Iako je bilo i filmova za djecu po sasvim originalnim scenarijima („Moj dida je pao s Marsa“, na primjer), možemo reći da stvari imaju bolji „start” kada „fan-baza” već postoji. Najsvježiji primjer za to je adaptacija romana „Dnevnik Pauline P.“ Sanje Poljak od strane scenaristice Dore Delbianco (uz pomoć Ivana Turkovića Krnjaka) i redatelja Nevena Hitreca koji je ovih dana imao svoju zagrebačku premijeru, medijski vrlo popraćenu, te potom ušao u redovnu kino distribuciju i tu za sada bilježi solidne rezultate.

Djeca su dobra publika. Možda nisu najzahvalnija na početku zbog svoje iskrenosti i nedostatka „filtera”, ali opet ne cjepidlače kao odrasli: ako im je nešto zabavno, onda im je to dovoljno. S druge strane, djeca su financijski izuzetno isplativa publika. Kratkoročno, jedno ili dvoje djece će svakako doći u pratnji barem jednog roditelja, a vrtićke grupe i školski razredi skloni su dolasku na grupnu projekciju. Dugoročno, ako se ljubav prema filmu javi dovoljno rano, sva je prilika da će se ona održati. Hit status knjiga, naravno, tu samo može pomoći.

Film, dakle, prati djevojčicu Paulinu iz Zagreba. Gledamo je kroz jednu godinu njenog života, od početka školske godine u kojoj ona ide u treći razred jedne zagrebačke osnovne škole do početka iduće. Forma dnevnika „premošćena” je Paulinom kao naratoricom vlastite priče, a priča se sastoji od niza događaja, nekih smiješnih, nekih ozbiljnih, nekih odraslima sasvim normalnih, a djeci krajnje dramatičnih. Tako imamo Paulinin (Matković) šok kada umjesto učiteljice stiže pomalo čudni učitelj (Perić), njeno rivalstvo s novom školskom kolegicom Anom (Dunda), svađanja i mirenja s najboljom prijateljicom Nikolinom (Ivanda), ljubavne jade male sanjalice razapete između dva dečka, druga iz razreda Luke (Rushaidat) i godinu dana starijeg Ivana (Pavišić), ali i ozbiljnije stvari poput svađa i rastave njenih roditelja (Franković Brdar, Kovač), te njenih pokušaja da ih ponovo smiri. Tu će biti još epizodica sitnijih razočaranja (kao kada od roditelja i rodbine za rođendan dobije četiri iste knjige), učenja kroz igru (šumsko vjenčanje), maštarija o kući duhova (koja je obična napuštena kuća) i fantomskim majstorima koji ju popravljaju i drugih sporih, nesigurnih, ali važnih spoznaja kako „pravi” svijet funkcionira.

Epizodna struktura romana uglavnom je očuvana u scenariju i to zapravo predstavlja možda i najveći problem Hitrecu kao redatelju. Sve vinjetice moraju funkcionirati i samostalno kao zaokružene cjeline, ali i skupa u nizu kao jedna kompozicija u kojoj se, pak, mora osjetiti protok vremena. On tu poseže za nekim od oprobanih trikova, poput inzistiranja na dječjoj slici svijeta koju postiže „pomjeranjem” registra glume naročito odraslih članova ansambla ka nešto „blesavijem”, ali i upotrebom nestandardnih, iskošenih kutova snimanja i povremenim diskretnim infuzijama animacije. Hitrec se, doduše, djecom i dječjim i obiteljskim problemima centriranim oko djece i škole bavio u dosta uspjelom jednosatnom opservacijskom dokumentarcu „Povuci-potegni“ (2020), ali taj film je bio namijenjen odrasloj publici, prije svega roditeljima, dok za igrani film namijenjen djeci ipak važe neka sasvim druga pravila.

U tom smislu, on ipak ispunjava osnovni cilj da svojoj glavnoj ciljnoj grupi, dakle djeci ranijeg osnovnoškolskog uzrasta „servira” zabavan film, u čemu mu najviše pomažu glumci. Judita Franković Brdar je izuzetno raspoložena kao majka kojoj se tijekom portretirane godine jako mijenjaju raspoloženja, dok je Igor Kovač konzistentan kao pomalo čudni, distancirani otac na nekoj svojoj misiji redefinicije znanosti koju dijete ne može baš najbolje razumjeti. Vrlo dobar je i Borko Perić kojem komično intonirane uloge ionako dobro stoje, a solidnu partnericu ima i u Iskri Jirsak koja igra njegovu pomalo smotanu kolegicu i simpatiju. S druge strane, djeca među sobom imaju relativno uvjerljivu kemiju, koliko im to „trenirano naivni” scenarij dozvoljava, dok su individualna iskakanja u afektiranje svedena na minimum redateljskom kontrolom.

Opet, „Dnevnik Pauline P.“ ne ispunjava svoju sekundarnu misiju da zabavi one koji su u kino došli kao pratnja djeci iz jednostavnog razloga zato što je previše fokusiran na svoju primarnu publiku, pa zaboravlja ubaciti još malo „začina” koji bi animirao odrasle u dovoljnoj mjeri. Također, slučaj-komedijant je htio da Hitrecov film ima i vrlo jaku konkurenciju iz regije čije je prikazivanje još svježe u sjećanjima hrvatske publike. Oba ta filma, „Leto kada sam naučila da letim“ Radivoja Andrića i „Kapa“ Slobodana Maksimovića pokazuju određene sličnosti, ali i razlike s Hitrecovim filmom što se najbolje ocrtava u tome kako će ih odrasli doživjeti. Andrićev film, kao i Hitrecov, ima literarno porijeklo, ali „cilja” ipak nešto stariju publiku ne samo morskim avanturama svoje protagonistice na rubu adolescencije, već i pozadinskom pričom o mirenju obitelji zavađene ratom, dok je Maksimovićev film originalna priča namijenjena sličnoj ciljnoj grupi, ali je više pozornosti posvećeno i njenoj „pratnji” određenim mračnijim skretanjima i oštrijim humorom. U usporedbi s njima, „Dnevnik Pauline P.“ djeluje pomalo jednodimenzionalno, ali svejedno nije riječ o lošem uratku.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Dnevnik Pauline P.