Istovremeno i zabavan i pametan film
Možda je za početak najuputnije reći da je ovdje riječ o satiričnoj komediji skandinavskog stila, i to prilično uspješnoj, budući da se poslovično hladna i suzdržana profesionalna publika na novinarskoj projekciji glasno smijala i film nagradila aplauzom.
André (Herbert Nordrum, vidjeli smo ga u filmu „The Worst Person in the World“ Joachima Triera) i Vera (Asta Kamma August) djeluju kao idealan švedski par: mladi, lijepi, povezani i čini se dobrostojeći, budući da se bave trendovskim poslom razvoja mobilnih aplikacija, pritom se vodeći i etičkim normama, a ne samo profitom. Njihov proizvod koji žele dodatno razviti i pustiti u uporabu je aplikacija koja prati zdravlje žena, a namijenjena je prije svega tržištu zemalja u razvoju koje još uvijek muče ne samo zarazne bolesti, nego i tabui, pa i menstrualno siromaštvo.
Upoznajemo ih kako, čini se, snimaju reklamni klip za nju u kojem Vera govori o svom neprijatnom iskustvu prve menstruacije i krvnog poremećaja zbog kojeg je skoro na smrt iskrvarila. To, međutim, nije reklama, već priprema za „pitch” na poslovnoj vikend-radionici s majstorom „pitchinga”, a uspjeh tamo bi im donio potrebna sredstva. Oboje su, naravno, nervozni, André to rješava uštogljenim stavom, pripremom i taktiziranjem, a Vera tako što se ponovo odala poroku cigareta, zbog čega zakazuje seansu kod hipnoterapeutkinje ne bi li prestala. André nije uvjeren u smislenost tih „hokus-pokus” metoda, ali joj pruža podršku u odluci.
Problem, naravno, nije pušenje kao takvo, nego stres kojeg je pušenje posljedica, a takvo što treba riješiti u korijenu, opuštanjem i općim stavom djetinje bezbrižnosti. Vera sa sesije izlazi relaksirana i s partnerom odlazi na radionicu. Dok mentor Julian (David Fukamachi Regnfors) odmah primjećuje Andréovu štrebersku ukočenost, istovremeno hvali Verinu opuštenost i spontanost. To isto vide i njihove kolege i konkurenti, kao i gostujuća predavačica Claudia, pa Vera nastavlja s bezbrižnim, improviziranim pristupom, a partner sve više pokušava kontrolirati i cijelu situaciju i njeno ponašanje koje postaje sve nepredvidljivije, pa kao takvo može ugroziti i „pitch” i šanse za poslovni uspjeh i šanse za opstanak njihove veze.
U današnjem svijetu teško je izbjeći poruke i savjete kako moramo biti opušteni i spontani, prijazni i ugodni, organizirani i odgovorni, onakvi i ovakvi. Njima koje često stoje u međusobnoj kontradikciji zasipaju nas u školskom sustavu, u medijima, literaturi za samopomoć, na kojekakvim terapeutskim seansama, poslovnim seminarima, životnim treninzima i gdje sve još ne. Međutim, ako ijedan od njih počnemo primjenjivati u potpunosti, promptno nalijećemo na osudu okoline da, u najmanju ruku, nemamo mjere i ne osjećamo trenutak. Sve te fraze kojima nas „šopaju” ne samo da se često međusobno isključuju, već i same po sebi ne znače ništa.
Razlog zašto je profesionalna publika baš tako razgaljeno reagirala na De Geerov film je taj što te obrasce itekako dobro poznaje. I filmski biznis je biznis kao i svaki drugi, veliki njegov dio otpada na kojekakve „pitchinge” i „treninge” za isti gdje se valjaju iste fraze koje su milijun puta čuli i filmaši i njihovi producenti, toga iz pozicije posmatrača nisu pošteđeni ni novinari ni kritičari, pa je u tom smislu „The Hypnosis“ film koji je široko primjenjiv. Osim toga, on nudi ogledalo svima nama i postavlja nam važna pitanja dvostrukih standarda, ne samo između teorije (fraza) i prakse (ponašanja prema njihovim naucima), već i između onih koje primjenjujemo na sebe i na druge. Odnosno, mi sebi možemo biti spontani i opušteni, a drugima neodgovorni ili čak ludi.
De Geer, kojem je ovo dugometražni prvijenac nakon nekoliko uspješnih kratkih filmova sve to „pakira” u specifični skandinavski humorni izričaj, s ozbiljnim izrazom lica, bez namigivanja, naročito prema očitim poantama, iako je situacija ponekad dovedena do ruba gega i „slapsticka”, a ponekad i preko istog, sasvim namjerno. Također je i glumačka podjela izvrsna, a kemija između dvoje glavnih glumaca fantastična i zapravo „zarazna” na način da im se ostatak ansambla priključuje u igri. S nešto hladnijom paletom boja i najčešće sterilnim interijerima, De Geer također elegantno poentira i podvlači neke od stvari za koje se i široka publika i profesionalci različitih grana mogu složiti da ne štimaju u današnjem svijetu. „The Hypnosis“ je jedan od onih filmova koje možemo istovremeno ocijeniti i kao zabavne i kao pametne.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: The Hypnosis