Tarantinovski, oproštajni Bond. Posle ću to da objasnim, ali na početku: ključna scena je zapravo realan opis ovog našeg stanja, kada M. (Ralph Fiennes) usred Lambetha, tako da se vidi turistička zamka „Londonsko oko“, objašnjava, zapravo se pravda Bondu. zašto mu je pala na pamet ideja da napravi pametni virus koji ubija samo ljude s određenim DNK: „Čitav život sam posvetio odbrani demokrat...“, pa se osvrne oko sebe i pokaže rukom: „ovoga!“ A ovo je – sloboda da budeš šašav i ofarban u zeleno, da se zezaš, da tulumariš, da blejiš, da živiš kako ti se hoće, swinging or living as a celibate, gay or straight, all the same, taj M.-ov iskaz je tačan opis današnje situacije in a nutshell. Nikad nisam bio tarantinovac, a obožavam „Bilo jednom...“. Ovo je jedini bondovski film Daniela Craiga koji sam pogledao u celini, pa još u bioskopu, a sada sam fan Daniela Craiga. Inače, bio je to prvi odlazak u bioskop posle izbijanja pandemije

U određenim krajevima bivše nam domovine, lik i djelo pjevača odnosno kantautora Tomislava Tome Zdravkovića ne treba previše predstavljati jer spomenuti ima status legende, što zbog svojih melankoličnih pjesama u žanrovskom registru kafanske glazbe, što zbog svog životnog stila obilježenog boemijom, kockom, nesretnim ljubavima i propalim brakovima. Iako njegovu glazbu mnogi lijeno i pogrešno apriorno svrstavaju u folk ili novokomponiranu narodnu, taj kafanski zvuk koji svakako ima elemente srpskog i jugoslavenskog melosa iz različitih krajeva, zapravo se više oslanja na starogradsku pjesmu, uz dodatke različitih zapadnoeuropskih žanrova poput francuske šansone, talijanske kancone i njemačkog šlagera. Tomina smrt koincidirala je s metaforičkom smrću Jugoslavije, što može poslužiti kao inicijalna kapisla za biografski film (i televizijsku seriju koja se u suvremenoj srbijanskoj kinematografiji nekako podrazumijeva).

Deset je država, uglavnom bivših socijalističkih, ušlo u Europsku Uniju 1. svibnja 2004. godine. To masovno proširenje ostavilo je posljedice, kako pozitivne, tako i negativne, i na zemlje „stare“ Europe, i na zemlje one „nove“. Jedno od ključnih pitanja u tom kontekstu je i pitanje ljudi koji su otišli „trbuhom za kruhom“ na Zapad, pritom dosta često ostavivši svoje obitelji doma. Novac je možda u smislu doznaka potekao sa zapada prema istoku, ali su zbog toga često patili odnosi unutar obitelji. Milje radnika-migranata nije stran poljskom glumcu i režiseru Piotru Domalewskom. On se njime bavio i u svojem dugometražnom debiju „Tiha noć“ (2017) u kojem se protagonist nenadano vraća doma za Božić nakon nekoliko godina provedenih u inozemstvu. Čini se kao da Domalewski sa svojim drugim dugometražnim filmom „Što dalje odavde“ (2020) još dodatno podiže uloge u ispitivanju ovog važnog pitanja.

Neki kažu da se na primjeru škole vjerno ogleda cjelokupno društvo, što i nije nužno istina. Škola je, naime, izuzetno kompleksan i kompliciran sustav raspodjele moći, s različitim paralelnim hijerarhijama, pa se stoga u školi još manje vidi učinak individualnih napora i inicijativa nego drugdje. Upravo je okruženje škole Sonja Tarokić izabrala za svoj dugometražni prvijenac „Zbornica“ koji je upravo doživio premijeru u Karlovym Varyma, gdje je i nagrađen posebnim priznanjem žirija. Protagonistica naše priče je Anamarija (Marina Redžepović), školska pedagoginja kojoj je posao u neimenovanoj školi u okolici Zagreba prvi stalni, nakon nekoliko godina provedenih na zamjenama. Ona poslu pristupa s mješavinom ideala, profesionalizma i dobre volje, pa zapravo više djeluje kao netko tko probleme učenika serijski rješava empatičnim pristupom.

Po osnovnoj političkoj teoriji, konzervativci štite interese viših društvenih klasa i obraćaju se biračima upravo iz tog miljea, dok se ljevičari obraćaju radništvu i teoretski štite interese te klase. No, ta stara podjela na ljevicu i desnicu po pitanju glasačke baze, ako je ikada i vrijedila, danas zasigurno više ne vrijedi. Možda zato što je u potrošačkom visokotehnološkom društvu radnička klasa, kako je to Darko Rundek pjevao, otišla u raj, možda zato što se ljevica približila liberalima i okrenula srednjoj klasi i njezinim temeljnim pitanjima poput identiteta, time ekstremnoj desnici ostavivši monopol na glasove niže klase stanovništva. Ima tu i neke logike: siromašnijima i manje obrazovanima, ali ipak ne gladnima i direktno ugroženima, lakše je „prodati“ nacionalizam i okrenuti ih protiv nekih društvenih skupina. S druge strane, oni situiraniji i bolje obrazovani teže tome da se hinjenom brigom o dobrobiti drugotnih prikažu u boljem svjetlu.

U nekim drugim delovima sveta, 1993. godina bila je godina kao i svaka druga, najpoznatija po tome što je Bill Clinton postao američki predsednik. U bivšoj Jugoslaviji je to bila treća godina rata u Hrvatskoj i druga rata u Bosni i Hercegovini. U Srbiji (koja „u ratovima nije učestvovala“, ali je slala oružje i dobrovoljce te ostale paravojne i parapolicijske bandite po komšiluku) to je, pak, bila godina hiperinflacije koja se opasno približavala svetskom rekordu. Dinar je devalvirao na dnevnom nivou, a svakih nekoliko meseci dolazilo je do denominacije, odnosno skidanja prekobrojnih nula s novčanica. U praksi je to značilo da su plate i penzije pale na jednocifreni ili dvocifreni broj nemačkih maraka na mesečnom nivou, da ih je trebalo menjati u nemačku valutu još istog dana jer bi već sutradan ta suma u dinarima bila gotovo potpuno bezvredna.