EMILIA PÉREZ
Kino
REDATELJ: JACQUES AUDIARD

Ovdje ima jakih emocija dovoljno za dvjestotinjak epizoda sapunice

ocjena: Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena | godina: 2024. | trajanje: 132 minute
uloge: Zoe Saldana, Karla Sofía Gascón, Selena Gomez, Adriana Paz, Edgar Ramírez
žanr: mjuzikl, melodrama, krimi-triler, komedija
scenario: Jacques Audiard po romanu Borisa Razona
redatelj: Jacques Audiard
ritn by: Marko Stojiljković | 09.11.2024.
EMILIA PÉREZ: Ovdje ima jakih emocija dovoljno za dvjestotinjak epizoda sapunice
EMILIA PÉREZ: Ovdje ima jakih emocija dovoljno za dvjestotinjak epizoda sapunice
Postoji jedan paradoks kod transrodnosti: nije nezabilježeno ni u sferi stvarnih slučajeva, a još manje u sferi fikcije, da (bivši) „alfa-muškarci” počinju živjeti kao trans-žene. No, ostavimo se za sada stvarnih slučajeva i posvetimo se najnovijem primjerku filmske fikcije na tu temu, filmu „Emilia Pérez“ Jacquesa Audiarda koji je, nakon premijere u Cannesu i festivalske turneje, prikazan ovih dana i na Zagreb Film Festivalu. Film je to koji teško može nekoga ostaviti potpuno ravnodušnim. Već sam popis žanrova kroz koje ovdje Audiard prolazi je impresivan, pa tako imamo melodramu, komediju, gangstersku dramu, krimi-triler i, povrh svega, mjuzikl, a teme kojih se dotiče još su raznovrsnije, od političke korupcije, kriminala i kartelskog nasilja u Meksiku, preko promjene spola i promjene ličnosti, pa do konotacija i implikacija istih u takozvanom stvarnom svijetu oslikanom kroz hiperbolu.

Ovako nešto mogli bismo prije očekivati od nekog mladog autora punog energije, nego od filmaša u osmoj deceniji života, ali Audiard je već i ranije pokazivao sklonosti ka žanrovskom filmskom pristupu, zapravo u svakom svom filmu, pa je tako koketirao s ratnim filmom, kriminalističkim filmom, trilerom, gangsterskom i zatvorskom dramom, čak i westernom u svom prvijencu na engleskom „The Sisters Brothers“. Bilo kako bilo, u „Emiliji Pérez“ svakako odlazi najdalje.

Audiard film otvara u kombinaciji sudske drame i mjuzikla gdje upoznajemo Ritu Moro Castro (Zoe Saldana), meksičku odvjetnicu koja će nam predstavljati točku gledišta kroz cijelu ovu lunapark-vožnju od filma. Upoznajemo ju kako radi na slučaju femicida, ali mora braniti ubojicu, bogatog i moćnog muškarca, što od nje zahtjeva žrtvu etičkog kompromisa, ali zauzvrat ne nudi baš izdašnu financijsku kompenzaciju. U poređenju s time, „nepristojna ponuda” koju dobiva od šefa jednog kartela, Manitasa Del Montea (transrodna glumica Karla Sofia Gascón, ranije poznata kao Juan Carlos Gascón) zapravo djeluje dosta pristojno, a usput i lukrativno. Manitas želi promijeniti spol i za to je spreman Riti osigurati sva potrebna sredstva kako bi mu ona pronašla kirurga s dobrom reputacijom koji bi to sve obavio u najstrožoj tajnosti, a pritom je i sam spreman na žrtvu da svojoj supruzi Jessi (Selena Gomez) i njihovim sinovima osigura lagodan život u bogatstvu, ali da ih nikada više ne vidi.

Nakon mjuzikl-umetaka i laganih peripetija, plan se realizira, Manitas čak lažira vlastitu smrt, pa se umjesto njega pojavljuje naslovna junakinja, Jessi i djeca žive u Švicarskoj, a Rita je uspješna međunarodna odvjetnica u Londonu. Međutim, Manitas, odnosno sada Emilia ipak shvaća da ne može bez svoje (iliti Manitasove) djece, pa kuje plan da se počne predstavljati kao njegova daljnja rođakinja, te pozove Jessi i dečke da se usele u njenu vilu gdje im neće ničega nedostajati. Nadalje, Emilia postaje aktivistica za pomoć obiteljima nestalim, otetim ili ubijenim u kartelskom nasilju gdje upoznaje Epifaníju (Adriana Paz), udovicu koja se boji da bi njen nasilni muž mogao biti živ, te s njom otpočinje vezu. Ali i Jessi ima svoje planove da nastavi sa svojim životom nakon Manitasa, a oni uključuju i „kauboja” Gustava Bruna (Edgar Ramírez) s kojim je svog muža varala još dok je ovaj bio živ ...

