Kad vas jedan film potpuno i apsolutno razoruža, na onaj dobar starinski način pa se osjećate kao da vam je opet dvanaest ili trinaest, ali ovaj put ipak s dubljim uvidom, znate da ste naišli na pravo zlatno zrno - filmski evergreen, „Alcarras“ je film koji se diči brojnim nagradama, poput one vrlo bitne u svijetu filma - Zlatnim berlinskim medvjedom. Uz to je i španjolski kandidat za Oscara. No, takve pohvale nisu uvijek najvažnija preporuka svim gledateljima. Emotivcima koji traže iskonsku čaroliju filma to je drugi par rukava koji počesto zna puknuti, pod trivijom modernosti, aktualnosti i popularnosti. Alcarras je, inače, mjestašce u Kataloniji gdje se odigrava radnja ubrzanog raspada jednog načina poljoprivredničkog života, tako brzo da vam se zakoluta pred očima na zadnji kadar filma, iako ne vidite niti Godzilu niti King Konga, nego možda nešto još strašnije.

„Volim te, daješ mi ribu“; „Ja prodajem govna“ - najnoviji film švedskog redatelja Rubena Östlunda, „Trokut tuge“, kojeg smo imali prilike gledati na zatvaranju ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala, obiluje ovakvim citatima koji su u svojem kontekstu nevjerojatno smiješni. Ne sjećam se kada sam zadnji put gledala film u kinu gdje se publika ovoliko smijala. Kao što je u razgovoru s publikom nakon filma primijetio Zlatko Burić, hrvatski glumac s danskom adresom, koji ima jednu od najupečatljivijih uloga u filmu – „Trokut tuge“ je tip filma koji je kao stvoren za gledanje u kinu, toliko zabavan i smiješan, s radnjom koja što više odmiče postaje sve luđa i luđa, da u kinu vlada posebna atmosfera – od stidljivog i tihog smijeha na početku, pa kasnije do gromoglasnog smijeha, nevjerice i euforije.

Imamo li pravo tretirati baš sve teme, naročito one ozbiljne, u komičnom ključu? Pitanje je posve legitimno, ali tu prvo moramo razlučiti zapravo različite pojmove kao što su „srpdnja”, „zezanje”, „ironija” i „svođenje na apsurd”. Naravno, određeni slojevi će na sve odgovoriti sa: „Ne, ne, ne i ne!”, ali što kada je upravo komični tretman onaj najbolji da se određeno svjetlo baci na neku važnu, ozbiljnu, pa čak i bolnu temu? U slučaju filma „Kung Fu Zohra“, tema je nasilje u okviru obitelji, a tretman je žanrovski miks obiteljske drame, akcijsko-borilačkog filma i komedije s elementima parodije i puno omaža borilačkim žanrovskim klasicima. Tako nešto zapravo i nije neočekivano za scenarista i redatelja Marbouka El Mechrija koji je pozornost na sebe skrenuo još kojih 14 godina ranije.

Ima li života poslije smrti? Ne mislimo u onom ezoteričnom smislu gdje život, a ne smrt, uzimamo metaforički kroz ideje o reinkarnaciji, besmrtnosti duše i sličnim stvarima. Stvari ćemo u ovom slučaju okrenuti, pa ćemo smrt gledati metaforički, a život materijalno. Prevedeno pitanje bi, dakle, glasilo je li (normalan) život moguć poslije brutalnog rata kao orgije industrije smrti. Na to pitanje iskusni i daroviti talijanski filmaš i dokumentarist Stefano Obino, u filmu na kojem je surađivala i jedna zagrebačka filmska kuća, pokušava odgovoriti na primjeru rata protiv ISIS-a u iračkom Kurdistanu i na primjeru posljedica koje je taj rat ostavio na one što su uspjeli preživjeti. Kada se radi o ratu u Iraku, možda je početke pojedinih etapa moguće „fiksirati” u prostoru i vremenu, ali to nije moguće učiniti s krajevima neprijateljstava.