U hrvatskoj kinematografiji postoji tradicija filmova za djecu i mlade koji su solidno prolazili kod kritike, a izvrsno kod publike. U jugoslavenska doba radilo se tu dijelom o dopuni partizanske mitologije ratnim avanturama pripovijedanim iz dječje perspektive, ali i o adaptacijama književnih uspješnica. U neovisnoj Hrvatskoj, pak, korištenje „partizanske” šprance s izmijenjenim ideološkim predznakom se na filmove za mlađu publiku nije „primilo” jednako dobro devedesetih kao na filmove za onu nominalno odraslu publiku, ali su zato adaptacije književnih djela iz lektire za niže razrede osnovne škole doživjele svoj „revival” u novom mileniju. Sjetimo se samo dječaka Koka i nastavaka i pred-nastavaka na filmu, dva filma o šegrtu Hlapiću, pa čak i recentnog crtića „Cvrčak i mravica“ koji poznatu basnu prilagođava novom vremenu.

Na nedavno održanom 51. beogradskom FEST-u, u prepunoj dvorani MTS, imala sam priliku pogledati laureata canneskog filmskog festivala, talijansku dramu redatelja Felixa van Groeningena i Charlotte Vandermeersch, „Osam planina“. Veliku cannesku nagradu žirija odnijela je ova meditativna, duboka i nježna priča o prijateljstvu dvojice muškaraca snimljena po bestselleru talijanskog pisca Paola Cognettija. Njihova priča počinje na obroncima talijanskih Alpa gdje je dječak Bruno stalni stanovnik, jedino dijete tih 1980-ih i jedan od rijetkih preostalih rezidenata tamošnjeg romantičarskog, ali u isto vrijeme vrlo surovog kraja. Drugi dječak Pietro pak živi u građanskoj obitelji u velikom i zagušljivom Torinu, no svako ljeto provodi u alpskoj vikendici svojih roditelja. nježne i brižne majke i strogog oca, tvorničkog direktora i žestokog sanjara.

Da nije bilo jednog iznenađenja u ovogodišnjim nominacijama za Oscare i kontroverze koja je uslijedila, film Michaela Morrisa „Za Leslie“ prošao bi „ispod radara” mnogima i to ne bilo nikakvo čudo. Jednostavno, riječ je tu o jednom relativno malom, festivalskom i nekomercijalnom filmu koji se prije svega ističe glumačkim ostvarenjem britanske glumice Andree Riseborough u naslovnoj ulozi žene na putu iskupljenja. Međutim, u kampanju za nagrade, s fokusom upravo na njenu ulogu, uključile su se njene kolege koje su javno davale podršku i to je urodilo plodom, odnosno nominacijom, iako su šanse za potvrdu iste izuzetno ograničene. Kontroverza je izbila odmah nakon objave nominacija među kojima je ona Andree Risborough za najbolju glavnu žensku ulogu bila ponajveće iznenađenje. Čini se da je ekipa koja je vodila kampanju postupila neetično i putem elektronske pošte i društvenih mreža „lobirala” za svoj film.

Žene, posebno žene određenih godina i određenog statusa, postaju i ostaju nevidljive u društvu, globalnom i lokalnom, a svakako uređenom po patrijarhalnim standardima i ukusima. Žena je tu da bude lijepa dok je mlada, da bude majka kada je zrela i da je mlađe generacije u obitelji poštuju i služe kada ostari. Za sapletanje na svakom od navedenih koraka „normalne” ženske progresije slijedi „kazna” – nevidljivost. Ovom temom se rijetko bavilo u regionalnoj kinematografiji, uglavnom u nekom realističnom ili psihologiziranom ključu. Relativno svježi primjeri bi bili „Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić i „Mater“ Jure Pavlovića. Dvojica srbijanskih debitanata u dugom metru, Matija Gluščević i Dušan Zorić, izabrala su drugačiji način da se pozabave temom, onaj pomjeren i nadrealan.

Mreža festivala Jadranske regije je projekt koji je započeo silom prilika, u doba pandemije i zatvaranja društvenih aktivnosti kao zajednička inicijativa filmskih festivala u Zagrebu, Sarajevu, Herceg Novom i Beogradu (FAF). U međuvremenu su ograničenja ukinuta, mreža proširena za još jednog predstavnika (ljubljanski LIFFE), a program koji je 2020. godine puštan preko internetskih platformi postao je „putujući” po navedenim festivalima. Uspostavljena je i nagrada koja je dodijeljena na kalendarski posljednjem događaju, FAF-u u Beogradu, a najboljim filmom po ocjeni regionalne festivalske publike proglašen je uradak „Alma Viva“ francusko-portugalske autorice Cristele Alves Meire, koji je bio uvršten i u vrlo bogati program ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala.

Poznati rumunjski redatelj Radu Muntean donosi novu priču o ljudskim odnosima, teškoćama i užasima oslanjanja na druge onda kada je vlastiti opstanak doveden u pitanje. Radnja njegovog novog filma, „Întregalde“, fokusira se na troje prijatelja, prosječnih građana Rumunjske, koji iz metropole putuju u nepristupačna planinska područja kako bi prije Božića dostavili humanitarnu pomoć starima i nemoćnima. Nakon što skrenu s puta da bi jednog smušenog starca odvezli do obližnje pilane, njihov terenac ostaje zaglavljen u dubokom blatu. Taj događaj testira njihove odnose, prokazujući nepoznavanje divlje lokalne prirode te ispitujući granice njihovih humanitarnih namjera, pogotovo u sve bizarnijim noćnim akcijama spašavanja starca koji kao da je izgubio razum.