Punih 26 godina prošlo je otkako je nezaboravnog Miljenka Smoju pozvalo da se pridruži redakciji kojoj nitko i ništa ne promiče, u firmu koja nema problema s kašnjenjem honorara, (auto)cenzurom, obaveznim rukoljubom vlasniku i inim sitnicama što zamaraju vječnosti nezanimljive drugorazrednike novinarske profesije. Međutim, Miljenku Smoji vrag ne da mira, pa nas svako toliko iznenadi novim tekstom, ispunjavajući davno obećanje dano u "Dnevniku jednog penzionera". Ukoliko netko nije imao priliku uputiti se o kakvom Smojinom obećanju se radi, sada će je dobiti, dvadeset i šest godina nakon njegove smrti - "Ja ću se javjat s neba oli iz pakla, jebe me se, glavno da se javjan. I ako je nebo demokracija, a pakal socijalizam, potpuno mi je svejedno di će me sveti Petar bacit. Čak pri u pakal, sigurno je tamo više interesantnoga svita za činit intervjue i reportaže."

Vlada svojeglavo odbija prihvatiti odgovornost za bilo kakve pogrešne korake. Ovo je slučaj i s pandemijom i s katastrofalnim šumskim požarima koji su uništili zemlju u kolovozu. Ipak, u seriji poteza zadnjih nekoliko tjedana, sve osobe iz pandemijske kampanje uklonjene su sa scene. Među njima su i ministar zdravstva Vasilis Kikilias, potom zamjenik ministra za civilnu zaštitu Nikos Hardalias, koji je bio odgovoran za implementaciju mjera lockdowna u pandemiji i, najnovije, šef Nacionalne organizacije za javno zdravlje EODY, rukovodeći zadužen za epidemiološka ispitivanja i testiranja. Kruže glasine kako će i vladin savjet za pandemiju doživjeti promjene. Iako je službeni narativ da ove promjene označavaju početak post-pandemijskog "vraćanja u normalno", epidemiološki dokazi ukazuju da je takvo tumačenje preuranjeno – a i javnost izgleda nije uvjerena u to.

„Prosto neverovatno. Vlasnik i urednik jednog malog medija napravio je džinglove pozivajući svoje sugrađane da se vakcinišu. Reakcije su bile više nego negativne. Čak je ostao i bez nekoliko oglašivača. Čovek je odlučio da prestane sa kampanjom“, glasio je tvit poznatog srpskog novinara na koji sam nedavno naleteo. Doznao sam naknadno i ovaj detalj: vlasniku tog radija besni oglašivači su poručivali su da neće da se reklamiraju na „režimskom radiju“! Za početak, ovo je nešto skroz novo. Do sada sam znao da pojedini, uglavnom upravo lokalni mediji u Srbiji već godinama dramatično kubure s funkcionisanjem jer ih oglašivači izbegavaju u širokom luku, uvek s istim razlogom – nisu režimski. Poneki hoće da u poverenju prizna kako to nema veze s njegovim odnosom prema dotičnom mediju, i onda obično sledi klasika - znaš, moram da sačuvam biznis, znaš kakvi su Ovi...

Kako bi vi koji nikada niste u ruke dobili „Malog princa“ shvatili koliko je on veličanstven? A koliko vaš domoljubni mural prolazan, kičast i jednokratan? Kako bi vi koji nikada niste iskusili nešto drugačije znali koliko je mural Miguela Angela Belinchona Bujesa veličanstven u svoj svojoj simbolici? Vi ste napravili mural još ljepši i još veličanstveniji. Na njemu je naša trobojnica, križ i druge domoljubne trice i kučine. I baš tim kičem dokazali ste jedno. Da će upravo tu trobojnicu, taj vaš križ i druge domoljubne trice i kučine koji vi stavite na taj zid izblijediti vrijeme. Kao što je vrijeme jedini zakon koji murale blijedi, kišom pere i preko njih na kraju neki novi klinci iscrtaju svoje vrijeme. Jednom kada ispod sve te boje izroni moj Mali princ i kada mog Paru ponovo prefarbaju u nekog Hajduka, vjerujte mi, svejedno će ostati taj vječni ulični spomen.

U vreme kada nastaje ovaj tekst, Ljubljana izgleda kao grad iz holivudskog filma katastrofe. Centar je gotovo neprohodan, pun barikada i kordona, jakih policijskih snaga, konjanika, specijalaca pod punom ratnom opremom, sa policijskim psima i u specijalnim kombijima; u vazduhu je suzavac, čuje se helikopter koji satima nadleće centar. Puno je dima, ulice su mokre od vodenih topova koji su upotrebljeni kako bi se sprečila protestna šetnja više hiljada okupljenih ljudi. I mnogi slučajni prolaznici koji su se vraćali sa posla, turisti, studenti, stariji sugrađani, deca u centralnim gradskim parkovima prošli su isto kao učesnici protesta: punih očiju suzavca i u šoku, ni krivi ni dužni, bežali su od represije policije. Ljudi koji su se zadesili u centru i oni koji tu žive svedočili su da je policija bacala suzavac nenajavljeno i gde god je stigla, da je to ličilo na namerno uništavanje Ljubljane te da su mnogobrojni posle toga imali zdravstvene probleme.

Krećemo se prema možda posljednjem valu pandemije, uzimajući u obzir rast bazičnog reproduktivnog broja i veličinu preostalog dijela populacije koji je ranjiv na infekciju, a i dalje nisam uvjeren da postoje jasni nacionalni protokoli za vođenje i tretman pacijenata s Covidom-19 u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Protokoli na lokalnom nivou u bolnicama postoje, kao onaj na Infektivnoj klinici u Skopju, koji je utemeljen na znanstvenim dokazima i ažurira se lokalno. Ali, standardizirani, jasni nacionalni protokoli na nivou države očigledno su potreba i kod obiteljskih liječnika te u bolnicama, o čemu svjedoče i liječnici na terenu. Uistinu ne možemo kriviti obiteljske liječnike zbog nestandardiziranog liječenja, jer su preko mejlova dobili pogrešna uputstva da ordiniraju visoke doze ivermektina, visoke doze vitamina i antibiotika za liječenje Covida-19 iz državnih ustanova, suprotno medicini koja je zasnovana na dokazima.