Crni ekran i zujanje. Uvodna špica sa imenima glumaca i ostatka filmske ekipe. Potpis vremena i mesta radnje, Lenjingrad, prva jesen nakon rata. Onog Drugog svetskog, naravno. Odtamnjenje. Naslovna visoka devojka stoji ukipljena u bolničkoj sobi za opšte poslove (vešeraj i slično). Ona se zove Ija (igra je Viktorija Mirošničenko), a ta paraliza joj je tik kroz koji se manifestuje njen post-traumatski stres. Ona je psihički, više nego fizički, načeta osoba, ratna veteranka i samohrana majka koja zbog toga ima samilost upravnika bolnice Nikolaja (Bikov) koji će joj svaki višak hrane dati za malog sina kojem je ona preko potrebna. Rat je gotov, ali muka nije... „Visoka djevojka“ film je koji se približava remek-delu koje spaja rusku grandioznost i evropsku art-filmsku prefinjenost.

Poanta priče u kojoj su glavni akteri naoružani tinejdžeri unovačeni u rat sama je po sebi sasvim jasna: svaka vojska je u suštini banda, možda se formira s kakvim-takvim idealom ili ideologijom, ali će se, prije ili kasnije, pretvoriti u bandu. A tom banditizmu su posebno skloni djeca i mladi, odnosno oni koji još nisu razvili ili prihvatili ponašanje u skladu s društvenim normama. O empatiji kao konceptu ne treba previše ni govoriti, ona nije stvar instinkta, teško se i mukotrpno razvija, a vrlo lako zaboravlja u nekoj kriznoj situaciji. Ona se uzima kao izraz slabosti i upravo je to imao na umu William Golding u svom remek-djelu „Gospodar muha“ koji je svakako poslužio kao osnovna inspiracija za ovaj film. Jednako kao i remek-djelo Francisa Forda Coppole iz 1979. godine, „Apokalipsa danas“.

Kada čujemo ime Judy Garland, jedna od dvije stvari će nam pasti na pamet. Prvo, ona je majka Lize Minnelli. Drugo, ona je dio obavezne filmske lektire jer je igrala ulogu Dorothy u antologijskom „Čarobnjaku iz Oza“. Iako se ne čini tako, obje asocijacije su problematične, jer ukazuju na neke njene funkcije, a ne na osobu iza njih. Ali o tome nešto kasnije. Sada je konačno Judy Garland dobila film o sebi, premda će joj iz groba vjerojatno biti svejedno. Hollywood je ugrabio priliku da opet aplaudira samome sebi i jednom od svojih ikoničnih "proizvoda", iako je "fabrika snova" taj "proizvod" iscijedila do posljednje kapi krvi, suza i znoja. Glumica Renée Zellweger dobila je šansu da oživi svoju karijeru, a smiješi joj se nominacija za Oscara. Takva su pravila. Vremena su se promijenila, sada Hollywood daje i drugu šansu onima koji nisu izdržali njegov tempo, koji su se usudili ostarjeti, samo ako se nanovo izmisle u skladu sa kanonom.

Quentin Tarantino svojevremeno je najavio da će u svojoj karijeri snimiti ukupno deset filmova i da će se nakon toga povući. Koliko se razumijemo u jednostavne matematičke operacije, poput zbrajanja, on je tu brojku već premašio, ali je zato skovao neki svoj specifičan obrazac u kojem on određuje koji njegovi filmovi tome pripadaju, a koji ne. Stvar je još kompleksnija ukoliko se u obzir uzme i njegov "univerzum" odnosno sklonost da glavne i rubne likove rodbinski i drugačije povezuje kroz filmove, bilo da je njihov kompletni autor ili da je za njih barem napisao scenarij. Bilo kako bilo, „Bilo jednom u Hollywoodu“ se uzima za njegov deveti, pretposljednji film ... A to je kompleksan film koji se može analizirati u beskonačnost, kojem se može prilaziti iz mnoštva kutova i o kojem će tek biti pisano