Proteklih nekoliko dana na ZFF-u smo pogledali neke pobjedničke filmove s drugih festivala. Sve te filmove moći ćete do nedjelje i sami pogledati u nekoj od festivalskih dvorana. Gledali smo, dakle, pobjednike, ali nam se najviše svidio film koji još nije stigao dobiti neku glavnu nagradu vjerojatno stoga što je njegovo snimanje završeno tek u kolovozu. „Deset u pola“ bosanskohercegovačkog oskarovca Danisa Tanovića premijerno je prikazan na sarajevskom festivalu, a u Zagrebu je s još 11 filmova u konkurenciji za Zlatna kolica u glavnom natjecateljskom programu dugometražnog filma. Gdje se jedu najbolji ćevapi u Sarajevu - to se čini glavnim pitanjem u toploj, šarmantnoj Tanovićevoj priči o ćevabdžijama i ćevabdžinicama, no to je storija o prijateljstvu, o jalu i podmetanjima, o ljudskim i obiteljskim odnosima, o ljubavi, u pozadini i o sarajevskim ratnim profiterima, o Baščaršiji u doba pandemije.

Kojim god epitetima ga obasipali: veliki zabavljač (on bi rekao: “entertainer, to u svijetu nešto znači!”), estradni umjetnik, umjetnik estrade, Krunoslav Kićo Slabinac je ipak prije svega veliki pjevač koji, različito od mnogih mu takmaca, uspjeh uvelike zahvaljuje i vlastitom autorskom daru. Za njega su pisali i Runjić i Novković, Kabiljo i Hegedušić, Mihaljević i Sabol, Britvić i Perfiljeva, Dedić, Monteno, Arnautalić, Korać…ali opet u toj zvučnoj kajdanki - čiji je trag neizbrisiv i bez sumnje ravan pjesmaricama drugih velikana s kojima dijeli imaginarnu “kuću slavnih” - kao da se najbolje čuju njegove probrane note. I one narodne, tradicijske. Note koje su živjele u njemu, i dolazile iz njega. Ljubio je i volio biti ljubljen, kao što pjesma kaže, ne uvijek sretan. Ponekad težak, kompliciran, istovremeno jednostavan i veseo, mogao je lako rastužiti i oraspoložiti. Mogao je mijenjati ljude. Pjesmom i glasom zapravo sve je mogao.

Kada je jedan od organizatora pozvao okupljene da se raziđu, grupa agresivnih desničara došla je s leđa do policije; reč je, najverovatnije, bilo o samostalnim ekstremistima, iako je jedan od kolega, kako je rekao ostalim izveštačima, prepoznao pripadnike antimigrantsko-antivakserske nacionalističke skupine Narodna patrola. Ekstremisti su skandirali “Ratko Mladić” i “Srebrenica nije genocid”, te zapevali “Sprem'te se, sprem'te, četnici!”. Uzvraćeno im je skandiranjem “Ustaše, četnici, zajedno ste bežali!”, razmenjene su salve uvreda i pretnji, s obe strane poletele su letve i sve što je moglo da se baci. Policija je okružila malobrojne poštovaoce počinitelja genocida, ali se situacija ubrzo smirila i nije bilo potrebe za ozbiljnijom intervencijom. Okupljeni su se ubrzo razišli. "Beograd je ipak pokazao da se ne miri sa fašizmom", kazala je Aida Ćorović. Milan Mladenović pevao je "Ovaj grad je nekad bacao svetla daleko".

Nakon razmjene dočekalo ga je i bezdomništvo. Majka se preudala ne pokazavši neko zanimanje i empatiju za svoju djecu. Vladimir i tada maloljetna sestra dospijevaju u jedno "srpsko" selo blizu Osijeka, gdje im je ponuđena tuđa kuća. Da nisu pristali živjeti u njoj, morali bi pod vedrim nebom. Naš vršnjak, bivši logoraš, vozio je traktor, rintao na zemlji i uzgajao piliće koje nije mogao zaklati kada bi došlo vrijeme za to. Živjeli su paorski i taj mu se način života s vremenom svidio. No kuća ih je tištila jer su bili svjesni da su njezini vlasnici, ako su uopće živi, također bezdomni. Odlučili su doći u Osijek i upisati studij, što se i dogodilo po odlasku izbjeglih ljudi iz studentskog doma, gdje smo se i upoznali. Vladimir se ubrzo ispisao s redovnog studija jer se morao zaposliti. On i sestra nisu imali ništa, osim zajedničke boli i mladosti koja je već po svojoj prirodi i logici navijala za život. U materijalnom smislu ni mi nismo imali više od njih, ali barem roditelje i dom - jesmo.