Usred rata iz Ukrajine stiže topla i iskrena komična drama
Gorko-slatka mješavina komedije i drame sa nijansiranom društvenom kritikom su prirodni autorski habitat ukrajinskog autora jugoslavenskih korijena Antonija Lukiča. To je pokazao u svom predratnom i vrlo dobro prihvaćenom prvijencu „Moje su misli tihe“ (2019), a u sličnom registru, ponešto začinjenom apsurdom, utjecajima gangsterske drame i autobiografskim elementima, obitava i Lukičev najnoviji film „Luksemburg, Luksemburg“. Premijerno prikazan u Veneciji prošle godine, film je zaigrao i na ovogodišnjem Festu.
Kolja (Amil Nasirov) i Vasja (Ramil Nasirov) su blizanci, sinovi ukrajinske majke i srbijanskog oca, rođeni ranih devedesetih u jednom gradiću u Ukrajini. Niži i tamnoputiji od svojih vršnjaka, oni moraju da se dokažu u nestašlucima i glupostima poput iskakanja iz teretnog vlaka u pokretu, ali barem mogu računati jedan na drugog, a i na svog oca, lokalnog gangstera od kojeg zapravo vidimo samo tetoviranu šaku na volanu automobila, i koji će, po potrebi, s pištoljem u ruci zaustaviti narečeni vlak. To sve je jedna od prispodoba našeg naratora Kolje koja se završava opaskom da je otac napustio obitelj malo nakon te avanture.
Iako izgledaju skoro isto, život je blizance odveo na različite strane, ali ne i iz rodnog gradića. Čini se da je Vasja imao nešto više sreće da se oženi bogatom, ali razmaženom Mašom (Čerčevič) i zaposli u lokalnoj policiji, dok Kolja nije otišao iz doma majke i očuha, ima problema s kralježnicom, radi kao vozač autobusa na najgoroj liniji koju upotrebljavaju penzioneri ne plaćajući kartu (pritom mu je očuh kojeg prezire šef) i budžet dopunjava sitnim „dilanjem”. Od oca mu je ostao samo njegov automobil, nekada impresivni, a sada stari Volvo kojeg je Kolja „ukrasio” kič-lampicama.
Kada Kolja dobije poziv iz ukrajinskog konzulata u Luksemburgu da mu je otac teško ozlijeđen i da se vjerojatno neće izvući, te da je braći jedina šansa da se oproste s ocem ta da dođu u ovu bogatu zapadnoeuropsku državu, on će to vidjeti kao izlaznu kartu iz bijede svog života. Vasja nije entuzijastičan oko ponovnog susreta s ocem (on je ipak bio više „mamin”), majka je još manje entuzijastična, ali ni Vasjin život nije idiličan kako se čini. Kada Vasju odbiju za unaprjeđenje na poslu, a Kolja upadne u još veće probleme sa zakonom nakon što svojom greškom povrijedi putnicu (pokojna Ljudmila Sačenko u svojoj posljednjoj ulozi), čini se da je „izlet” do Luksemburga jedina opcija za braću. Ali, hoće li oni tamo zateći impozantnu figuru koje je sjećaju kao svog oca?
„Luksemburg, Luksemburg“ je svakako zabavan film brzog tempa i snažnog ritma u kojem se stapaju humor, drama, sjećanja, apsurdi i različite perspektive koje čine život. U tome se itekako nađe mjesta za citate različitih utjecaja od kojih je najkitnjastiji, iako ne nužno centralan za film, Martin Scorsese i njegovi gangsterski epovi iz devedesetih godina prošlog stoljeća, blago okrenuti na humor, ali ne i parodirani. Čini se, doduše, da na par mjesta Lukič pokušava izvući nešto više smijeha nego što „zaslužuje”, ponekad pomalo na silu, ali svejedno ne prelazi granice dobrog ukusa. Dramaturški možda pokazuje pomalo nezrelu potrebu da osnovnu priču začini brojnim pod-zapletima koje isto tako mora rasplesti, što čini ponekad suviše prigodno, ali sve to itekako ima neku svoju težinu, toplinu i zrači iskrenošću. Pun obim iste ćemo shvatiti tek na kraju, u posveti ocu koji je nestao iz njegovog života, ostavivši mu tek nekoliko uspomena iz djetinjstva.
Ipak, ovo nije direktna autobiografija, pa čak ni autofikcija, premda se s tim formama Lukič poigravao i u svom prethodnom filmu, već razigrana fikcija začinjena s dijelovima osobnih iskustava. Kao takav, „Luksemburg, Luksemburg“ je i vrlo izrazito glumački film i zavisi od izbora glumaca i rada s njima, u čemu se Lukič vrlo dobro snalazi. Blizanci Nasirov, doduše, nisu profesionalni glumci, ali su svejedno izvođači, odnosno reperi, i to vrlo poznati u ukrajinskim okvirima. Nemaju nekih izraženih kočnica, tako nakićeni likovi im odgovaraju, a i prirodni izrazi lica nekoga koga loša sreća toliko prati da to postaje komično esencijalna je za ovakav tip filma.
Vratimo se na etičko pitanje s početka teksta i odgovorimo na njega tako da je smijeh ljekovit kada je iskren, a u slučaju filma i pošteno zarađen, dakle bez sprdnje i ubiranja lakih poena, te da je relaksacija također dobrodošla dokle god ne zalazi na teritorije eskapističkih „limunada”. Opet, pitanje je koliko je ljudima u Ukrajini danas do kina i filmova, u skladu s time je i nacionalna kino-premijera zakazana tek za studeni, a film će dotle imati svoj festivalski život. Ovako iskren i solidno izveden, to svakako zaslužuje.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Luksemburg, Luksemburg
"Putinov totalni rat u Ukrajini", kakav "totalni rat"? "Totalni rat", u kojem su na "početku rata", iako rat traje od 2014., ponuđeni mirovni pregovori, i u kojem su tek nakon 9 mjeseci ratovanja, pogođeni neki infrastrukturni objekti, "totalni rat" u kojem se rijetko koristi avijacija, a o taktičkom nukleranom oružju da i ne govorimo, dok je je npr. SAD u napadu na Irak, uništio čitavu infrastrukturu zemlje, plus rezidencije predsjednika, u prvom tjednu rata. Smatram da je filmskom "kritičaru", nepoznata definicija "totalnog rata".