Posljednji film velikog Radka Poliča sjetna je priča vrijedna gledanja
A Marasović je okupio ponajbolju domaću glumačku ekipu. Uz spomenute tu su Nina Violić, Alma Prica, Leon Lučev, Goran Bogdan, Jelena Miholjević, Leona Paraminski, Živko Anočić, Goran Grgić, Tihana Lazović Trifunović, Janko Popović Volarić i mnogi drugi. S time da Polič, vrijedi primijetiti, na neki simboličan način glumi samoga sebe.
Film se snimao 2019. i 2020. godine, a Marasović je unaprijed znao da je najbolji glumac za ovaj film po napisanom scenariju upravo Radko Polič. Ekipa je otišla do njega u Ljubljanu, na razgovor u kojem se on nećkao, ali kada nakon nekoliko dana pročitao scenarij odmah se, iako ga je već ozbiljno nagrizala smrtonosna bolest, predomislio i s oduševljenjem prihvatio ulogu. Snimalo se samo nedjeljama u zagrebačkom restoranu „Pri zvoncu“, pa je već oslabljeni Polič taj tempo snimanja mogao izdržati. Bit će to posljednji Poličev film i u kojem on - zapravo samo na izvjestan način - vodi i vlastitu životnu priču. Tako se poklopilo. Umro je u rujnu prošle godine, ali je ipak stigao pogledati kopiju montiranog filma koju mu je Marasović dostavio.
A da se prisjetimo, dio prave, istinite životne priče Radka Poliča imali smo priliku gledati na Zagrebdoxu 2017. godine, kad je bio prikazan dokumentarac o ljubavnom trokutu Radka Poliča, Milene Zupančič i Dušana Jovanovića, „Svaka dobra priča je ljubavna priča“, kojeg je Jovanović i režirao. Dokumentarac je rađen prema istoimenoj kazališnoj predstavi. Milena Zupančič je i u filmu i u životu svog supruga Poliča ostavila zbog njegovog prijatelja Jovanovića.
No, vratimo se Marasovićevom filmu, a to je melankolični film o životu i smrti, o shvaćanju smisla života pred skori neizbježni kraj. Bilo je u životu puno sretnih trenutaka, ali možda još i više grešaka, promašaja i nesreće. Pa taj lik (Hrvoje Kasum) komentira: „Znaš ono kada pogriješiš, onda, umjesto da to ispraviš, ti samo nastavljaš i misliš to ispraviti negdje usput“. A rijetko se uspije ispraviti nešto usput.
Restoran u kojem se nižu scene i sekvence je čekaonica za bliski odlazak, a može se tumačiti i tako da otjelovljeni duh već preminulog Kasuma gleda i analizira situacije iz svog života.
Nije lako gledatelju u početnom i prvom dijelu filma suvislo pohvatati konce, ali je film zanimljiv. Zanimljiv je i utoliko što se stalno pojavljuju novi glumci u novim i u sličnim situacijama. Uglavnom, partneri za stolom pokušavaju razriješiti ozbiljne nesuglasice, ali obično to ne ide uspješno. Da jednostavno kažemo „krivi“ za pucanje odnosa su muškarci, pretežno su samoživi, grubi, otvoreni za preljub, okupirani stvarnim ili izmišljenim poslovima, pretjerano ambiciozni.
„Pamtim samo sretne dane“, završava jednim znakovitim odlaskom u snježnu noć, a zanimljivo je kako će se to dogoditi opet uz onu istu antologijsku Arsenovu pjesmu „Ono sve što znaš o meni“. To je pjesma koja se u filmu stalno vrti, dok one druge Arsenove pjesme, prema kojoj je film i naslovljen, u filmu uopće nema.
Mogli biste iz ispričanog pretpostaviti da je film depresivan ili mračan. Ali nije, možda samo sjetan. Može se otići i uz osjećaj prihvaćanja neminovnosti tog odlaska. Film svakako valja pogledati, a u zagrebačka i hrvatska kina trebao bi stići relativno brzo, u siječnju.
Poslije prikazivanja filma na Zagreb Film Festivalu, u Kinoteci, uslijedio je razgovor publike s filmskom ekipom, pa je netko iz publike Marasovića upitao koliki je utjecaj na njega imao Bergmanov film „Divlje jagode“. Kaže - nije uopće, jer ga nije gledao.
„Nisam gledao zastrašujući broj filmskih klasika“, priznao je.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pamtim samo sretne dane
The Gromada! Glumčina i Ljudina! Da je samo snimio Noćne brodove, bilo bi dovoljno za naklon i respekt. I, naravno, sjajna Ana Karić! Bojim se da nikad više takvih Veličina. Never more. Nažalost!