Jedna od bitnijih tekovina druge polovice 20. stoljeća u razvijenom svijetu su prava seksualnih manjina. Ona se danas podrazumijevaju do te mjere da je pomalo teško zamisliti da se u ne tako davnoj prošlosti zbog „krimena” homoseksualnosti išlo na robiju. Dug je put od tada pređen, ali s druge strane sve je prisutnija globalna prijetnja konzervativnih težnji i retradicionalizacije nauštrb ljudskih prava, o čemu posljednjih godina sve češće svjedočimo i u hrvatskoj svakodnevici. Upravo stoga ponekad podsjetnik neke vrste dobro dođe. Film „Konačna sloboda“ ("Great Freedom"), festivalska uspješnica poznatog austrijskog redatelja Sebastiana Meisea, koji je od ovoga tjedna napokon krenuo u kino distribuciju po zagrebačkim kinima, može nam itekako poslužiti u tu svrhu.

U svojoj karijeri koja za sada broji devet filmova, Paolo Sorrentino je izborio statuse „oskarovca“, dvostrukog dobitnika nagrade Europske filmske akademije, jednog od najcjenjenijih europskih filmaša i legitimnog nasljednika velikog Federica Fellinija. Ovo potonje je ostvario sa svojim šestim, brojnim nagradama ovjenčanim filmom „Velika ljepota“ (2013.) koji su kritičari proglasili Sorrentinovim „magnum opusom“ u stilu „La dolce vita“ (1960.). Po toj logici, onda autorov najnoviji film ne može biti ništa drugo do njegov „Amarcord“ (1973.), budući da se u njemu vraća u svoje odrastanje i ranu mladost. Spominju se u filmu i uzori, poput Fellinija na čiji „casting“ za statiste protagonist filma prati svog brata i Sergia Leonea (premda se kazeta s filmom „Bilo jednom u Americi“ do kraja ipak neće zavrtjeti).

Roditelji su važni u našem životu, odnos sa njima je važan, a to možda nećemo shvatiti dok ne bude prekasno. Starenje je neizbežno, godine lete, smrt dolazi po svoje i vremena je sve manje. Zato budite pažljivi i volite svoje bližnje. Uostalom, većinu nas verovatno čeka starost i ko zna kako će ona izgledati. A o tome govori film "The Father". I ako je bilo neke dileme da li Anthony Hopkins može do Oskara u tom filmu, odavno je više nema. Hopkins je u svojoj 83. godini postao najstariji dobitnik Oskara za glumu. Ovo je njegov drugi Oskar. Prvi je dobio pre 30 godina, kada je nagrađen za ulogu Hannibala Lectera u sjajnom filmu „The Silence of the Lambs“ (1991). „Otac“ je bio nominovan za ukupno šest nagrada Oskara, uključujući najbolji film, od toga je osvojio dva (drugi je za scenario), a Olivia Colman je takođe dobila nominaciju za najbolju žensku sporednu ulogu.

Grupa legendarnih crnih revolveraša, kauboja, „planinara“, bandita i šerifa nađe se u opakom sukobu u revizionističkom, osvetničkom, akcijskom i krvavom westernu „Tko nisko pada“ redatelja Jeymesa Samuela koji figurira kao prvi pravi western u produkciji sve popularnijeg internetskog streaming servisa Netflix. Zbog svoje neobičnosti postavke („iako su događaji čista fikcija, likovi su stvarni“, piše na uvodnoj kartici) i „all-star“ glumačke podjele, Samuelov film je svakako privukao pažnju široke internacionalne publike, ali i kritike koja je požurila da mu, pored autorskog čitanja, učita i neka dodatna vlastita značenja. Zaključak koji se nameće na prvi, površni pogled je taj da je „Tko nisko pada“ revolucionaran film, ali da praksa ipak ne mora nužno pratiti ovu teoriju. Dakle, na planu narativa imamo varijaciju na temu dva vrlo dobro poznata filma u western-žanru.

U svetu filma Malta je više poznata po tome što svoje prekrasne lokacije pozajmljuje drugima nego što ih koristi za svoje sopstvene filmove. Verovatno ste maltešku obalu videli barem desetak puta u filmovima, a da toga niste ni svesni. Njene živopisne obale korišćene su kao lokacije na projektima u rasponu od "Game of Thrones", preko "Gladiatora", pa sve do "Popeyea" kojeg je režirao Robert Altman. Pa ipak sada nam je stigao jedan film sa Malte, čija se radnja odvija na domaćem terenu, i to na maternjem jeziku, sa glumcima koji glume sami sebe i tu žive. Dakle, ovo je u potpunosti malteški film. Zamislite da morate da se odreknete nečega što volite jer nemate izbora osim da to pustite, pritom da od toga zavisi i vaša porodica? Kako biste se osećali?

Jonas Carpignano je s filmom „Chiara“ završio svoju neformalnu kalabrijsku trilogiju čija je radnja smještena u grad Gioa Tauro, poznat po tome što se tamo nalazi najveća talijanska kontejnerska luka. U svom prvijencu „Mediterranea“ (2015) bavio se miljeom afričkih migranata koji su se tamo naselili i ostali u svojevrsnom birokratskom međuprostoru, prisiljeni živjeti u kampovima i raditi ilegalno. U drugom filmu „A Ciambra“ prostudirao je poziciju tamošnje romske populacije koja tavori na marginama društva bez realnih šansi za potpunu integraciju. Finale trilogije, „Chiara“, bavi se trećom značajnom društvenom grupom koja obitava na tom prostoru, mafijaškom organizacijom 'Ndrangheta čiji je specifikum u odnosu na druge mafijaške organizacije poput Cosa Nostre ili Camore ta da su članovi njenih osnovnih jedinica i klanova u direktnom krvnom srodstvu.