U reakcijama na autanje našeg ovogodišnjeg predstavnika na Euroviziji Marka Bošnjaka, bila je jasna jedna stvar. Brojni širitelji govora mržnje i degutantnih napada na mladog pjevača po internetskom mulju društvenih mreža – očito nikada u životu nisu upoznali, niti bili u doticaju s otvoreno gej osobom. Sve to podsjetilo me na razgovor koji sam 2015. godine vodila s gej Ircem, netom nakon referenduma na kojemu su njegovi sunarodnjaci premoćno glasali za istospolne brakove. Kako je to moguće, u jednoj tako katoličkoj zemlji, pitala sam. Odgovor je bio jednostavan: „Svatko u Irskoj poznaje barem jednu osobu koja je otvoreno gej“. Kroz normalizaciju autanja, Irci su prestali o LGBT populaciji razmišljati kao o vanzemaljcima ili neljudima, i kroz interakciju s ljudima koji se nisu sramili reći tko su i što su, prihvatili ih kao svoje sugrađane, susjede, kolege, članove obitelji …

„Književnost ne maše zastavama, ali oblikuje percepciju na znatno dubljoj razini. Mi nismo stvarali alat turističkoj sezoni, ali to što mi imamo ima potencijal da utječe na identitet nekog turističkog tržišta i poimanje kulture. Nama nije bio cilj poučiti strance o Hrvatskoj, već im pokazati ovdašnju književnost, jedan njen odsječak; možda naizgled paradoksalno, ali u književnoj fikciji leži znatno više istine nego u bilo kojoj brošuri, razglednici ili statistici. Nama nije bio cilj intervenirati u turističku ponudu, ali naš projekt je može ponešto oplemeniti, kulturološki i emocionalno“, kaže u razgovoru za Lupigu Ljubica Letinić, suosnivačica platforme book&zvook koja je pokrenula novi projekt, „Listen to Croatia“ što umjesto sunca, mora i suvenira putnicima u Hrvatskoj nudi – priču. Nije im, objašnjava, bio cilj intervenirati u turističku ponudu, ali smatra da njihov projekt kulturu može ponešto oplemeniti, kulturološki i emocionalno.

Građanin S.B. (podaci poznati redakciji) zbog statusa na društvenoj mreži X našao se na meti policije. Naime, nakon što je komentirao hrvatsku ulogu u ratu u BiH, netko ga je anonimno prijavio policiji tereteći ga za antihrvatstvo, bošnjački nacionalizam i širenje mržnje. Nije poznat točan sadržaj prijave, kao ni kako je to policija trebala ocijeniti je li S.B. doista bošnjački nacionalist? Iako se nikad i nigdje nije izjasnio kao Bošnjak, a što i da jeste? Je li to prekršaj ili krivično djelo i kako se kažnjava? Toliko je to policiji, međutim, bilo važno da su „tviteraša“ S.B. u samo dva dana locirali na otoku na kojem ljetuje, ne bi li ga po navedenoj prijavi ispitali. Kad im je odgovorio da je hrvatski državljanin, usput ih upitavši zašto troše novac poreznih obveznika na uznemiravanje građana na odmoru, otišli su. Da je na ulici urlao "Jasenovac i Gradišku Staru" i pozivao na klanje, policija ga vjerojatno ne bi tražila.

Jednom sam imao grad. Ponosan grad u kojem su živjeli ponosni ljudi. Jednom je moj grad bio velik i uzdignute glave govorio o svom škveru. U škveru su radili ljudi koji su izgradili ovaj grad. Ljudi čija se riječ poštivala. Ljudi kojih su se moćnici bojali. Davne 1988. godine ušao sam u taj škver sa strahopoštovanjem dječaka koji uživo stoji pred kolosima na navozima. Kolosima koje su izgradili moj otac i vaš očevi, kolose pred kojima je svakom zastajao dah. Jučer sam bio pred kapijom škvera u kojem više nije bilo ponosnih škverana koje pamtim. Jučer sam vidio samo ustrašene ljude kojima su doveli brod pun azbesta. Brod koji, izgleda, nisu htjeli ni u jednom brodogradilištu na svijetu. Na te je grane spao moj škver. Kolos moga djetinjstva koji je gradio „mercedese“ među brodovima kako su tada govorili svjetski brodograditelji. A što je s onima koji su nam prije zadnjih izbora dali rič?

Nakon što je prošlog tjedna Slovenija zabranila izvoz oružja u Izrael, jednako kao i transfer oružja za tu zemlju preko slovenskog teritorija, sličan potez hrvatskoj vladi predlaže i stranka Možemo!. Naime, iz ove stranke su svim klubovima zastupnika u Hrvatskom saboru odaslali pismo s molbom da se zajednički od premijera Andreja Plenkovića zatraži da Hrvatska također zabrani izvoz oružja Izraelu i transfer oružja Izraelu preko teritorija Republike Hrvatske. Uz to se traži i ono što je Slovenija učinila još u lipnju prošle godine – priznanje Palestine. „Naša je dužnost zalagati se za mir, međunarodni pravni poredak i pravo svakog čovjeka na život i sigurnost. Vrijeme je da Vlada RH učini ono što je ispravno - i ono što od nje očekuju hrvatski građani duboko potreseni patnjama civila u Pojasu Gaze“, zaključuje se u pismu koje saborski zastupnici i zastupnice mogu potpisati do 20. kolovoza.

Magijski realizam Josipa Conje Pejakovića bio je naš i autentičan. On je u vrijeme našeg odrastanja poput srednjovjekovnih glumaca obilazio cijelu Jugoslaviju i potom Evropu. Od onoga što smo vidjeli u njegovim monodramama, sklapali smo neke svoje priče i imitirali ga na velikim odmorima. Znam, prekasno je u našem slučaju, ali čovjeku za života treba reći ako vam njegovo djelo nešto znači. Njegov udio u procesu naseljavanja artefakata u svakodnevni govor je možda najveći – od “tol’ko je on jaki bio”, do “šta si se natakario na to paciklo”, od “krenu ona pita kroz prozor, pa udari onog čovjeka u glavu, pa upade onoj ženi u krilo, sa sve onim novinama” do “moj si Španac, ….. ti mater kad – tad”. Ali bilo bi ga, rekosmo, besmisleno samo na to svoditi. Duh Josipa Pejakovića bio je, poput duha zemlje koja ga je rodila i u koju sada odlazi, širi od mjesta koje ga geografski određuje.