U reakcijama na autanje našeg ovogodišnjeg predstavnika na Euroviziji Marka Bošnjaka, bila je jasna jedna stvar. Brojni širitelji govora mržnje i degutantnih napada na mladog pjevača po internetskom mulju društvenih mreža – očito nikada u životu nisu upoznali, niti bili u doticaju s otvoreno gej osobom. Sve to podsjetilo me na razgovor koji sam 2015. godine vodila s gej Ircem, netom nakon referenduma na kojemu su njegovi sunarodnjaci premoćno glasali za istospolne brakove. Kako je to moguće, u jednoj tako katoličkoj zemlji, pitala sam. Odgovor je bio jednostavan: „Svatko u Irskoj poznaje barem jednu osobu koja je otvoreno gej“. Kroz normalizaciju autanja, Irci su prestali o LGBT populaciji razmišljati kao o vanzemaljcima ili neljudima, i kroz interakciju s ljudima koji se nisu sramili reći tko su i što su, prihvatili ih kao svoje sugrađane, susjede, kolege, članove obitelji … 

DAN ODLUKE: Hoće li katolička Irska još jednom okrenuti leđa Crkvi?

BEZ OUTANJA ZAKONI SU UZALUD: Građanska je dužnost biti peder

ONO ŠTO IZJEDA IZNUTRA: „Moje ime je Gordan, imam 43 godine i patim od internalizirane homofobije“

Unatoč nedvojbenim pomacima nabolje, o čemu možda najviše svjedoči razlika između reakcija na prvu povorku ponosa u Zagrebu 2002. godine i onih danas, u Hrvatskoj smo i dalje daleko od situacije gdje bi „svatko poznavao barem jednu autanu gej osobu“. Porazno je da na prste jedne ruke možemo prebrojati javne osobe koje su izašle iz ormara, a da je Marko Bošnjak doslovce prvi uistinu poznat i prepoznatljiv „celebrity“ koji je to učinio, te da i dalje postoji velik broj Hrvata koji posve očito queer populaciju percipiraju kao abominacije. I zato je još jasnije da je svako individualno autanje u ovoj zemlji strašno bitno. 

Jedno ovakvo autanje zabilježeno je i dokumentirano u iznimno kvalitetnom diplomskom radu Martine Žic pri odsjeku za pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Rad pod naslovom „Autoetnografija autanja: od A do Žic“ zapravo je studija procesa autanja i razvoja neheteroseksualnog identiteta osobe koja je odrasla u jednom manjem gradu u Hrvatskoj. Koristi autoetnografsku metodu, što znači „sistematsku analizu osobnog iskustva“, u ovom slučaju analizu dnevničkih zapisa autorice, većinom nastalih tijekom njenih osnovnoškolskih i srednjoškolskih dana. Ova metoda „hvatanja“ i dokumentiranja individualnog, proživljenog i specifičnog pokazuje nam da statistika i „veliki koncepti“ društvenih znanosti ne znače ništa ako se ne mogu dovesti u vezu i pronaći u konkretnom življenom iskustvu.

Žic donosi dijagnozu naše heteronormativnosti: u društvu poput hrvatskog pretpostavka je da su svi heteroseksualni, što dovodi do nevidljivosti LGBT+ osoba, a nakon što postanu vidljivi (autanjem) oni mogu biti stigmatizirani na način da ih se smatra neprirodnima, što dovodi i do diskriminacije. Autorica se prisjeća da je jedan rani indikator istospolne privlačnosti u njenom slučaju bio rodni nekonformizam: „Kao mala nisam voljela nositi haljine. Jednostavno se nisam osjećala ugodno kad bih imala haljinu na sebi. Također, igranje s lutkama me nikad nije previše zanimalo, više su mi se sviđali legići“.

Kao djevojčica do određene je razine internalizirala socijetalni heteroseksizam. Postajala je svjesna svoje istospolne privlačnosti, ali i toga da se homoseksualnost ne prihvaća u njenoj okolini, što dovodi do krize identiteta. Iz dnevničkih zapisa iz tog doba vidljivo je da se čin homoseksualnosti odvaja od identificiranja homoseksualnosti kako bi se opravdale vlastite misli i želje povezane s istim spolom: „I ne razumim šta je svima čudno kad se dvi ženske poljube ili zažvale ... Ne mora značit da su lezbe ... Iskreno; ja bi to željela probat, da vidim kako je ...“.

Žic je doživjela internaliziranu homofobiju – oblik internalizirane seksualne stigme, predrasude koja je usmjerena na sebe i zasniva se na pojedinčevom prihvaćanju i slaganju s negativnim društvenim stavovima prema homoseksualnosti. Odrastanje u heteronormativnom društvu gdje je homoseksualnost nevidljiva dovelo je do osjećaja depresije i niskog samopoštovanja, te na koncu i do samoozljeđivanja, koje „započinje u isto vrijeme kao i propitivanje seksualnosti i ono je bilo direktno povezano s poteškoćama u formiranju seksualnog identiteta. Bilo me strah tražiti pomoć jer je to značilo da moram priznati da me privlače žene“.

Kroz ove godine krize identieta, Žic se neko vrijeme identificirala kao biseksualna, što joj se činilo kao „manje loša opcija“, u vezi je s dečkom, prvi put se ozbiljno zaljubljuje u djevojku, a godinu nakon toga doživljava i prvi poljubac – s djevojkom, nakon čega je postala sigurna da ju privlače žene. U dobi od 13 godina prvi put se auta, i to prijateljici, te nedugo zatim i obitelji. Njihova reakcija, piše, nije bila negativna u smislu bijesa ili odbacivanja, nego zabrinutosti i pitanja je li to zaista tako. Kako će se razvijati samopoštovanje i zdravlje LGBT+ djece uvelike ovisi o razini prihvaćanja koju dobiju od svojih roditelja, a Žic je imala tu sreću da je osjećala da ju prihvaćaju.

