Draga publiko, bit ćemo kratki: naša udruga započela je s projektom Lupa! U pitanju je poseban segment Lupiginog rada fokusiran na provjeru činjenica, ocjenu točnosti, dekonstrukciju mitova i teorija zavjere, upozoravanje na online prevare i manipulacije, prokazivanje netočnih revizionističkih tvrdnji koje se tiču naše povijesti ... U eri informiranja putem društvenih mreža, koje su glavni poligon za distribuciju fantastičnih informacija o svijetu koji nas okružuje, ukazivanje na netočnosti, prevare, laži i manipulacije smatramo jednim od važnih zadataka odgovornog novinarstva. Za kraj valja naglasiti da Lupa pritom neće raspolagati nikakvim dodatnim ovlastima, osim onih što ih podrazumijeva novinarska struka. Odgovorit ćemo utemeljenim činjenicama, a na čitateljima i čitateljicama, dakako, ostaje da odluče kome i čemu će pokloniti svoje povjerenje.

„Želim slaviti crno-bijelu fotografiju i prirodnu ljepotu žene“, kaže u razgovoru za Lupigu međunarodno priznati fotograf Stanko Abadžić uoči otvorenja njegove izložbe fotografija ženskih aktova. Izložba jednostavnog naziva „Aktovi“ otvara se danas, 17. veljače, u 19 sati, u zagrebačkoj Laubi – Kući za ljude i umjetnost, koja se smjestila na adresi Prilaz baruna Filipovića 23A. Svi oni koji nisu u mogućnosti doći na otvorenje, izložbu mogu posjetiti sve do nedjelje, 25. veljače. Abadžić će publici u Zagrebu predstaviti četrdeset crno-bijelih fotografija iz svoje najnovije serije aktova, a odmah na početku razgovora za Lupigu, otkriva nam da je model na fotografijama zapravo uvijek ista žena. Za akt kaže da je to najteža kategorija, jer je potrebno stalno plesati na tankoj liniji između estetike, kiča i vulgarnosti, a najvažnije pri snimanju je osjećaj mjere: koliko otkriti, a koliko prikriti.

Uzi i ja bauljamo prema radionici poznatog nam klesara, oboje u crnini i svatko zaokupljen sopstvenim crnim mislima. On ne namjerava da kaže kako se osjeća, niti će mene pitati kako je meni, sada kad više nema njegove majke. Uostalom, novi smo u tome, jer ona je mrtva tek pola dana. A onu kerefeku o mrtvima vidjela sam još dok je bila u snazi. Grafit se pojavio na trafostanici iza ćoška i svi smo trčali da vidimo prije nego što panduri kažu svoje. Bili su nacrtani nadgrobni spomenici sa slovima za koja su mi rekli da su ćirilična, a pokraj je pisalo (latinicom, normalno): „SAMO MRTAV SRBIN JE DOBAR SRBIN“. Nisam i nemam blage gdje su živi Srbi, niti znam za neko njihovo groblje u našoj okolini. Doduše, glava moga muža Uzija puna je sjećanja na Srbe, pa bi on mogao napisati da je samo mrtvo sjećanje dobro sjećanje, što bi bilo još veća debilerija od onoga grafita.

Smije li Robert Jarni, a to se odnosi na sve ljude na svijetu osim diplomata, biti uvijek sasvim iskren, u svakom trenutku reći ono što misli i smije li zbog onoga što je izgovorio – a da pritom nikome nije prijetio niti ga je vrijeđao – biti kažnjen? "Pa, nego za koga ću navijati? Betis je ipak moj klub, u njemu sam proveo tri prekrasne godine, a u Dinamu nisam igrao. Ne znam tko bi mi to mogao zamjeriti. Ja sam usto i hajdukovac u srcu", rekao je. Čelnicima Hrvatskog nogometnog saveza ta Jarnijeva izjava bila je blasfemična, pa su ga po najhitnijem mogućem postupku smijenili s mjesta izbornika. Priopćenje HNS-a garnirano je, dakako, i obaveznom mantrom o promicanju zajedništva, suradnje, poštovanja i međusobnog povjerenja unutar hrvatske nogometne obitelji kao uvjet bez kojeg se ne može uspješno voditi neka hrvatska selekcija. Drugim riječima, rekao je nešto što se u zadanim okvirima i zadanom ambijentu ne smije.