„Volim te, daješ mi ribu“; „Ja prodajem govna“ - najnoviji film švedskog redatelja Rubena Östlunda, „Trokut tuge“, kojeg smo imali prilike gledati na zatvaranju ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala, obiluje ovakvim citatima koji su u svojem kontekstu nevjerojatno smiješni. Ne sjećam se kada sam zadnji put gledala film u kinu gdje se publika ovoliko smijala. Kao što je u razgovoru s publikom nakon filma primijetio Zlatko Burić, hrvatski glumac s danskom adresom, koji ima jednu od najupečatljivijih uloga u filmu – „Trokut tuge“ je tip filma koji je kao stvoren za gledanje u kinu, toliko zabavan i smiješan, s radnjom koja što više odmiče postaje sve luđa i luđa, da u kinu vlada posebna atmosfera – od stidljivog i tihog smijeha na početku, pa kasnije do gromoglasnog smijeha, nevjerice i euforije.

Imamo li pravo tretirati baš sve teme, naročito one ozbiljne, u komičnom ključu? Pitanje je posve legitimno, ali tu prvo moramo razlučiti zapravo različite pojmove kao što su „srpdnja”, „zezanje”, „ironija” i „svođenje na apsurd”. Naravno, određeni slojevi će na sve odgovoriti sa: „Ne, ne, ne i ne!”, ali što kada je upravo komični tretman onaj najbolji da se određeno svjetlo baci na neku važnu, ozbiljnu, pa čak i bolnu temu? U slučaju filma „Kung Fu Zohra“, tema je nasilje u okviru obitelji, a tretman je žanrovski miks obiteljske drame, akcijsko-borilačkog filma i komedije s elementima parodije i puno omaža borilačkim žanrovskim klasicima. Tako nešto zapravo i nije neočekivano za scenarista i redatelja Marbouka El Mechrija koji je pozornost na sebe skrenuo još kojih 14 godina ranije.

Ima li života poslije smrti? Ne mislimo u onom ezoteričnom smislu gdje život, a ne smrt, uzimamo metaforički kroz ideje o reinkarnaciji, besmrtnosti duše i sličnim stvarima. Stvari ćemo u ovom slučaju okrenuti, pa ćemo smrt gledati metaforički, a život materijalno. Prevedeno pitanje bi, dakle, glasilo je li (normalan) život moguć poslije brutalnog rata kao orgije industrije smrti. Na to pitanje iskusni i daroviti talijanski filmaš i dokumentarist Stefano Obino, u filmu na kojem je surađivala i jedna zagrebačka filmska kuća, pokušava odgovoriti na primjeru rata protiv ISIS-a u iračkom Kurdistanu i na primjeru posljedica koje je taj rat ostavio na one što su uspjeli preživjeti. Kada se radi o ratu u Iraku, možda je početke pojedinih etapa moguće „fiksirati” u prostoru i vremenu, ali to nije moguće učiniti s krajevima neprijateljstava.

Debitantski film “Sigurno mjesto” redatelja, scenarista i glumca Jurja Lerotića prošloga je tjedna imao regionalnu premijeru na Sarajevo Film Festivalu, a kući se vratio sa Srcima Sarajeva za najbolji igrani film i najboljeg glumca, te strukovnim nagradama Cineuropa i CICAE. Veliki uspjeh filma u Sarajevu, nakon tri nagrade na Međunarodnom filmskom festivalu u Locarnu na kojem je imao svjetsku premijeru, potvrdio je njegovu važnost i relevantnost u regiji. “Sigurno mjesto” režijski je elegantan i dirljiv prikaz suočavanja sa samoubojstvom brata, odnosno sina. Teška za obrađivanje, često tabuizirana tema, na bolnoj je uvjerljivosti dobila i jer je temeljena na stvarnom iskustvu Jurja Lerotića koji u filmu igra samoga sebe, a priču temelji na samoubojstvu svojeg brata, talentiranog snimatelja Jakova Lerotića.