Da nije bilo jednog iznenađenja u ovogodišnjim nominacijama za Oscare i kontroverze koja je uslijedila, film Michaela Morrisa „Za Leslie“ prošao bi „ispod radara” mnogima i to ne bilo nikakvo čudo. Jednostavno, riječ je tu o jednom relativno malom, festivalskom i nekomercijalnom filmu koji se prije svega ističe glumačkim ostvarenjem britanske glumice Andree Riseborough u naslovnoj ulozi žene na putu iskupljenja. Međutim, u kampanju za nagrade, s fokusom upravo na njenu ulogu, uključile su se njene kolege koje su javno davale podršku i to je urodilo plodom, odnosno nominacijom, iako su šanse za potvrdu iste izuzetno ograničene. Kontroverza je izbila odmah nakon objave nominacija među kojima je ona Andree Risborough za najbolju glavnu žensku ulogu bila ponajveće iznenađenje. Čini se da je ekipa koja je vodila kampanju postupila neetično i putem elektronske pošte i društvenih mreža „lobirala” za svoj film.

Žene, posebno žene određenih godina i određenog statusa, postaju i ostaju nevidljive u društvu, globalnom i lokalnom, a svakako uređenom po patrijarhalnim standardima i ukusima. Žena je tu da bude lijepa dok je mlada, da bude majka kada je zrela i da je mlađe generacije u obitelji poštuju i služe kada ostari. Za sapletanje na svakom od navedenih koraka „normalne” ženske progresije slijedi „kazna” – nevidljivost. Ovom temom se rijetko bavilo u regionalnoj kinematografiji, uglavnom u nekom realističnom ili psihologiziranom ključu. Relativno svježi primjeri bi bili „Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić i „Mater“ Jure Pavlovića. Dvojica srbijanskih debitanata u dugom metru, Matija Gluščević i Dušan Zorić, izabrala su drugačiji način da se pozabave temom, onaj pomjeren i nadrealan.

Mreža festivala Jadranske regije je projekt koji je započeo silom prilika, u doba pandemije i zatvaranja društvenih aktivnosti kao zajednička inicijativa filmskih festivala u Zagrebu, Sarajevu, Herceg Novom i Beogradu (FAF). U međuvremenu su ograničenja ukinuta, mreža proširena za još jednog predstavnika (ljubljanski LIFFE), a program koji je 2020. godine puštan preko internetskih platformi postao je „putujući” po navedenim festivalima. Uspostavljena je i nagrada koja je dodijeljena na kalendarski posljednjem događaju, FAF-u u Beogradu, a najboljim filmom po ocjeni regionalne festivalske publike proglašen je uradak „Alma Viva“ francusko-portugalske autorice Cristele Alves Meire, koji je bio uvršten i u vrlo bogati program ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala.

Poznati rumunjski redatelj Radu Muntean donosi novu priču o ljudskim odnosima, teškoćama i užasima oslanjanja na druge onda kada je vlastiti opstanak doveden u pitanje. Radnja njegovog novog filma, „Întregalde“, fokusira se na troje prijatelja, prosječnih građana Rumunjske, koji iz metropole putuju u nepristupačna planinska područja kako bi prije Božića dostavili humanitarnu pomoć starima i nemoćnima. Nakon što skrenu s puta da bi jednog smušenog starca odvezli do obližnje pilane, njihov terenac ostaje zaglavljen u dubokom blatu. Taj događaj testira njihove odnose, prokazujući nepoznavanje divlje lokalne prirode te ispitujući granice njihovih humanitarnih namjera, pogotovo u sve bizarnijim noćnim akcijama spašavanja starca koji kao da je izgubio razum.

Kad vas jedan film potpuno i apsolutno razoruža, na onaj dobar starinski način pa se osjećate kao da vam je opet dvanaest ili trinaest, ali ovaj put ipak s dubljim uvidom, znate da ste naišli na pravo zlatno zrno - filmski evergreen, „Alcarras“ je film koji se diči brojnim nagradama, poput one vrlo bitne u svijetu filma - Zlatnim berlinskim medvjedom. Uz to je i španjolski kandidat za Oscara. No, takve pohvale nisu uvijek najvažnija preporuka svim gledateljima. Emotivcima koji traže iskonsku čaroliju filma to je drugi par rukava koji počesto zna puknuti, pod trivijom modernosti, aktualnosti i popularnosti. Alcarras je, inače, mjestašce u Kataloniji gdje se odigrava radnja ubrzanog raspada jednog načina poljoprivredničkog života, tako brzo da vam se zakoluta pred očima na zadnji kadar filma, iako ne vidite niti Godzilu niti King Konga, nego možda nešto još strašnije.

„Volim te, daješ mi ribu“; „Ja prodajem govna“ - najnoviji film švedskog redatelja Rubena Östlunda, „Trokut tuge“, kojeg smo imali prilike gledati na zatvaranju ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala, obiluje ovakvim citatima koji su u svojem kontekstu nevjerojatno smiješni. Ne sjećam se kada sam zadnji put gledala film u kinu gdje se publika ovoliko smijala. Kao što je u razgovoru s publikom nakon filma primijetio Zlatko Burić, hrvatski glumac s danskom adresom, koji ima jednu od najupečatljivijih uloga u filmu – „Trokut tuge“ je tip filma koji je kao stvoren za gledanje u kinu, toliko zabavan i smiješan, s radnjom koja što više odmiče postaje sve luđa i luđa, da u kinu vlada posebna atmosfera – od stidljivog i tihog smijeha na početku, pa kasnije do gromoglasnog smijeha, nevjerice i euforije.