BOLLA
AUTOR: PAJTIM STATOVCI

Ubojit roman o ljubavi između Srbina i kosovskog Albanca

ocjena: Pero Pero Pero Pero | godina izdanja: 2023. | izdavač: V/B/Z
ritn by: Vanja Kulaš | 06.09.2023.
BOLLA: Ubojit roman o ljubavi između Srbina i kosovskog Albanca
BOLLA: Ubojit roman o ljubavi između Srbina i kosovskog Albanca
Pajtim Statovci (r. 1990) nagrađivani je finski autor kosovskog porijekla kojeg držim na oku još od „Moje mačke Jugoslavije“ (V/B/Z, 2020, prev. Boris Vidović), njegovog debija šaljivog naslova, ali ozbiljne i osobne tematike iseljeništva, kulturne alijenacije i opterećenosti tradicijskim obrascima. S potpisom istog prevoditelja dobili smo sada i „Bollu“ (V/B/Z, 2023), Statovcijev treći roman, a prije nego ga preporučimo, evo s čime tu sve treba računati. Priča je to o odnosu, zabranjenom, ili kako stoji u uredničkoj bilješci Marka Pogačara, prijestupnom. Transgresija, nedoličnost i stigma ključne su riječi ovog narativa, a proizlaze iz sklopa problematičnih činjenica; ljubav se zameće između dvojice studenata, Srbina Miloša i kosovskog Albanca Arsima, u Prištini sredinom devedesetih.

Svaki od njih u vlastitom je životu autsajder (albanski pojam bolla, između ostalog, nosi i to značenje) – oduvijek, a ispast će i zauvijek, jer za takve poput njih prilike za iskorak i spas, za vertikalnu mobilnost ili intimnu sreću nema. Za obojicu će ostatak njihovih dvadesetih i početak tridesetih biti paklen jer, svakom na njegov način, društveno politički košmar, ubrzo i ratno zaoštravanje, poput šurikena razara sadašnjost, time onemogućuje i svaku ideju budućnosti. 

Svoje tajno zajedništvo proživjet će njih dvojica u tek nekoliko mjeseci, no ta, moglo bi se pomisliti, neobavezna mladenačka afera zbog goleme privlačnosti, a ponajviše zbog predznaka sudbinskog, moguće i karmičkog spoja ispisuje se kao tegobna, kompleksna, dalekosežna peripetija iz koje nema izlaza. Iako emocije dvojice mladića nisu nimalo destruktivne, u kontekstu u kojem bukte, njihov domet bit će ubojit. Prije nego ih ta veza obojicu uništi, ustvari društveno poništi, dogodit će se nešto divno, ali po njih dugoročno pogubno; dobivaju na vitalitetu, otvaraju im se, takoreći, čakre. Ljepota koju jedan s drugim zakratko imaju ohrabrit će ih da se usude poželjeti što im ne pripada, više od skučenosti i oskudice koja im je, s obzirom na skromnije ishodište, namijenjena. Taj bljesak samosvijesti na koju ljudi njihovog profila nemaju pravo, kratkotrajna nada da neke perspektive za njih kao partnere, kao pojedince ipak ima, prijeti kaznom, anticipira katastrofu i sasvim je neutemeljena u realnosti koja s porastom političkih tenzija postaje sve nepodnošljivija.

Miloš je pobjegao iz srbijanske provincije gdje je odrastao uz oca zlostavljača, da bi u Beogradu čudotvorno naletio na čovjeka koji mu postaje i zamjenska očinska figura i mentor i ljubavnik i financijer. Arsim je pak zapeo u dogovorenom braku s konzervativnom, vrlo mladom djevojkom Ajše koja submisivno prihvaća njegovu emocionalnu distanciranost, pa i fizičku agresiju, jer za trpljenje je programirana. On s njom ne gradi odnos, njenu sveprisutnost naprosto evidentira kao nužnost, tolerira je kao dug očevim zahtjevima, kao obol društvenim konvencijama. Praktično gledano, Ajše je i neplaćena pomoć u kući jer dok on studira i snatri o umjetničkom uspjehu, njoj preostaje zaokupiti se domaćinstvom i forsiranjem zajednice i potomstva s čovjekom koji ništa od toga s njom ne želi. 

