"Grad je oštećen u potresu, imamo ogromne troškove koji su izvanredni i proračun od dvije milijarde eura nije dovoljan za sve što Zagreb treba. Grad je podinvestiran, grad se - ajmo reć' to - raspada po šavovima ..." - ovim riječima je stanje u Zagrebu opisao zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević gostujući u emisiji Zavidavanje, koja je emitirana na YouTube kanalu VIDA TV. Tomašević je ovom prilikom pojasnio i detalj sporazuma s nadbiskupijom i državom, koji je bio potreban da bi se moglo krenuti u realizaciju jednog od velikih gradskih projekata, a to je gradnja novog stadiona na Maksimiru. Ispričao je, također, i kako je došlo do propusta kad je u pitanju doček hrvatske reprezentacije u vaterpolu nakon osvajanja svjetskog zlata, a na pitanje viče li na podređene zbog takvih propusta priznao je da mu se katkad omakne i takvo što.

Možda i posljednji televizijski intervju, Miljenko Smoje dao je splitskoj Sarajki Selmi Katunarić, kako sama kaže, „baš zato jer je furešta”. Intervju je emitiran na Televiziji Marjan u sklopu emisije od četiri dijela „Šta je Splićanin”. U objavi videa, Katunarić navodi kako je riječ o o materijalu snimanom šest godina prije smrti Miljenka Smoje 1989. godine. Splitski kroničar kroz intervju prolazi klasični repertoar pojmova iz "splitologije" i dalmatinskog života. No, ni te 1989. ne boji se plivati protiv struje pa nas podsjeća i zašto ga ni danas, gotovo 30 godina od smrti, neki ne trpe. Da je Smoje bio ispred svog vremena potvrđuje i činjenica kako se u intervjuu uživo mogao baviti "fact chekingom" dok traži stare fotografije Hajdukovih prvotimaca sa šahovnicom na prsima:.„Sad su bile ove peticije... Oćemo skinit zvizdu, nećemo skinit zvizdu"

Nikada koliko pamtim u Splitu nije bilo ovoliko tišine. Posebno u mom kvartu. Nitko, naravno, nije proglasio dan žalosti, ali Splitu ionako nitko ni ne treba. Ljudi, posebno moji susjedi, ovih dana su tihi. Kao da su se uvukli u sebe. Kao da je taj nesretni nož proparao sve nas zajedno. Tuga. Ne postoje riječi kojima mogu opisati ovakvu tugu. Bilo je rata, bilo je krvi i smrti, bilo je užasa za tri života u ovom jednom mojem, ali ovo mi baš teško pada. Duša me boli, a duša kad boli osjećaš to pod rebrima. Kada god se ugasi jedan mladi život stisne ti se oko srca. Nikada ljudi koje znam ili ne znam nisu prolazili pored mene stisnuti u sebe kao da se ispričavaju što su izašli van. Tuga je najbolja riječ, iako nije ni to. Ovaj osjećaj je puno dublji. Puno gori od tuge same. Dišeš, a kao da nemaš zraka.

Otkud sad u svemu tome hrvatski nacionalizam, otkud ja među nacionalistima i otkud navodna moja poruka o "zločestim Bošnjacima"? Da je bio pametan pa me pitao zašto smatram da je predstava zabranjena, ja se zločestih Bošnjaka ne bih sjetio. Rekao bih mu da je neozbiljan i da redovno gura nos tamo gdje mu nije mjesto, što je jednom moralo doći na naplatu. Rekao bih mu to fino, u rukavicama, jer želim biti pristojan čovjek i jer sam njega smatrao pristojnim čovjekom. Rekao bih mu da sam zaključio, prema svemu što sam vidio i što znam, da predstavu ne zabranjuju zločesti Bošnjaci, nego je zabranjuju Dragan Markovina i direktori pozorišta koje je upregnuo u svoju ideju. Nacionalizam i priču o zločestim Bošnjacima Markovina je pustio kao dimnu zavjesu, čime sam naročito razočaran, jer sam naivno vjerovao da se iza te zavjese skrivaju isključivo hulje, a Dragana Markovinu nisam smatrao huljom.

Njemačka javnost se ne stišava nakon što su novinari istraživačke redakcije Correctiv iz Essena, prošli mjesec ekskluzivno objavili članak o tajnom sastanku članova stranke Alternativa za Njemačku (AfD) s njihovim partnerima. Na sastanku se diskutiralo o takozvanom „tajnom master-planu“ koji bi podrazumijevao progon doseljenika iz Njemačke, bez obzira imali državljanstvo ili ne, pa se tako plan odnosi i na one koji su pomagali u radu s migrantima ili su migrantskog porijekla. A o tome da li je realizacija navedenog master-plana moguća, razgovarali smo s iskusnom njemačkom novinarkom hrvatskog porijekla Doris Akrap, urednicom i kolumnisticom dnevnih novina Taz iz Berlina. "Kroz ovu kampanju oni zapravo samo šire strah da će to napraviti, a kada poslušate taj plan, o kojem govore godinama, on je totalno nelogičan“, ističe naša sugovornica.

Kad se spomene Knin, obično se pomisli na mračnu stranu njegove nedavne prošlosti. Ali, ne mora uvijek biti tako. U tom “kraljevskom” Kninu, bio je jednom jedan rokenrol. Posljednji dobar album u prilično bogatoj kninskoj muzičkoj povijesti, bio je Machine Gun – „Put za Nakovo“. Taj je album izašao u izdanju Slušaj najglasnije, izdavačke kuće Zdenka Franjića. Dakle, između dva dobra muzička albuma nastala u Kninu, prošlo je 35 godina. Mnogo je to godina. Zato je ovaj uradak The Alibora u trenutku kada Knin opet tuku predrasude sa svih strana, oštar odgovor duha i kreativnosti. Radi se o najznačajnijem muzičkom imenu postolujnog Knina u moru pokušaja revitaliziranja nekadašnje scene. Album „Stvari s izleta“ je odlično odsviran, savremen, moderan gitarski album koji ne pati od klišeja prangijanja ili duhova prošlosti. Štaviše. U pitanju je jako prijatan album.