Da li vlast ima razloga da obnavlja komunistički spomenik? Partizanski borci su po svom ideološkom opredjeljenju bili komunisti, a bilo bi previše ironično za jednu nacionalističku vlast da vrši obnovu sjećanja na svoje ideološke neprijatelje. Vlast je ovdje navikla da govori o „dva antifašistička pokreta“ i objektivno ne postoji nikakva sila da ih zaustavi u brisanju istorijskih činjenica. U Banjaluci se trenutno vrši radikalno brisanje multietničke prošlosti, uz zadrigli istorijski revizionizam i posrbljavanje grada, logično je upitati se hoće li spomenik krajiškim partizanima, kako Bošnjacima i Hrvatima, tako i Srbima, zapravo doživjeti istu sudbinu. Ali zato na istom mjestu imamo novo napravljeni vidikovac sa koga ćemo gledati kako nam tajkuni otimaju grad urbanističkom profiterskom destrukcijom dok su nam oči zatvorene pred pravednijom, naprednijom i humanijom prošlosti?

"Najčešći oblik nasilja zbog kojeg se osobe obraćaju savjetovalištu jest objavljivanje ili prijetnje objavljivanjem snimki spolno eksplicitnog sadržaja. Ovaj oblik online nasilja često se isprepliće i s drugim oblicima poput doxinga (objavljivanje osobnih podataka žrtve putem interneta) i seksualnog iznuđivanja, a nažalost svjedočimo i slučajevima u kojima su snimke nastale kao rezultat silovanja, čime se žrtve dodatno traumatizira. Također je prisutno i online uznemiravanje od strane bivših partnera, koji u najekstremnijim slučajevima svojim žrtvama prijete i smrću", kažu u udruzi B.a.B.e. Objašnjavaju da su na temelju dosadašnjih slučajeva online nasilja uočili kako su najpogođenije žene u dobi od 18 do 40 godina starosti, ali da su najčešći počinitelji nasilja bivši partneri. Posebno uznemirujući je podatak da čak 60 posto žena nasilje ne prijavljuje, što ukazuje na potrebu većeg razumijevanja, podrške i empatije prema žrtvama

„ŠAHTO-KULTURA je monumentalno događanje Kuće ekstremnog muzičkog kazališta koju unutar interaktivnog izložbenog postava, uz vodstvo autorskog tandema Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo, stvara i izvodi pedesetak umjetnica i umjetnika”, objapnjavaju organizatori DB Indoš Kuća ekstremnog muzičkog kazališta i Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade. Vrvilo i Indoš surađuju još od 2005. godine i zajedno realiziraju eksperimentalne kazališne radove i performanse. Koriste eksperimentalne muzičke instrumente ili “zvučne kutije” - šahtofone, čiji je sastavni dio pravi šaht-poklopac. Indoš je u više navrata šahtofon opisivao kao instrument koji je nastao od civilizacijskog otpada, „kolektivni asemblaž“, „nomadski ratni stroj“ koji je u ovom slučaju zapravo antiratni. Naime, šahtofoni nastaju od recikliranog post-industrijskog otpada, a koriste se kao izvođački aparati i scenski objekti.

Ne samo da većinski hrvatski desničar nema dubinski problem sa šajkačom, nego manjinskog Srbina jedino i želi vidjeti u šajkači. Nije čak ni kokarda nepremostiv problem. Srbin zatvoren u etno domenu je Srbin politički desubjektiviziran, koji zna svoje mjesto i ne inzistira na svemu onome građanskom u svojim pravima. Prihvaćen je dok sam prihvaća status marginaliziranog kmeta u opancima i ne buni se zbog ustašluka ili diskriminacije, mareći jedino za komunalne i parohijske teme. Mirjani Kasapović ne pada na pamet problematizirati ovaj dio u kojem si većinski Hrvati dozvoljavaju spojiti to na taj način. Njihova uvrijeđenost je nedovodiva u pitanje, skupa s polaganjem prava da njihove normativne vrijednosti važe za nedodirljive. Odgovornost za to što je došlo do netrpeljivosti Hrvata prema Srbima maknuta je sa samih Hrvata – drugi su odgovorni za njihovo ponašanje. Oni koji su ih isprovocirali.

U programu Radio Splita jedan je voditelj svojedobno izrezuckao pjesmu „Lipe cvatu“ izbacujući riječ Jugoslavija, a Islamović joj jadnoj, na koncertima uvaljivao Australiju. Je li tonac jučer u Splitu trebao gasiti razglas dok se izgovara riječ Jugoslavija ili je Islamović trebao opet nespretno ubaciti Hercegovinu, Argentinu, Ukrajinu? Možda tada vlasnici osjetljivih ušiju, ako je takvih i bilo tamo, ne bi ni primijetili da su došli na koncert grupe koja je nastala, stvarala, harala, a onda i nestala baš u Jugoslaviji. I zašto su uopće došli slušati pjesme nastale u Jugoslaviji? Što su očekivali? Anice kninska kraljice? Ili Prijovićkinu „Totalnu anesteziju“ koju imaju kao ringtone na mobitelu? Smirite se, ne bojte se, neće se nikakva Jugoslavija ponoviti. Ne trebate srušiti sve pruge i ceste, sve hidroelektrane i stanove koje je izgradila - da bi je zaboravili. Jednostavno je više nema.

"Vojska ničeg dobrog" okupirat će Meštrovićev paviljon ove srijede kada će biti otvorena samostalna izložba jednog od najmaštovitijih hrvatskih umjetnika, zagrebačkog kipara, Ivana Fijolića. „Army of no good”, predstavlja presjek odabranih radova nastalih kroz dva desetljeća koje možete pogledati do 6. listopada. Sasvim dovoljno vremena da se sretnete oči u oči s kaubojima, Mišom i brojnim drugim likovima što autora vrebaju od najranije mladosti. „Fijolićevi dobrovoljci prije podsjećaju na one posljednje opcije koje se u akcijskim filmovima iz očaja zovu kada se uspostavi da su jedino što je preostalo za spas čovječanstva. Redovito su to individue koje sadrže najbolje od svega, ali na kupu još uvijek djeluju nepomirljivo, razapete između svog ega i borbe za veću stvar", objašnjava u predgovoru izložbe Marina Đira, kiparica i profesoric na Sveučilištu u Zadru.