Kad se upoznaju u nekom kafiću, student medicine koji priželjkuje karijeru kardiokirurga i student književnosti koji žudi postati piscem, događa se instantna kemija, a onda i dublje vezivanje. U tom periodu Miloš se osamljivao spremajući ispite u zapuštenoj garsonijeri koja mu nije dom nego prisilno utočište, u gradu u kojem je neželjeni stranac, a Arsimu se upravo komplicira obiteljska situacija, jer supruga koju ne uspijeva voljeti trudna je s njihovim prvim djetetom.

Priština
Radnja je smještena u ruševine tranzicijskog Kosova (FOTO: Lupiga.Com)

Nije da se već nismo načitali i nagledali priča u kojima fatalne ljubavne kolizije kapilarno rastaču ne samo „nepodobne“ ljubavnike, nego i u podosta širokom radijusu kose njima drage ljude. No, dinamika dvotračnog pripovijedanja, kontekstualizacija u specifičan vremensko prostorni ram srpsko-albanskog sukoba na Kosovu, čini ovu prozu vrijednom pažnje. Roman formiraju dva naizmjenična toka, glavni, linearni, gdje Statovci izlaže kronologiju pokušaja tradicionalnog obiteljskog življenja u emigraciji koji će se polomiti pod balastom žudnje koju patetični „pater familias“, premlad, nemotiviran pa i nesposoban za skrb o bližnjima, nije kadar nadići. 

Arsim će, dakle, na nagovor Ajšine rodbine prebjeći na sjever, gdje se žena i on brzo prilagode, obitelj se širi, u međuvremenu djece je već troje, ali taj privatni segment i dalje se odvija mimo njega, pod ravnanjem Ajše koja se samoostvaruje kroz organiziranje kućanstva, podizanje djece i svoje prvo zaposlenje. Odjednom se docilna Ajše poprilično trijumfalno uspravlja i raste; premda se ta emancipacija zbiva u patrijarhalnom ključu, predstavlja rijedak moment prosperiteta u knjizi. Naizgled, stvari u Arsimovoj familiji funkcioniraju, ali očekivano, sipljiva bračna konstrukcija mora jednom popustiti. Dakako, kad do toga dođe, bit će to potpuni užas, pripovjedno efektno izveden uz pinkicu morbidne komike.

Uslijed iskorijenjenosti, usamljenosti, nezatomljive homoerotske želje upetljat će se Arsim preko dejting sajta u samoubilačku epizodu, što završi zatvorom pa i deportacijom u poslijeratnu Prištinu gdje on nema više nikog svog. Fizički odvojen od obitelji kojoj nikad ni nije propadao, s kojom je najbliskiji bio dok ih je sve redom tukao, bačen na rub besprizornosti, u opsesivnoj je potrazi za bivšim dečkom kojeg je spašavajući glavu ostavio skoro bez riječi. I potpuno ludo, nalazi ga, u bizarnom spletu okolnosti, na jezivom mjestu, i tu se otvara novi krug pakla.

Prostor spasenja u „Bolli“ je tekst; Arsima u ćeliji od dosade i očaja sačuvaju knjige, kasnije i nastojanje da u toj Prištini, koja više nije njegova, nastavi školovanje, pa i da pokuša pisati. Miloš pak kao u paralelnoj dimenziji okrajke integriteta uspijeva donekle očuvati dnevničkim zapisima kad mu liječnica daruje bilježnicu zamijetivši da radije piše nego govori. Milošev krak romana, ipak sekundaran, jer fabularnost je regulirana Arsimovim postupcima i kretanjima, njegovom perspektivom, ispisuje se iz srca tame, maltene iz onostranog. Mladi liječnik sluđen ratnim potucanjima i posljedičnim traumama sveo se na neizlječivog pacijenta. Ako je Miloš izgubljen, otvoreni kraj ostavlja mogućnost da će se Arsim (kojeg uglavnom ne podnosimo, zaboravljajući da je i sam žrtva) možda izvući.

