Po osnovnoj političkoj teoriji, konzervativci štite interese viših društvenih klasa i obraćaju se biračima upravo iz tog miljea, dok se ljevičari obraćaju radništvu i teoretski štite interese te klase. No, ta stara podjela na ljevicu i desnicu po pitanju glasačke baze, ako je ikada i vrijedila, danas zasigurno više ne vrijedi. Možda zato što je u potrošačkom visokotehnološkom društvu radnička klasa, kako je to Darko Rundek pjevao, otišla u raj, možda zato što se ljevica približila liberalima i okrenula srednjoj klasi i njezinim temeljnim pitanjima poput identiteta, time ekstremnoj desnici ostavivši monopol na glasove niže klase stanovništva. Ima tu i neke logike: siromašnijima i manje obrazovanima, ali ipak ne gladnima i direktno ugroženima, lakše je „prodati“ nacionalizam i okrenuti ih protiv nekih društvenih skupina. S druge strane, oni situiraniji i bolje obrazovani teže tome da se hinjenom brigom o dobrobiti drugotnih prikažu u boljem svjetlu.

U nekim drugim delovima sveta, 1993. godina bila je godina kao i svaka druga, najpoznatija po tome što je Bill Clinton postao američki predsednik. U bivšoj Jugoslaviji je to bila treća godina rata u Hrvatskoj i druga rata u Bosni i Hercegovini. U Srbiji (koja „u ratovima nije učestvovala“, ali je slala oružje i dobrovoljce te ostale paravojne i parapolicijske bandite po komšiluku) to je, pak, bila godina hiperinflacije koja se opasno približavala svetskom rekordu. Dinar je devalvirao na dnevnom nivou, a svakih nekoliko meseci dolazilo je do denominacije, odnosno skidanja prekobrojnih nula s novčanica. U praksi je to značilo da su plate i penzije pale na jednocifreni ili dvocifreni broj nemačkih maraka na mesečnom nivou, da ih je trebalo menjati u nemačku valutu još istog dana jer bi već sutradan ta suma u dinarima bila gotovo potpuno bezvredna.

Vjerojatno najpoznatiji kineski disident Ai Weiwei posredno je filmski dokumentirao događanja u Wuhanu i drugdje u Kini u vrijeme početka pandemije koronavirusa prošle godine. Film „Coronation“ režirao je „na daljinu“ jer Ai Weiwei inače živi u Europi, tako da su mu u tome pomogli deseci dobrovoljaca i plaćene ekipe koje su (uglavnom prikriveno) prikupljale snimke u gradu, unutar bolnica, domova i karantenskih zona u zarazom zahvaćenoj Kini. Veliki dio sniman je ručnim videokamerama otprilike veličine pametnih telefona. Autor je prikupio gotovo 500 sati snimki, a one su montirane u dva sata filma koji je prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu. „Coronation“ se pojavio u javnosti u kolovozu 2020. godine kada je epidemija u Kini zapravo već bila završena, a skoro posvuda u svijetu bila je još u punom naletu, iako, poslije prvog vala, na sjevernoj polulopti u laganom i privremenom ljetnom predahu.

U idealnom svijetu, političari bi bili oni ljudi koji se doista brinu za dobrobit ljudi u svojoj lokalnoj sredini, na nacionalnom i na globalnom nivou, imaju inovativne ideje kako zatečeno stanje popraviti u okviru zakonom definiranih mogućnosti, te sposobnosti i energije da te svoje plemenite ideje provedu do kraja. U ovom našem, realnom, političari su karijeristi željni slave i osobne materijalne koristi, a moć koju stječu im je ujedno i sredstvo i cilj. Zbog toga od njih po dobru rijetko koga pamtimo, a po zlu ovisno o tome koliko su zla načinili i do koje su se pozicije uspjeli popeti. O gubitnicima, onima koji su se u politici okušali, ali se nisu uspjeli zadržati, bilo zbog svojih ograničenih sposobnosti, spleta okolnosti ili jednostavne činjenice da su tu zapravo zalutali, uglavnom i ne razmišljamo puno, oni vrlo brzo odlaze u zaborav, ali su kao grupni karakter možda i najzanimljiviji za promatranje i proučavanje.

Za očekivati bi bilo da kinematografija najmlađe europske države, nastale u ratu, nadalje perpetuira taj uglavnom muški mit o ratu, borbi, stradanju i žrtvi za bolju i slobodniju budućnost. Rat je u kosovskoj kinematografiji, doduše, prisutan, ali duboko u pozadini, kao povijesna činjenica, nekima i vrlo bolna. Kao takav, međutim, ne može biti generički izgovor za sve što je problematično, a druge, urgentnije teme izbijaju na površinu. Kosovska kinematografija je posebna i po tome što ju nose većinom žene mlađe ili srednje generacije, obrazovane u inozemstvu, ali s dubokim i iskrenim interesom za svoju domovinu. Stoga ne treba čuditi da je jedna od predominantnih tema patrijarhat koji se hrani brojnim prevaziđenim tradicijama, što mlade kosovske autorice prepoznaju i stavljaju u fokus svojih filmova koji potom osvajaju nagrade na relevantnim svjetskim festivalima. Posljednji takav primjer je „Tražeći Veneru“

Svaki režim, nevezano za ideologiju, koji se dovoljno dugo održao ima grijeh prema vlastitim građanima kojima navodno služi. U Sjedinjenim Državama, to su nasilne policijske intervencije protiv mirnih demonstranata od doba rata u Vijetnamu do danas, upadi na sveučilišta i obračuni sa sindikalistima i radnicima u štrajku. U Velikoj Britaniji prve na pamet padaju dvije Krvave nedjelje, odnosno uskršnji masakr irskog življa, 1916. i siječanjsko otvaranje vatre na demonstrante u Derryju u Sjevernoj Irskoj 1972. godine. Za Sovjetski Savez se vezuju ratne i poratne deportacije u Sibir, predratne čistke i Gladomor u Ukrajini te kriminalni nemar vezan za katastrofu u Černobilu. Masakr u Novočerkasku 1962. godine, međutim, rijetko se spominje, toliko da je o njemu pisao samo Aleksandar Solženjicin, i to vrlo malo, u posljednjoj knjizi „Arhipelag Gulag“, a sa slučaja je skinuta oznaka tajnosti tek s raspadom Sovjetskog Saveza.