Stiže nam film o homoseksualnosti i stigmi koju ona nosi
„Konačna sloboda“ još od svoje premijere u Cannesu žanje nagrade (ovojio je nagradu žirija u Un certain regard programu), a na plodno tlo je naletjela i na festivalima u regiji. Nakon trijumfa na najvećem regionalnom filmskom festivalu u Sarajevu, uslijedio je i trijumf u Zagrebu na Zagreb Film Festivalu. Zbog tretmana filma na festivalima bi manje informirani među publikom mogli pomisliti da je riječ o djelu koje kalkulira s aktivizmom u smjeru senzibilizacije publike i osvajanja nagrada, ali „Konačna sloboda“ je ipak nešto više od toga: priča o ljubavi koja oslobađa čak i iza rešetaka.
Protagonist filma je Hans Hoffmann (Franz Rogowski) kojeg upoznajemo na suđenju krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, malo prije nego što će homoseksualnost biti dekriminalizirana. Kao dokazni materijal pojavljuje se snimka s nadzorne kamere iz muškog toaleta na kojoj je Hans uhvaćen „na djelu”. Nije to njegov prvi „rodeo” takve vrste, on je zapravo višestruki povratnik u zatvorski sistem po zloglasnom članku br. 175 njemačkog kaznenog zakonika kojim se zabranjuje homoseksualnost, a prvi put je u zatvoru završio kao mladić 1945. godine, i to direktno iz koncentracijskog logora u kojem je nosio ružičasti trokut.
Kroz tri vremenske linije (kasnih 40-ih, kasnih 50-ih i kasnih 60-ih) koje Meise i njegov koscenarist Thomas Reider prate, Hansovo snalaženje u zatvorskom eko-sistemu, od neiskusnog do iskusnog „džombe među džombe ”. Za to je ključan njegov odnos s prvim zatvorskim cimerom, ubojicom Viktorom (Georg Friedrich), od inicijalnih osjećanja straha, odnosno mržnje, do lojalnosti, prijateljstva, pa čak i ljubavi toliko velike da može preskočiti granice koje predstavljaju zidovi.
Zanimljiv je taj odnos zajedničkog iskupljenja u kojem dvojica muškaraca počinju iz dijametralno suprotnih kutova, Viktor kao iskonski devijant kojem je daljnja devijacija (heroinska ovisnost) također stvar izbora (ili je to makar u početku bila), a Hans kao žrtva sistema nekompatibilnog s njegovim težnjama i stoga nepravednog. Iako njih dvojicu stavlja u središte zbivanja, Meise ipak širi pogled i na „eko-sistem” zatvora kao društva u malom i na nivo društva u cijelosti, ali ipak emotivna komponenta odnosa između njih dvojice postaje i ostaje središnja točka.
„Konačna sloboda“ možda ne predstavlja toliku novinu, ni kao zatvorski film, ni kao film o homoseksualnosti i stigmi koju ona nosi, pa ni kao film o homoseksualnosti u zatvoru koja se po logici stvari nekako i podrazumijeva (sami muškarci, od kojih neki zatvoreni na duži vremenski period, bez žena, na ograničenom prostoru gdje seks uglavnom postaje pitanje dominacije, a ne osjećanja naklonosti ili ljubavi). Uostalom, sjećamo se filmova kao što su „Kiss of the Spider-Woman“ (Hector Babenco, 1985) u teškom dramskom registru i „I Love You Phillip Morris“ (Glenn Ficarra i John Requa, 2009) u nešto relaksiranijem, komičnom, dok nam odzvanja i eho „Brokeback Mountaina“ (Ang Lee, 2005).
To opet ne znači da „Konačna sloboda“ nema neke posve svoje adute. Jedan od njih je tehnička dorađenost filma koja se ogleda u vizualnoj raznovrsnosti koja, pak, savršeno prati izlomljenu naraciju, usput registrirajući promjene u društvu na rubovima glavne priče. Drugi je svakako glumačka postava, prije svega središnji par. Austrijski glumac Georg Friedrich je pouzdan glumac s preko 100 filmskih i televizijskih uloga iza sebe u preko 35 godina karijere, ali uloga Viktora koju igra sa sjajnim osjećajem za mjeru mu je možda i najpamtljivija. S druge strane, pak, imamo Franza Rogowskog, jednog od najzanimljivijih glumaca nešto mlađe generacije sklonog fizičkim transformacijama i ulogama u pojačanom emocionalnom registru koje nikada ne vodi u smjeru jeftine melodrame. Svoje glumačke kvalitete Rogowski opetovano potvrđuje kod Christiana Petzolda (filmovi „Transit“ i „Undine“), Terencea Malicka („A Hidden Life“) i Michaela Hanekea („Happy End“). S njima dvojicom u prvom planu, „Konačna sloboda“ je film vrijedan gledanja iako možda nije revolucionaran i onoliko moćan koliko bismo željeli da bude.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Great Freedom
'Jedna od bitnijih tekovina druge polovice 20. stoljeća u razvijenom svijetu su prava seksualnih manjina.' Nisu ta prava nevažna, ali ne, nije to bitna tekovina već bitno prisutna. Odnosno, ako je, onda nema velikih tekovina od druge polovice 20. stoljeća. Zato globalno i klizimo toliko prema fašizmu na svim razinama...