Pajtim Statovci
Autor romana "Bolla" Pajtim Statovci (FOTO: Facebook/PajtimStatovci)

Kratko bih ovdje povukla paralelu s delikatnom marokanskom dramom „Plavi kaftan“ („The Blue Caftan“, 2022, r. Maryam Touzani) koju izdvajam iz selekciji ovogodišnjeg beogradskog FEST-a, a čije je skriveno dno blisko potki Statovcijeve pripovijesti. Sjajna Lubna Azabal, belgijska karakterna glumica srednje generacije, igra Minu, suprugu krojača Halima, jednog od posljednjih zanatlija koji se pri izradi kaftana ne služe šivaćom mašinom nego inzistiraju na tradicionalnoj artizanskoj tehnici vezenja koja, jasno, poskupljuje ali i usporava proces, posve u neskladu s ovodobnim tempom života. Svjedočimo prekrasno odglumljenim scenama razumijevanja i privrženosti između odrješite, a zapravo terminalnom bolešću izmučene žene, izrazito spram supruga zaštitnički, pomalo i posesivno postavljene, a što proizlazi iz njegove tajne s kojom se oboje nose kako znaju. Muž joj je zahvalan i odan, pun poštovanja za njenu odlučnost i snagu kojom u presudnim trenucima umanjuje njegovu plahost, ali i on se možda, poput Arsima, u tom braku našao protiv svoje volje, što iščitavamo iz suptilnih scena s novim mladim šegrtom, a potvrđuju to i ponešto eksplicitniji prizori u hamamu, orijentalnoj kupelji. Iz majušnih svakodnevnih gesta nježnosti čitamo kako sredovječni supružnici bez djece, u kasnijim godinama zajedništva suočeni s financijskim, a pogotovo zdravstvenim nevoljama, uspijevaju njegovati čvrst odnos povjerenja i uzajamne brižnosti, ukratko, tihu ljubav koja se skoro lišena romantične i fizičke dimenzije manifestira kao duboko, bezinteresno prijateljstvo. 

Kod Arsima i Ajše povezivanje na čisto ljudskoj osnovi nije bilo opcija, jer za Arsima je Ajše priprosta, nezanimljiva, čak odbojna, ponajprije kao žrtva, ujedno kao nositeljica zloćudnog tradicionalističkog poretka, koji nesklona kritičkom propitivanju, podržava pa i perpetuira. Ona odlazi i korak dalje i tu matricu koristi konformistički, ali i mudro, za vlastito osnaživanje pa onda i uvjetno oslobođenje unutar okvira koji su joj rodno i klasno određeni. On za to vrijeme, kao da se zbog vlastite slabosti, budući da sam nije bio sposoban othrvati se autoritetima i tradiciji, uporno obrušava na ženu čija je startna pozicija bila neusporedivo lošija od njegove. 

Statovcijeva proza prije je ipak klasno nego rodno kodirana: Miloš ne bi otišao u veliki grad da nije bio prisiljen pobjeći od kuće jer su ga ondje maltretirali, niti bi se osmjelio upisati fakultet, a kamoli medicinu, da ga dobro situiran i umrežen ljubavnik nije usmjerio i potpomogao. Arsim s druge strane nije mogao ni pomisliti da će u ruralnoj, konzervativnoj sredini dobiti priliku za realiziranje svoje seksualnosti, pa se bez borbe podložio očekivanjima oca i tako upropastio Ajšin i svoj život, na koncu i Milošev. 

„Bolla“ je fikcijski otisak neodržive istospolne ljubavi, raspada mlade obitelji koja se izgrađuje na nezdravim temeljima, neuspjelog iseljeničkog iskustva, a kao mizanscensku stilizaciju odabrao je autor teške boje, atmosferu kataklizme i ruševine tranzicijskog Kosova. No, aktualni roman Pajtima Statovcija, u Finskoj objavljen još 2019. godine i nagrađen najznačajnijim tamošnjim književnim priznanjem „Finlandia“, lijepo je pisan i lako čitljiv, važan i stoga što efektno romansira jedan nesretan, lako zapaljiv geografski prostor koji nam je izuzev puke faktografije i vijesti o uvijek novim eskalacijama nasilja dalek i slabo poznat.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: V/B/Z

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Glogov kolac za Gogolja

    19.02.2024.

    Marko Tomaš

    LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Glogov kolac za Gogolja

  2. PROŠLOST JE ČINIO LAKŠOM: Pera Luković - inženjer na privremenom radu u novinarstvu

    13.02.2024.

    Bojan Tončić

    PROŠLOST JE ČINIO LAKŠOM: Pera Luković - inženjer na privremenom radu u novinarstvu

  3. HIP HOP LELEK: Upotreba djeteta za patriotske psihoze

    01.02.2024.

    Brano Mandić

    HIP HOP LELEK: Upotreba djeteta za patriotske psihoze

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije