Posmatram oko sebe. Brojim na glas. Šest čaša za vodu! Na stolu dvije, jedna kraj sudopera, jedna pored frižidera, jedna u ćošku na podu, a zadnja (šesta) na prozoru. Sve njegove. Šta je sa ovom omladinom?!? Dok kupim i stavljam čaše u mašinu za suđe opet se prisjećam. Jedna čaša, koja je prvobitno služila kao ambalaža za Eurokrem ili Podravkin senf, našla bi svoj novi smisao, produžila bi svoj život kraj kuhinjske slavine. Četvero nas je pilo iz te iste posude. I eto, pored visokog rizika od bakterioloških i virusnih oboljenja, nikad se ništa nije desilo, preživjesmo nekako tu, danas nezamislivu, higijensku blasfemiju. Ode se on, reče, istuširat’. Kažem mu, nemoj dugo, brzi jedan, pet minuta. Kaže ok. Osamnaest i po minuta kasnije zavrće tuš. Alo!!! Razmišljam da li da mu održim predavanje o našim vremenima. Skupoj i jeftinoj struji.

Šta mi je preostalo nego da kažem kako je Slavoj Žižek ipak sjajan? Eto, ne stoji se u redu samo za izložbe Marine Abramović, koncerte Lady Gage ili za nove romane J. K. Rowling o Harryju Potteru. Žižekovoj popularnosti se ne čudim, još manje je negiram – mogla bi, jednostavno, biti shvaćena kao bijedan iskaz lične zavisti. Baš tako, i to bez obzira što je, barem u posljednjih pola stoljeća, lako uočiti podjelu na ličnosti koje se znaju nametnuti (raznim sredstvima, a češće ne birajući ih) i one koji djeluju kao tihi radnici na svom polju, ne obzirući se mnogo na reflektore javnog života. Ne vidim ništa loše ni u pristanku Žižeka Opasnog da učestvuje u takozvanim filozofskim teatrima. U dva navrata sam gledao televizijski prenos Žižekovih „big“ predstava. Ipak, niti jednu od tih nisam gledao iznova.

Godine 1984. sam od tate dobio knjigu „Kozmos“ Carla Sagana. Slike zamišljenih svemirskih objekata izmjenjivale su se s pravim fotografijama, koje su dolazile s dva Voyagera. Fantastične slike, na samoj granici mašte, bile su popraćene tekstom nenadmašnog Carla Sagana, čovjeka koji je obilježio cijelu jednu generaciju, a kojega i dalje često citiramo, pa i sada u razmacima između dva uzdaha gledajući nevjerojatne prve fotografije teleskopa James Webb (JWST): “Negdje tamo, nešto nevjerojatno čeka da bude otkriveno”. Zadivljeno sam komentirao: “Gledam ovu prekrasnu sliku i zamišljam Galileja, Brahea, Keplera, Hubblea, Carla Sagana… sve one velike astronome koji više nisu s nama kako bi se divili pogledu koji je širom otvoren ovim teleskopom”. S velikim uzbuđenjem sam čekao taj povijesni 12. srpanj. 2022. godine.

Kada je saznala da su studiji u Sloveniji besplatni za sve državljane i državljanke zemalja bivše Jugoslavije, za nju nije bilo sumnje da je to država u koju želi da se preseli. Tako se Vanna Jensen, dvadsetdvogodišnja studentkinja ekonomije, iz Sarajeva prošle godine doselila u Maribor. U Sarajevu je kao trans devojka živela kratko, nekih sedam-osam meseci. Nije izlazila u javnost kao trans osoba iz sigurnosnih razloga. „Dva-tri mjeseca prije toga započela sam sa hormonskom terapijom i htjela sam sačekati rezultate”, objašnjava naša sagovornica, koja je sačekala i sa promenom imena dok nije “došla do te faze da se ljudi čude kad pokaže dokument jer se ime ne poklapa sa profilom osobe”. U Sarajevu, kaže, ipak za nju osim “hejt” komentara, nije bilo većih problema.

Zato Paković komad završava sudbonosnim pitanjem i mogućim odgovorom: „Ko su danas ti tamni dželati u ljudskom liku / slični onima koji su Ziju zatukli / braća onih koji su Ivana Gorana Kovačić zaklali / Zar to nisu tamne ubice Hasana Kikića / Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici / noćni i dnevni vampiri, / fašisti, fašisti, samo ih danas drukčije zovemo… / Hladna je jeza njihova prethodnica / Neka! Nek svak se brani svojim oružjem / Jer još nije iskovana sablja koja može sjeći / naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone / Zbogom lijepi i strašni živote / Veliko je samo kad si Don Kihot“ Na kraju jedne od tih tako velikih, a malih pripovijedaka iz zbirke „Bašta sljezove boje“, Branko Ćopić pita sebe i svoje radoznale čitatelje: „… Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?“

Skoro sve najveće pojedinačne uspjehe hrvatskog sporta ostvarile su upravo sportašice: Iva Majoli, Janica Kostelić, Blanka Vlašić, Sandra Perković … O njima su napisani deseci tisuća tekstova, snimljene tisuće televizijskih i radijskih priloga, o njima svi sve znaju, one su ili su bile velike nacionalne heroine, pa bi se moglo očekivati da su svojim rezultatima i ulogom u povijesti našeg sporta bitno promijenile percepciju ženskog sporta. Tome, međutim, nije tako. Na stranu sad opaska jednog od najpoznatijih televizijskih komentatora da bi „trebalo ukinuti sve ženske sportove osim atletike, plivanja i odbojke jer nemaju nikakvog smisla“ ili klikbejterski naslovi na najčitanijim portalima poput „Odbojkaške guze su nam najdraže“, „Seksi bilderice očarale na EP-u u Zagrebu“ ili „Parada čvrstih guza: U Zagrebu održano EP u bodybuildingu“.