitnija, a to su gledatelji i slušatelji. Razlozi tome leže u činjenici što se već desetljećima javni medijski servis srozava, ugled mu je okopnio, dok nepovjerenje u njega raste pa na kraju sve to vodi do već poznate priče u kojoj se javno dobro uništava do neprepoznatljivosti. Plan konsolidacije temelji se na modelu dobrovoljnog odlaska radnika uz otpremninu do 70.000 eura po osobi, a sadržaj bi potom umjesto onih koji su otišli trebale proizvoditi skuplje vanjske produkcije. Također, namjerava se prilagođavati ukusu mase, te upustiti u natjecanje s komercijalnim televizijama što garantira srozavanje kvalitete sadržaja. Također, bitno će se smanjiti proizvodnja kulturnog programa.

Neke su slobode osvojene, neke su pobede već ostvarene. Ni najveći pesmisti neće reći da je moguć povratak na isto. A povratak na isto bi bio povratak na gore. Vlast ne krije raspoloženje da napravi „kontrarevoluciju“, otvoreno to ovih dana poručuje, a pod njom podrazumeva – nasilje i osvetu. U tim stvarima zna da bude efikasna. Može i omanji rat, što se nje tiče. Imaju, međutim, problem. Malo su zakasnili, zbunjeni razvojem događaja. Više ni sami ne znaju na koga mogu da računaju, raskol u njihovim redovima je očigledan. Ne samo među strankama vlasti, nego i unutar mafijaške Srpske napredne stranke, pa i u bezbednosnim strukturama. U okviru „kontrarevolucije“, Vučić najavljuje veliki miting u Beogradu za 28. mart, „najveći u istoriji sveta“. Biće to debakl, sasvim sigurno, sve sa onim silnim autobusima koji pristižu odsvakud, sa partijskim delatnicima i izbezumljenim i pauperizovanim ljudima.

Prije nego je i završila finalna noć Dore i proglašena pobjednička pjesma, ona koja će Hrvatsku predstavljati na ovogodišnjoj Euroviziji, društvenim mrežama i portalima krenula se slijevati homofobna mržnja. Unatoč velikom kapitalu simpatija koje vuče još iz vremena kada je kao dječak svojim nastupima u jednom televizijskom muzičkom showu oduševljavao publiku iz cijele regije, pobjednik Dore, Marko Bošnjak, postat će meta hordi homofoba. Ako je netko tada i pomislio da vrijeme liječi sve i da će se hajka smiriti u danima nakon Dore, pogrešno je mislio. Slično maltretiranje, no ipak daleko blaže, prolazio je i prošlogodišnji pobjednik Baby Lasagna. Također zbog toga što je bio drugačiji od onoga što konzervativna Hrvatska želi, prihvaća i priznaje. No, „problem“ Marka Bošnjaka nije samo taj što je "drugačiji", već i što odbija skrivati činjenicu da je gej, što se toga ne srami.