Materijala je tu, dakle, za jednu dugotrajnu meksičku telenovelu, a ni oštrina, odnosno nevjerovatnost obrata tu ni po čemu ne zaostaju za imenovanim meksičkim izvoznim kulturnim proizvodom. To, naravno, zahtjeva svoje žrtve u smislu suspenzije nevjerice koju gledatelji moraju „odvrnuti” do maksimuma od prve minute i u tom modusu gledanja ostati do kraja filma. Dodatno, spakirati količinu materijala, tema, dilema i jakih emocija dovoljnu za dvjestotinjak epizoda sapunice u film od nešto preko dva sata koji je pritom mjuzikl čije pjevano-plesne intervencije zahtijevaju dosta filmskog vremena, djeluje kao priličan izazov čak i za asa kao što je to Audiard, zbog čega valja raditi preskoke u pričanju priče.

Srećom, na izvedbenom planu „Emilia Pérez“ je apsolutno savršen film u skoro svakom pojedinačnom aspektu. Možda bi se mali otklon mogao napraviti od činjenice da je film predominantno snimljen u studiju u Parizu, zbog čega reprezentacija Meksika djeluje generički i nimalo autentično, ali zato kinetička kamera Paula Guilhaumea i energična montaža Juliette Welfling savršeno rade posao. Isto se mora reći i za upadljivu scenografiju i posebno besprijekorne kostime (ipak je dizajnerska kuća Saint Laurent stala iza filma kao glavna produkcijska kompanija). To, na dramaturško-tehničkom planu, vrijedi i za scenarij koji se može proučavati kao primjer najekonomičnije moguće obrade vrlo „širokopojasne” priče.

Uz glazbu Clémenta Ducola i songove šansonjerke Camille u širokom rasponu žanrova u latino-registru, a koji uključuju i tradicionalni folk/world music, kao i modernije izričaje poput elektronike, rapa, trapa i reggaetona, ali i tradicionalne orkestracije pogodne za scene masovnog plesa, te vrlo nadahnutu glumu, a sve vođeno Audiardovom perfektnom režijom kojom on realizira svoje, „Emilia Pérez“ postaje zaista impresivan film na audio-vizualnoj razini. Audiard vjerovatno nije mogao napraviti bolji izbor za naslovnu junakinju od Karle Sofíje Gascón i ona taj lik zaista nosi s potrebnim uvjerenjem, ali na pjevačkom i plesačkom nivou i Zoe Saldana i Selena Gomez zapravo imaju zahvalnije uloge s više posla i momenata za pamćenje. Bez potrebe za pretjeranim naglašavanjem, neke od ovdje viđenih mjuzikl-sekvenci zaslužuju biti uvrštene u antologije tog žanra.

Ipak, tu i pored sve objektivne kvalitete na zanatskom nivou dolazimo do nekoliko prilično krupnih problema koji, svi do jednog, izviru iz priče filma, tek djelomično zasnovanoj na romanu francuskog novinara Borisa Razona. Priča, naime, pati od inflacije tema od kojih su neke prilično ozbiljne i svaka od njih bi mogla zahtijevati vlastiti film, ali ovako zajedno natrpane, pa još obrađene brzinski, gotovo „leteći”, sve skupa djeluje kao vrlo neozbiljni galimatijas. Izbor mjuzikla za žanrovski nad-okvir taj dojam još dodatno pojačava: recimo hiper-stilizirani žanrovski film na rubu „trasha” bi sve to elegantnije posložio, održao nešto od hiperbole, ali i od serioznosti samih tema pojedinačno, možda čak i skupa.

Opet, najveći problem filma se može detektirati kao svojevrsna etička i ideološka zloćudnost. Naime, iz filma je ne samo moguće, nego čak i vrlo lako učitati vrlo grube i uvrjedljive generalizacije time što Audiard kroz putanju Manitasa/Emilije sugerira da su žene kao takve moralnija, emocionalnija, pa i bolja i vrjednija bića od muškaraca kao takvih. Ne samo to: on činom Manitasove tranzicije u Emiliju, isto biće (iako ne nužno i istu osobu/osobnost) abolira od sve krivnje za patnju drugih koju je Manitas kao „narko-kralj” prouzročio. Osjećaj krivnje se, doduše, vraća, ali tek kada se ispod Emilijine površine dobročiniteljke ponovo ukaže Manitasov mafijaški sklop ličnosti. Nesreća je u tome što je, osim sjajnih zanatskih vrijednosti, ta generalizacija o ženama i muškarcima, jedina konstanta u filmu.

Film je premijerno prikazan u utorak u zagrebačkoj Kinoteci, u sklopu dvadeset i drugog izdanja Zagreb Film Festivala, a možete ga vidjeti i danas u dvorani Muzeja suvremene umjetnosti od 18 sati te u nedjelju, u 21 sat, u Cinestaru Branimir. Ulaznice se po cijeni od pet eura mogu kupiti na stranici kupiulaznicu.zff.hr ili na glavnoj festivalskoj blagajni u CineStaru Branimir, odnosno u MSU-u. U redovitu kino distribuciju „Emilia Pérez“ trebala bi stići 12. prosinca.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Emilia Pérez

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OD KARTONA NAPRAVILI SLONA: Kako su benigne božićne kuglice potresle Hrvatsku?

    03.12.2024.

    Boris Pavelić

    OD KARTONA NAPRAVILI SLONA: Kako su benigne božićne kuglice potresle Hrvatsku?

  2. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Najčišća prljava mladost

    26.11.2024.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Najčišća prljava mladost

  3. ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

    20.11.2024.

    Sofija Kordić

    ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije