„The Substance“, film na engleskom jeziku francuske redateljice mlađe do srednje generacije, Coralie Fargeat, svoju premijeru imao je u glavnoj konkurenciji Cannesa, gdje je, kao rijedak žanrovski film na najznačajnijem festivalu, „pobrao” i nagradu za scenarij. Nakon festivalske turneje s mnogo postaja (Karlovy Vary, Pula, Sarajevo ...) konačno je ušao i u kino-distribuciju, kako globalno, tako i kod nas, što se može dovesti i u kontekst kampanje za predstojeću sezonu nagrada. Kako god, film za sada možete pogledati u zagrebačkim kinima. 

Nakon uvodne špice u kojima Fargeat, poigravajući se s vizualnom senzacijom stanične diobe koja rezultira umnažanjem žumanjaka u jajetu, definira dio interne logike i mehanike svog filma, dobivamo montažnu sekvencu u jednom kadru, fokusiranom na jednu zvijezdu na holivudskom Stazi slavnih. O Elizabeth Sparkle se prvo govori kao o glumici koja je dobila Oscara, zatim kao o „onoj glumici iz onog filma, kako se zvao”, a na koncu se ju, zvijezdu, i ne konstatira: na nju će ispasti kečap iz obroka brze hrane, a prolaznik koji ju jede se neće ni osvrnuti.

Elizabeth (Demi Moore, što je indikativan izbor glumice) u međuvremenu je pristala u „sigurnu luku” televizije gdje vodi program za vježbanje namijenjen ženama. Ta luka, međutim, nije baš tako sigurna, pa će, umjesto jubilarne nagrade za svoj pedeseti rođendan, ona od direktora znakovitog imena Harvey (Dennis Quaid) dobiti otkaz jer je televiziji potrebno neko novo, mlađe i ljepše lice, a život ionako prestaje u pedesetoj, makar za žene. Čak ni to da je ona nekadašnja dobitnica Oscara više ne figurira kao argument.

Tako poražena i ponižena, ona, vraćajući se kući i gledajući u vlastiti plakat koji radnici skidaju s billboarda, doživljava prometnu nesreću u kojoj, srećom, ostaje nepovrijeđena. Slučajni susret s medicinskim bratom u bolnici rezultira informacijom da bi ona bila „savršeni kandidat” te promo-poklonom - USB-om na kojem su informacije što je točno taj poklon. Riječ je, dakako, o Supstanci, proizvodu koji aktivira novu staničnu diobu i omogućava joj da kroz svoju repliku ponovo proživi dane mladosti, ljepote i slave. Nakon oklijevanja, Elizabeth odlučuje da se uključi u program koji je obavijen velom tajne, skriven od očiju javnosti i ima svoja pravila kojih se kandidati (i njihove replike) moraju pridržavati.

Aktivacija se vrši samo jednom, ostatak se mora baciti i „porod” replike – mlađe i bolje verzije, u Elizabethinom slučaju ona se zove Sue (Margaret Qualley), je bolan. Replika se mora svakodnevno stabilizirati genetskim materijalom svoje matrice. Također, replika i matrica ne mogu živjeti paralelno, već se moraju izmjenjivati na točno tjedan dana, bez iznimke i bez sati tolerancije. Na koncu, njih dvoje su jedno biće, iako je svaka od njih tek indirektno svjesna aktivnosti one druge. Sue će, naravno, dobiti Elizabethin stari posao na audiciji i postati zvijezda u usponu, što će je „navući” na slavu i učiniti sklonijoj nepažnji prema detaljima, zbog čega njena matrica Elizabeth sve više (fizički) propada i pita se je li sve to bila dobra ideja ...

Filmova, naročito onih žanrovskih, bajkovito ili fantazijski intoniranih, o potrazi za vječnom mladošću, drugom šansom i drugim životom bilo je i prije u priličnim količinama. Coralie Fargeat je toga i više nego svjesna, zbog čega se ne ustručava citata. Tako ćemo tu naići i na Danteov film „Gremlins“, de Palminu „Carrie“, „Rosemary's Baby“ od Polanskog, „Re-Animator“ Stuarta Gordona, opus Franka Henenlottera, raspon Cronenberga od antropoloških pitanja do „body horrora”, prstohvat Verhoevenovih „Showgirls“ i što sve ne ... Fargeat sve to pakira u film jakog vizualnog naboja i gotovo epskog trajanja od blizu dva i pol sata u kojima zapravo nema praznog hoda, ali itekako ima ponavljanja, sve do ubitačne završnice koja se ponajprije može opisati kao orgija praktičnih specijalnih efekata.

Ništa od toga tu nije slučajno, ali Fargeat makar ne kalkulira s osjećanjima i željama publike, već „puca iz svih oružja”, i to prilično „rafalno” gradeći svoju beskompromisnu poantu o starenju i ženskom iskustvu. Nema kod nje mjesta za suptilnost, sve je pojačano do i preko ruba izdržljivosti, od senzacije do gadosti, rezovi su oštri, kadrovi kratki, smjene krupnih i širih planova brze, dizajn klinički precizan, a glazba pulsirajuća i glasna. U tom smislu, „The Substance“ je nepogrešivo njezin film i nastavak bavljenja temama iz spektra ženskog iskustva koje je započela svojim prvijencem „Revenge“, oštrim i visoko-stiliziranim „rape-revenge” trilerom u kojem heroina, uz traumu kao katalizator, doživljava transformaciju od isprazne, flertabilne starlete do feniks-osvetnice. 

Ni ovdje Fargeat ne bježi od ispraznosti svojih junakinja, ali im također zbog nje ne oduzima pravo na stav, želje i vlastite (pogrešne) izbore koji su vrlo vjerojatno nametnuti odgojem i životom u svijetu kojim i dalje upravljaju skoro isključivo muškarci. Ona za to ima veliku pomoć od svojih glumaca i naročito glumica, od Dennisa Quaida koji odavno nije imao prilike uživati u interpretaciji svinje i ljigavca Harveyevog kalibra, preko Margaret Qualley koja hrli ka zvjezdanoj slavi, ma što to podrazumijevalo, pa do Demi Moore koja ulaže sve što ima u interpretaciju lika koji je možda zapravo i „modeliran” po njenom karijernom putu od obećavajuće glumice preko velike zvijezde do one bivše koja se gasi.

Ne bi, naravno, bilo nemoguće pronaći nedostatke filma, od njegovog trajanja, preko insistiranja na audio-vizualnim senzacijama koje mogu umoriti gledatelja i prije furiozne završnice, pa do inflacije repeticija kojima se objašnjava ono što bi čak i manje pažljivim gledateljima moralo biti jasno. Isto, čak i više od toga, vrijedi i za „logičke rupe” kojih u filmu ima dosta, a za koje autorica ne nudi objašnjenja. Uostalom, ona je ovdje sama napisala pravila igre: žanrovski „trash”, jezivu, ali poučnu bajku, nihilističku poentu o srazu održivosti za koju su potrebni odgovornost i disciplina s realnim svijetom sebičnih želja, na kraju i odsustvo bilo kakve suptilnosti. „The Substance“ je film koji naprosto moramo prihvatiti takav kakav je i notirati da, svidio nam se ili ne, pred sobom imamo najosebujniji film godine.

Lupiga.Com

Naslovna fotografja: The Substance

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.