Okolišni filmski festival započeo je 2014. godine kao inicijativa Aktivističke grupe Zelene akcije, s namjerom da kroz dokumentarne i igrane filmove te raznovrsni popratni program približi teme zaštite okoliša široj javnosti. A OFF se bavi širokim spektrom tema – od lokalnih priča o malim zajednicama koje pokreću velike promjene, do globalnih političkih odluka koje se donose iza zatvorenih vrata. Festival polazi od ideje da je borba za okolišnu pravdu ujedno i borba za društvenu i ekonomsku pravdu. Kroz pomno odabrane filmske naslove, tematske tribine, edukativne radionice i druge sadržaje, OFF želi ne samo informirati, nego i inspirirati publiku – potaknuti kritičko razmišljanje, stvaranje zajedništva te konkretnu akciju. Poseban fokus ovogodišnjeg festivalskog izdanja je „militarizam“.

Ovogodišnji ZagrebDox može se danas činiti kao lanjski snijeg, međutim program koji nam je donio ovaj festival dokumentarnog filma, još dugo će ostati u pamćenju onih koji su pohodili projekcije. Na ovom mjestu posvetit ću nekoliko riječi filmovima s ovogodišnjeg ZagrebDoxa koji su se mene osobno dojmili. Jedan od njih je „Mirotvorac“ redatelja Ivana Ramljaka, film o ubijenom predratnom zapovjedniku osječke policije Josipu Reihl-Kiru. Film se gotovo u potpunosti sastoji od arhivskih snimki, a gledajući ga teško se oteti dojmu da je naša lokalna povijest mogla ići jednim sasvim drugim tokom da ovaj čovjek nije ubijen. Tu je i „Gospodin Nitko protiv Putina“, dobitnik glavne nagrade, koji govori o Pađi, učitelju u ruskoj provinciji koji se sa sa zadivljujućom hrabrošću suprotstavlja režimu Vladimira Putina kroz niz manjih činova otpora.

U seriji nas je sve užasnula činjenica da to dijete zapravo dolazi iz potpuno normalne, funkcionalne obitelji, koja ga je sasvim normalno odgajala, i u kojoj se kao jedini krimen odgoja dogodio moment, a koji je istaknuo režiser serije, kada su mu roditelji za Božić kupili računalo sa svim dodacima, slušalicama i kamerom. Čitava jedna epizoda usredotočila se na to da istakne kako je ovo dijete produkt naše generacije koja se zaljubila uz A-Ha, Paula Younga i Duran Duran. Generacije koja je odrasla u ljubavi, dobila djecu u ljubavi, odgojila ih najbolje kako je znala, pokazujući im koliko se njihovi starci vole i kakvu su divnu mladost imali. Režiser je cijelu epizodu posvetio roditeljima koji su sasvim normalni i koji se, naravno, šokiraju kada saznaju da je njihov anđeo, plod njihove ljubavi, zapravo neurotični monstrum i ubojica.

Zapušten i oronuo prostor zagrebačke Branimirove tržnice barem na kratko oživio je i zazelenio. Na toj se lokaciji, naime, „odigrao“ Plant market, neobični zeleni sajam sa zanimljivim i bogatim sadržajem. Osim što smo tamo dobili priliku za opskrbu novim “zelenim ljubimcima” i za učenje nekoliko lekcija o dobroj brizi za njih, Plant market nam je ukazao i na inače neiskorišteni potencijal zapuštenih gradskih prostora. Na platou koji se inače ne koristi, cijeli dan okupljali su se brojni građani, ne samo da kupuju ili razmjenjuju biljke, nego da uživaju u sunčanom danu, podruže se ili samo da „upiju“ dobre vibracije. Odličan indikator u kojem smjeru bi se trebalo razvijati daljnje planiranje ovakvih javnih prostora i važnosti sličnih „pop-up“ događaja za oživljavanje grada.

Kada se drznete javno iznijeti svoj politički stav koji se kosi s hrvatskom vanjskom politikom i suprotan je od generalnog stava Europske unije, lako se može dogoditi da završite iza rešetaka. Prvo će vas demokratski, poput kakve terorističke opasnosti, ugurati u „marice“, a potom vas iskrcati u kavez policijske stanice i pustiti vas da prenoćite. Ne biste li naučili lekciju, da se više nikada ne usudite javno iznositi „nepopularne“ političke stavove. Upravo to se dogodilo aktivistkinjama koje su u ponedjeljak ujutro prosvjedovale pred zgradom Ministarstva vanjskih i europskih poslova u Zagrebu. Njih sedamnaest tamo je stiglo želeći upozoriti da u pojasu Gaze izraelske vojne snage u prosjeku svakoga dana ubiju 148 ljudi, velikom većinom civila, vrlo često žene i djecu, a da to uopće ne brine Republiku Hrvatsku niti su njene vlasti spremne iskazati ni najmanju sućut sa žrtvama.

Tek desetljeće nakon što se u urbanizmu i arhitekturi više pažnje počelo posvećivati potrebama osoba s invaliditetom, krenule su i velike društvene promjene. Prosvjedi protiv segregacije u Sjedinjenim Državama, zatim i društvene promjene u Europi koje kulminiraju prosvjedima 1968. godine, pa demonstracije i sukobi protiv rata u Vijetnamu opet u SAD-u, borba i prosvjedi protiv atomskog naoružavanja diljem svijeta, teroristički napadi u Njemačkoj i Italiji ... S pojavom prosvjeda pojavio se i novi trend korištenja urbanizma za sprečavanje kriminala i nereda u urbanim sredinama. Načela se svode na nadzor, kontrolu pristupa, i simpatičnu kovanicu „upravljanje prostornim aktivnostima”. Iza ovih termina nerijetko se kriju iznimno nehumana rješenja koja probleme drže podalje od oka javnosti dok javni prostor i dalje ostaje područje sukoba. Pitanje je tek tko mu, i u kojem društveno-vremenskom kontekstu, ima pravo pristupa.