Imamo li pravo tretirati baš sve teme, naročito one ozbiljne, u komičnom ključu? Pitanje je posve legitimno, ali tu prvo moramo razlučiti zapravo različite pojmove kao što su „srpdnja”, „zezanje”, „ironija” i „svođenje na apsurd”. Naravno, određeni slojevi će na sve odgovoriti sa: „Ne, ne, ne i ne!”, ali što kada je upravo komični tretman onaj najbolji da se određeno svjetlo baci na neku važnu, ozbiljnu, pa čak i bolnu temu? U slučaju filma „Kung Fu Zohra“, tema je nasilje u okviru obitelji, a tretman je žanrovski miks obiteljske drame, akcijsko-borilačkog filma i komedije s elementima parodije i puno omaža borilačkim žanrovskim klasicima. Tako nešto zapravo i nije neočekivano za scenarista i redatelja Marbouka El Mechrija koji je pozornost na sebe skrenuo još kojih 14 godina ranije.

Ima li života poslije smrti? Ne mislimo u onom ezoteričnom smislu gdje život, a ne smrt, uzimamo metaforički kroz ideje o reinkarnaciji, besmrtnosti duše i sličnim stvarima. Stvari ćemo u ovom slučaju okrenuti, pa ćemo smrt gledati metaforički, a život materijalno. Prevedeno pitanje bi, dakle, glasilo je li (normalan) život moguć poslije brutalnog rata kao orgije industrije smrti. Na to pitanje iskusni i daroviti talijanski filmaš i dokumentarist Stefano Obino, u filmu na kojem je surađivala i jedna zagrebačka filmska kuća, pokušava odgovoriti na primjeru rata protiv ISIS-a u iračkom Kurdistanu i na primjeru posljedica koje je taj rat ostavio na one što su uspjeli preživjeti. Kada se radi o ratu u Iraku, možda je početke pojedinih etapa moguće „fiksirati” u prostoru i vremenu, ali to nije moguće učiniti s krajevima neprijateljstava.

Debitantski film “Sigurno mjesto” redatelja, scenarista i glumca Jurja Lerotića prošloga je tjedna imao regionalnu premijeru na Sarajevo Film Festivalu, a kući se vratio sa Srcima Sarajeva za najbolji igrani film i najboljeg glumca, te strukovnim nagradama Cineuropa i CICAE. Veliki uspjeh filma u Sarajevu, nakon tri nagrade na Međunarodnom filmskom festivalu u Locarnu na kojem je imao svjetsku premijeru, potvrdio je njegovu važnost i relevantnost u regiji. “Sigurno mjesto” režijski je elegantan i dirljiv prikaz suočavanja sa samoubojstvom brata, odnosno sina. Teška za obrađivanje, često tabuizirana tema, na bolnoj je uvjerljivosti dobila i jer je temeljena na stvarnom iskustvu Jurja Lerotića koji u filmu igra samoga sebe, a priču temelji na samoubojstvu svojeg brata, talentiranog snimatelja Jakova Lerotića.

Čini se da na otvorenju Pule mora biti film s nekom velikom nacionalnom temom, pogotovo ako očekujemo da će se tamo pojaviti predsjednik države, bez obzira što je to tradicionalno glavni ili makar prvopotpisani pokrovitelj najvećeg hrvatskog nacionalnog filmskog festivala. Prošlog je puta to bio slučaj s filmom „General“ (2019) Antuna Vrdoljaka, zapravo romantiziranom biografijom generala Ante Gotovine, kada se na otvorenju filmskog festivala u Puli pojavila Kolinda Grabar-Kitarović. Sada su nosioci uloga unekoliko promijenjeni, film je „Šesti autobus“, redatelj je Eduard Galić (generacijski, doduše, blizak Vrdoljaku), tema je vukovarska tragedija 1991. godine i pokušaj da ona dobije kakav-takav epilog 2008. godine, dok je hrvatski predsjednik Zoran Milanović.