U džepu nemam veliki plan niti čarobni štapić kojim bi pomor hrvatskih gej muškaraca zbog (često nenamjernog) predoziranja uslijed „chemsexa“ sutra prestao, ali znam da nijedan problem nije riješen tako što se o njemu sustavno i namjerno šutjelo. Ništa se nije destigmatiziralo šutnjom. Koliko god išlo na prvu ruku najgorim homofobima, koliko god narušavalo imidž simpatičnih gejeva, „chemsex“ i njegove potencijalno fatalne posljedice moraju postati tema javnog diskursa, politička tema. To je, bez imalo pretjerivanja, za stotine, možda i tisuće gej muškaraca u Hrvatskoj pitanje života i smrti. I za one koji su dio te scene, a čini se da ih je u stotinama, ali i za one koji bi joj se tek mogli priključiti jer nemaju drugih opcija u životu. "Chemsex" je zapravo perverzija ideje „safe spacea“ i još jedna ekstenzija ideologije ormara.

Književna kritičarka i influencerica, Katherine Diez, 2018. godine objavila je svoju prvu književnu kritiku za najstariji danski dnevni list Berlingske. Plavokosa djevojka toga je dana objavila fotografiju na Instagramu kako leži s knjigom na prsima uz tekst “idem na posao”. Na Instagramu je imala preko 60.000 pratitelja, bila je možda jedina iz svijeta književne kritike, koja je imala takav doseg. Postala je preko noći poznata i bila kritizirana zbog estradizacije književnosti, na što se ona pravdala, kako nije njena krivica što je istovremeno lijepa i dobra poznavateljica svijeta književnosti. A onda je optužena za plagijat i interna istraga pokazala je da je u 13 slučajeva prepisivala tuđe tekstove. Ispostavit će se da nikad nije završila studij književnosti na sveučilištu u Kopenhagenu, iako ga jeste studirala.

U odnosu na socijalistički period moderna izgradnja jednog grada danas nema nikakve veze sa potrebama stanovnika. Nema jedinstva između građana, društveno-političkih tijela i struke. Struku se i ne sluša, a provjera kvaliteta izgradnje, lokacije, zemljišta, skladnosti sa ekološkim standardima i sličnim stvarima gotovo je nepostojeća. Gradi se iz dva razloga – zbog jedinstva vlasti sa investitorima u cilju uzajamnog profitiranja i zbog populizma kako bi tokom političke kampanje kandidati sami sebe mogli da hvale kako se za perioda njihove vladavine nešto gradilo. Trenutno je na djelu aktivno brisanje stare Banjaluke, njen identitet nestaje u velikim zgradama na čijem mjestu su se nalazile nekadašnje stare kuće, javne zgrade i drugi objekti koji su preživjeli razorni zemljotres 1969. godine. Kroz godine socijalnih promjena, pogotovo u ratu devedesetih, brojne porodice Bošnjaka i Hrvata su izbjegle pa su se tako njihovi domovi našli na prodaju.

Davne 1977. godine, gdje god je bilo moguće, dano je na znanje da je drug Tito 40 godina na čelu Partije, pa je i Mjesec knjige u Hrvatskoj te godine nosio taj moto. Svečano otvorenje manifestacije održano je u Glini, a ja sam tada u poduzeću Mladost bio zadužen za osmislim izložbu na tu temu i za tu prigodu. Uz pomoć kustosa Muzeja revolucije Hrvatske, jer s materijalom nisam bio na ti, odabrali smo fotografije koje smo uz tehničku pomoć, presnimili, uvećali i kaširali te zajedno postavili na mrežaste panoe. Nakon izložbe javljale su se knjižnice s kojima je naša knjižara surađivala, želeći da isto događanje održimo i u njihovim gradovima. Među prvima se javila gradska knjižnica iz Bjelovara. Prostor za izložbu bilo je prizemlje bjelovarskog Gradskog muzeja, a recital je održan u dvorištu Muzeja. I evo, poslije 45 godina nalazim se u istom prostoru.

O iskustvima bicikliranja u Zagrebu razgovarali smo sa 14 biciklista i biciklistica, a u razgovoru ih je nekoliko govorilo o razlozima zašto NE voze bicikl po gradu, pri čemu je indikativna je izjava “volim bicikle, stvarno, ali …” U gradu se ne osjećaju sigurno, zbog preuskih staza, loših vozača, kao i količine automobila, divljanja taksista, vozača koji ne staju na pješačkim, odnosno biciklističkim prijelazima, općenite podređenosti cijelog grada automobilima …Kao najveće probleme u gradu oni koji voze bicikle spominju osjećaj izloženosti i ranjivosti kao posljedicu manjka prostora: nema dovoljno mjesta ni na pločniku ni na cesti. Vožnja biciklom po pločnicima u Zagrebu je normalizirana kao metoda preživljavanja, jer se ceste percipiraju, a slobodno možemo reći da to uistinu i jesu - kao neugodne i opasne. Svi naši sugovornici referiraju se na svojevrstan nepisani biciklistički bonton - nitko od njih ne zvoni pješacima na pločniku.

U livanjskom gradskom parku, točno na mjestu na kojemu je 1992. godine miniran spomenik “Ranjenik” velikog hrvatskog kipara Antuna Augustinčića, potkraj lipnja otkriveno je spomen obilježje “Zdenac milosrđa” s kipom časne sestre Bogoljube Jazvo. Ta je Livanjka, kako stoji na službenim mrežnim stranicama grada Livna, “u Drugom svjetskom ratu hrabrošću i požrtvovnošću, dok je djelovala kao upraviteljica i medicinska sestra u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica, spasila tristo devet zagrebačkih Židova”, a “učinila je to uz pomoć zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca”. Odmah se nameće važno pitanje: zašto je podignut spomenik časnoj sestri koja je, navodno, spasila 309 Židova, prije nego je obnovljen spomen na ranjene partizane koji su tisuće Židova Bosne i Hercegovine i Hrvatske spasili od nacističkog Holokausta i ustaškog genocida.