Režiser i producent Bjelogrlić, koji se našao i u jednoj od sporednih uloga, i ovoga se puta upustio u veliku povijesnu temu (režirao je seriju „Senke nad Balkanom“, filmove „Montevideo, Bog te video“ i „Toma“) i realizirao je u svom prepoznatljivom stilu, s visokom dozom dramatike, čiji je cilj izazvati snažne emocije. U tome je uspio, a poruka filma je duboko humanistička. Naravno, kako bi to uspjeli, autori se nisu potpuno držali povijesnih istina, koje je ionako teško prozreti, nego je priča nadograđena znatnom količinom fikcije. 

Glumci su izvanredni, osobito Radivoje Bukvić u liku profesora Dragoslava Popovića i francuski glumac Alexis Manenti kao doktor Georges Mathe. Manju ulogu glumio je i Bjelogrlić kao super moćni Aleksandar Leka Ranković, tadašnji potpredsjednik Jugoslavije, koji je jako pritiskao (barem je tako u filmu prikazano) da se u određenom vremenu uspije proizvesti jugoslavenska bomba što će i dovesti pogibeljnog incidenta. 

Epizodnu ulogu odigrao je i Miki Manojlović u ulozi vrhunskog znanstvenika, pionira u istraživanju nuklearne fisije Pavla Savića. Savić je bio osnivač i prvi direktor Instituta Vinča, ali nije želio sudjelovati u projektu „atomska bomba“. U filmu Savić kaže Popoviću koji vodi projekt u nuklearnom reaktoru: „Dođe u životu trenutak kada čovek sam mora da izabere svoj put“. 

Scenarij je Bjelogrlić radio sa Vukom Ršumovićem i splitskim redateljem i scenaristom Ognjenom Sviličićem, a inspiriran je bio romanom „Slučaj Vinča“ kojeg je prije nekoliko godina napisao književnik i liječnik Goran Milošinović. 

Tri su okosnice filma - jedna je (neuspješni) projekt „atomska bomba“, druga je liječenje četvero znanstvenika i tehničara Instituta u Vinči u pariškom Institutu Curie, koje je vodio profesor i doktor Mathe, te treća - tajne službe u jeku hladnog rata u to vrijeme.

Jako ozračenim mladim Jugoslavenima Georges Mathe je kao jedini liječnički izlaz, po prvi put u svijetu, presadio koštanu srž, za što je bilo potrebno i četvero iznimno hrabrih francuskih donora. Jer, rečeno im je da doniranje koštane srži može i za njih biti opasno po život. Ipak su pristali. Jedna od donora bila je majka četvero djece, a u ratu je bila članica francuskog Pokreta otpora. 

Bio je to ogroman rizik, svi oko profesora Mathea su ga od toga odgovarali, jer to je moglo izgledati kao neodgovorno eksperimentiranje na ljudima, kao što je provodio eksperimente na miševima. Ali, ispalo je uglavnom dobro, jedan je beogradski pacijent ipak umro, ali troje ih je preživjelo i vratilo se u Beograd. Inače, zbog visokih doza zračenja koje su primili u Vinči, bez presađivanja koštane srži, bili bi svi brzo umrli. Iako je uveo potpuno revolucionarnu metodu liječenja koja je poslije te 1958. godine spasila živote stotinama tisuća ljudi oboljelih od leukemije, dr. Mathe nije dobio Nobelovu nagradu za medicinu, naznačeno je u filmu. Kasnije je dolazio u Jugoslaviju i pomagao razvoju onkologije.

Lik šefa projekta Dragoslav Popović u stvarnosti u incidentu u Vinči nije bio ozračen, ali su autori radi dramaturgije u filmu „ozračili“ i njega. Popović je glavni „pregovarač“ u Parizu, kad je riječ o liječenju svih ozračenih, vodi dijaloge s Matheom i razgovara s agentima francuske tajne službe koji silno žele sazvati u kojoj fazi gradnej atomske bombe su Jugoslaveni. Leka Ranković, prije puta ozračenih u Pariz, naređuje Popoviću da se ne smije znati da Jugoslavija vadi uran iz novootvorenog rudnika u Staroj planini. I priznaje mu da ga obavještajno nadzire. 

Film je nagrađen na oba festivala na kojima je prikazivan, u Locarnu i u Sarajevu, a u zagrebačkim kinima počinje se prikazivati 16. studenog. Treba ga gledati, u subotu je na ZFF-u doživio prave ovacije publike.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Čuvari formule