„Na samom kraju osnovne škole govorim svojim roditeljima da sam sigurna da me privlače žene, da me muškarci ne privlače i da sam lezbijka. U tom razdoblju već sam prestala imati suicidalne misli i prestajem se samoozljeđivati. Od tog trenutka nadalje, moja obitelj je u potpunosti prihvatila to da sam lezbijka, otvoreno smo razgovarali o mojoj seksualnosti i mojim vezama. Podrška koju sam dobivala od njih je bila od iznimne važnosti da se osjećam ponosno na to što jesam i da se ne moram skrivati. To je bio trenutak kad sam u potpunosti prihvatila svoj lezbijski identitet i nije me bilo strah ga pokazivati svojim izgledom i reći bilo kome istinu. Također, tijekom ljeta između osnovne i srednje škole započinjem prvu ozbiljnu vezu s djevojkom. Sve je teklo savršeno“, navodi autorica.

Žic ističe da škole predstavljaju temeljnu točku djelovanja ako želimo potaknuti istinsku promjenu društva k većem prihvaćanju različitosti. Iako situacija ide nabolje, prema istraživanju iz 2021. godine, jedna trećina maturanata/ica i dalje smatra da je homoseksualnost bolest i da homoseksualne osobe ne bi trebale javno istupati zbog opasnosti lošeg utjecaja na mlade te 50 posto mladih smatra da se nečija homoseksualna orijentacija ne bi trebala javno isticati i da bi se ta informacija trebala držati u privatnoj sferi. 

Prema podacima u radu Tanje Vučković Juroš iz 2015. godine, iako se dvije trećine ispitanih nastavnika slagalo s jednakim pravima i antidiskriminacijskim zakonima koji štite LGBT osobe, većina nastavnika (oko 60 posto) ipak je osudilo bilo kakvo vidljivo neheteronormativno spolno i rodno ponašanje ili identitete. Dakle, deklarativno se podržavaju građanska prava LGBT osoba, ali se tipično malograđanski osuđuje svako iskakanje iz hetero kutije i odstupanje od zacrtanih normi ponašanja, osobne prezentacije i životnog stila.

Žic u srednju školu dolazi autana - među učenicima i profesorima već se „pročulo“ da je lezbijka. Srednja škola za nju nije bila mjesto prihvaćanja i sigurnosti, nego mjesto gdje je doživljavala manjinski stres: trajan stres koji proizlazi iz diskriminacije, predrasuda, socijalne isključenosti i drugih negativnih okolnosti, a kojemu su izloženi članovi marginaliziranih manjinskih zajednica. „O homoseksualnosti se uopće nije govorilo za vrijeme nastave i imala sam osjećaj da me druge učenice većinom izbjegavaju, a jedan dečko me neprestano maltretirao po pitanju moje seksualne orijentacije“, opisuje autorica taj period svog života. 

Tijekom srednje škole bila je izložena psihološkom i seksualnom nasilju od strane učenika koji se izrugivao njenom „lezbijskom izgledu“, prigovarao joj „kako može biti gej“, te je, piše Žic, „prezirao i pomisao da me privlače djevojke, javno me ismijavao pred cijelim razredom, nazivao me imenima…“ S obzirom da ovom zlostavljanju nitko nije uistinu stao na kraj, Žic je došla do zaključka da drugi zapravo nemaju ništa protiv takvog ponašanja.

Troje nastavnika imalo je značajnu ulogu u ovom periodu njezinoga života. Iako njihova podrška nije bila izražena javno pred ostalim učenicima, svatko od njih joj je bio oslonac u teškim trenucima te joj na svoj način dao do znanja da ju prihvaća, cijeni i da može biti ono što jest bez straha. Jedan od njih joj je poklonio knjigu „Kako su homoseksualci spasili civilizaciju?“, što joj je mnogo značilo.

Žic muči osjećaj nepripadanja sredini, te snažna potreba da se poveže s pripadnicima LGBT+ zajednice, što ostvaruje putem interneta i redovitim odlaskom u Zagreb, u kojemu će potom i upisati Filozofski fakultet, gdje se osjeća potpuno prihvaćeno. 

Ovako zaključuje bolnu srednjoškolsku epizodu, još jednom podsjećajući na nemjerljivu važnost autanja: „Na samom kraju srednje škole doživjela sam dvije situacije koje su umanjile svu težinu koju sam osjećala tijekom tih godina: jedna mi je kolegica rekla da mi se mora zahvaliti što sam bila otvoreno lezbijska za vrijeme srednje škole jer sam pomogla u tome da razbije predrasude koje je to tada imala o LGBT+ osobama i da je shvatila da smo mi samo obični ljudi kao i svi drugi koji se malo razlikujemo po pitanju seksualnosti. Druga se situacija desila upravo s dečkom koji me imao na piku te kad je došlo vrijeme da svi odemo svojim putem se odlučio ispričati za sve što je tijekom tih godina radio i htio mi je dati do znanja da sam zapravo super i da je čak kul da sam lezbijka. Bismo li trebali pustiti da djeca i mladi koji se autaju otvoreno u učionicama budu oni koji će time na sebi nositi promjenu prema podržavajućem društvu, ali preuzeti i rizike koje to sa sobom donosi?”

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć onih koji nas čitaju, čitateljice i čitatelja poput tebe, uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.