A tu je i gay-western-romansa „Strange Way of Life“ (2023) na koji možemo gledati kao na produženu reklamu za modnu kuću Saint Laurent ili kao nešto nalik na pasažu u autorovim filmovima dugog metra koja i sama u sebi sadrži “almodóvarovske” pasaže.

Sada pred sobom konačno imamo i Almodóvarov dugometražni prvijenac na engleskom jeziku koji se već na svojoj premijeri u Veneciji okitio Zlatnim lavom što ga u startu stavlja na poziciju favorita u predstojećoj sezoni nagrada. Nama je došao u svojstvu filma zatvaranja netom završenog Zagreb Film Festivala. U pitanju je uglavnom komorna drama centrirana oko dva ženska lika koja tek povremeno razbija obrazac zatvorenih prostorija i njih dvije u njima, dok se tematika uglavnom vrti oko smrti i prava na dostojanstvo u njoj.

Radeći po knjizi američke spisateljice Sigrid Nunez, Almodóvar otvara film s njezinom naratorkom koja ovdje dobiva ime Ingrid (Moore) i koja je uspješna spisateljica čija nova knjiga o smrti i nošenju s njom dolazi na kraju svoje svjetske turneje u New York gdje se i Ingrid planira vratiti za stalno nakon par decenija provedenih u Parizu. Red za potpisivanje u gospodskoj knjižari prilično je dug, a u njemu stoji i Stella (Demeestre), Ingridina poznanica iz prošlog života. Ona ju informira da je njihova zajednička prijateljica Martha jako bolesna, da ima rak, da leži u bolnici i da se možda neće izvući. Ingrid će joj otići u posjetu.

Par decenija ranije, njih su dvije skupa radile u jednom njujorškom magazinu, Martha (Swinton) kao ratna reporterka, a čak su i “podijelile” ljubavnika – Damiana (Turturro) koji će se u filmu pojaviti kasnije kao profesor ekologije opsjednut sudnjim danom za život na Zemlji i ljudskom krivicom zbog čega je do toga došlo. Kontakt su izgubile prirodno, s Marthom na ratištima i Ingrid u Parizu, ali se nikada nisu posvađale, jednostavno samo više nisu bile toliko bliske. Vrijeme je reminiscencije, Martha bolest uspoređuje s ratom dok se Ingrid smrti, svoje ili tuđe, jednostavno plaši i smatra ju neprirodnom. Uz rekapitulaciju toga odakle Martha dolazi i zašto sa svojom kćerkom nije u bližim odnosima prikazanom kroz seriju od par melodramom obojenih “flashback” sekvenci, ovo sve djeluje kao predigra ...

...Sve dok Martha ne postavi sudbonosno pitanje svojoj staroj-novoj bliskoj prijateljici: može li Ingrid biti u susjednoj sobi dok ona sama nad sobom ne izvrši eutanaziju pilulom koju je nabavila na “dark webu”. Ingrid se, rekosmo, boji smrti i ni u kojem slučaju ne želi biti implicirana u nečije ubojstvo ili samoubojstvo, a pitanje je, također, želi ona biti ta koja će svoju prijateljicu zateći mrtvu. Njeni problemi više su filozofske nego legalne ili moralne prirode, ali ona ipak vjeruje u ispravnost želja umirućih, u ispravnost njihove potrebe za dostojanstvom i da “odu pod svojim uvjetima”. Možda i vjeruje da bi njeno prisustvo možda u Marthi ponovo pobudilo volju za životom, pa pristaje otići s njom na produženi “odmor” u kući usred šume na sjeveru države New York.

Kod Almodóvara u principu ne može bez nekih njegovih eskapada kao što su to predizajnirane lokacije, melodramatični pod-zapleti, “flashback” sekvence (u njima ulogu mlade Marthe preuzima Esther McGregor, kći glumca Ewana), pa čak i bizarnosti. Ovdje je i ona dana u “flashbacku” u kojem zrela Martha sa svojim kolegom nalijeće na gay karmelićanske monahe u Bagdadu koji ne žele napustiti samostan iako neprijateljske trupe (koje?) nadiru. Ali, dobro, na tako nešto smo se od autora navikli, naročito kada on ima potrebu poentirati nešto što se čini “većim od života”. Ne smeta previše ni ubačeni motiv Damianovog eko-alarmizma, iako je u suštini nepotreban i nema suštinske veze s pričom koja govori o prijateljstvu, lojalnosti i pravu na eutanaziju, odnosno na dostojanstvenu smrt.

S tim u vezi, još jedan višak se može pronaći u naknadnom pojavljivanju Michelle, Marthine kćeri s kojom ona nije bila u dobrim odnosima. Ali je makar dosjetka da i nju igra Tilda Swinton, drugačije našminkana i s drugačijom frizurom, prilično uspjela, posebno kad imamo u vidu glumičinu sklonost ka transformacijama koje su na površini “kameleonske”, ali ispod nje otkrivaju sličnu ili makar slično snažnu ličnost.

Problem može predstavljati i scenarij, doduše ne na očekivanom nivou “prijevoda”, odnosno poznavanja jezika, jer je tu Almodóvar prilično precizan i posvećen izbjegavanju grubih grešaka. Ali sklonost ka skretanju u melodramu pri građenju likova i potreba za objašnjenjem njihovih pozadina vodi do toga da dijalozi zvuče pomalo neprirodno i rigidno, na bilo kom jeziku.

Srećom, u glavnini filma autor je fokusiran na sasvim životne i posve ljudske momente, a tu može računati na svoje dvije savršeno odabrane glumice. Njima po tipu savršeno leže uloge koje su im dodijeljene, pa se ne treba previše trošiti na usmjeravanje. Julianne Moore se pokazala kao idealan izbor za intelektualku koja zrači integritetom i ljudskošću, dok Tilda Swinton pokazuje svoj široki raspon od avanturistkinje do žene umorne od bitaka, kako ratnih, tako i onih životnih. Pojava Johna Turturra donosi nekakvu “woodyallenovsku” relaksaciju (osnovni funkcionalni koncept lika djeluje kao da je razrađen iz njegovog filma „Fading Gigolo“ iz 2013. godine), dok je Alessandro Nivola očekivano sablasan kao policijski detektiv koji vođen religijskim motivima želi po svaku cijenu Ingrid optužiti za ubojstvo.

Posebno uspjeli momenti su i filmske i literarne reference koje je Pedro Almodóvar majstorski utkao u film. Među njima, tu svakako istupa pripovijetka „Mrtvi“ Jamesa Joycea iz zbirke „Dublinci“, kao i njena filmska adaptacija (1987) od strane Johna Hustona koje naše dvije protagonistice gledaju na DVD-u u kući. Da mu ne polazi za rukom uhvatiti taj pijetetan ton, možda bi se Marthini citati završetka priče činili pomalo banalnim i neukusnim, ali Almodóvar je ipak majstor emocija. Zbog toga je i „The Room Next Door“ jedan od njegovih najboljih filmova u ovom mileniju. Starenje mu, čini se, dobro pristaje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: The Room Next Door

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.