Trebali bismo se pomiriti s činjenicom da smo se zaigrali silnim peticama. Valjalo bi se spustiti na zemlju i od prvog razreda osnovne školu učenike privikavati na skalu svih predviđenih i zakonom propisanih ocjena. Istina, ta skala je preuska. Teško je učenike smjestiti u pet klasa, pa ih onda veliku većinu stavljamo u jednu klasu, odnosno proglašavamo odlikašima. Stvorila se slika i dojam kako je sramota imati ocjenu manju od pet. Time vršimo pritisak na djecu i učitelje. Velik je to i težak teret, pod kojim mnogi posrnu. Djeca postanu nervozna, iskompleksirana, lažno motivirana, krivo procijenjena i iznadprosječno ocijenjena. To ne vodi ničemu dobrome. Trebamo se spustiti s oblaka i s obje noge čvrsto stati na zemlju, gradeći čvrste temelje usvajanja znanja i obrazovanja, bez čega nema napretka, boljitka i života.

„Fićo” je jezdio autoputem i šum koji sam čuo nije bio od motora. Već šum neizvjesnosti u koju idem. Bio je i stari sa nama. I šutao je. Kao i ja. Do Ljubljane. Ušao sam u bus. Ljubljana – Kapošvar. Mjesto u Mađarskoj gdje su se sastajale prošlost i budućnost, život i smrt, beznađe i nada. Nešto od svega toga bilo je smješteno u drugom busu koji je došao sa “one” strane. Odabir je bio na nama. A ja? Ja nisam znao šta nosim. Zagrljaji, poljupci, tople riječi i iskrene želje. Benzinska pumpa. Mrkla noć. Dva autobusa, jedan nasuprot drugome. Iskrcaj, ukrcaj. Očešeš se tako o putnika koji putuje istom trasom, ali suprotnim smjerom. Pogledaš ga. Gdje će? Odlazi li i on zauvijek i gdje ide? I u šta ulaziš? Autobus “Putnika”, primio je teret torbi, ali i naših duša. A sa tim nikad ne znaš. Da li će taj autobus moći da ih izdrži.

Nakon što su porazbijali ploče, od kojih je svaka bila izrađena i ispisana drukčije, rukama majstora s Korčule, dakle, nedvojbeno Hrvata, napisali su: „Balije. Tito je mrtav.“* I to, samo dan nakon što je postalo jasno da iz Bruxellesa neće dozvoliti da se u korist bosanskohercegovačkog HDZ-a promijeni izborni zakon čime bi se omogućio ulazak njihovog kandidata u Predsjedništvo BiH, bez obzira na rezultate glasanja. Spomenik je , dakle, uništen u ime „hrvatskog nacionalnog interesa“. Baš kao što nasilni roditelj tuče svoje dijete jer u njemu vidi svoje najgore osobine, ovoga puta su hercegovački HDZ-ovci prevazišli sami sebe. Razbivši ploče s imenima poginulih u Drugom svjetskom ratu, oni se nisu „osvetili balijama“ nego svojoj komunističkoj prošlosti i činjenici da se njihov predsjednik pisao kao Jugoslaven i potpisivao ćirilicom.

Najveće zlo koje sam počinio u životu dogodilo se u lipnju jedne davne godine, nekoliko dana prije kraja školske godine. Bilo je kasno proljeće, slušali smo „Lipe cvatu“ i počela je sezona bicikala. Školsku godinu podijelili smo na sezone. Sezona stripova bila je u studenom, sezona franja ili klikera/špekula prvim proljećem, a bicikle smo iz drvarnica vadili pred kraj školske godine u onoj užurbanoj izmaglici panike, ljeta i mirisa prve morske soli na koži. Tih dana visili smo u kvartu i smišljali kako završiti školu, kako izbjeći produžnu i sebi ne upropastiti ljeto, i u toj lijenoj razmjeni sličica fudbalera i timova pa montiranja „banana“ siceva iz Trsta ja sam sasvim slučajno uhvatio jednu poruku. Jedan komadić papira koji je Maja zgužvala i bacila na pod. U Maju smo bili zaljubljeni gotovo svi, pa nije čudo da se u nju zaljubio i Tomislav.