Filmaš Aleksej German Junior sin je i u neku ruku nasljednik svoga oca, redatelja i disidenta Alekseja Germana iz čije je sjene izašao tek nakon njegove smrti. German mlađi je, doduše, i prije toga stvarao svoje filmove u oniričkom stilu smještene u prijelomna razdoblja povijesti („Posljednji vlak“ tematizirao je povlačenje dvojice Nijemaca civila pred ofenzivom Crvene armije, „Garpastum“ osujećeni pokušaj dvojice momaka da osnuju nogometni klub u osvit Prvog svjetskog rata, a „Papirni vojnik“ poziciju liječnika koji prati zdravlje budućih astronauta 1961. godine), ali su ti njegovi raniji filmovi gotovo po inerciji vukli poređenja s očevim opusom. To je bilo posebno upadljivo s filmom „Teško je biti Bog“ koji je otac započeo, a sin dovršio, te s Juniorovim prvim filmom nakon očeve smrti „Pod električnim oblacima“ u kojem je na primjeru nedovršene i napuštene zgrade razmatrao kuda rusko društvo ide sto godina nakon Oktobarske revolucije. S filmom „Dovlatov“, German mlađi je pronašao svoj distinktivan glas, svakako političan, ali više opservacijski nego li moralizirajući, a na sličnom tragu ostaje i s „Kućnim pritvorom“ ("Delo"), premijerno prikazanim prošle godine u Cannesu.

Priča filma zapravo je dosta jednostavna. Profesor književnosti i specijalist za „Srebrni vijek” ruske poezije David (Merab Ninidze, gruzijski glumac s internacionalnom karijerom koji je kod Germana igrao već u filmovima „Papirni vojnik“ i „Pod električnim oblacima“) optužen je za pronevjeru univerzitetskih sredstava i stavljen u kućni pritvor do suđenja. Pravi razlog za ovakav tretman je, međutim, njegovo glasno protestiranje protiv korupcije gradonačelnika i njegove klike u neimenovanom ruskom provincijalnom gradiću, a jedini „zločin” koji je počinio je karikatura dotičnog u seksualnoj pozi s nojem. „Zašto s nojem?”, upitali bi se mnogi. „Zašto ne?”, odgovorio bi on.

„Robijaški” dani teku, sustav ga pokušava slomiti na razne načine, od posjeta policije (policajac kojeg igra Jurij Utkin bi se čak mogao složiti sa svojom žrtvom, oko literature i mnogo čega drugog, ali „družba je družba, a služba je služba”), preko ad-hoc protesta pod njegovim prozorom, „dobronamjernih savjeta” njegovih bližnjih i ne tako bližnjih da prizna krivnju, pa sve do fizičkih napada od strane nepoznatog počinitelja. Majka (Kajrulina) mu vjeruje, ali ga svejedno savjetuje da odustane od idealistične borbe protiv sustava, bivša supruga (Meljnikova) ga posjećuje i donosi mu hranu, ali ga ne želi podržati jer je njen novi partner poslovnim interesima povezan s gradskom upravom, njegovi studenti ga podržavaju, ali mu kolege i šefovi okreću leđa. Nije čak sigurno ni koliko njegova odvjetnica Ana (Mihalkova) vjeruje u njega, ali ga svejedno brani iz etičke obaveze.

U međuvremenu, njegov stan i njegov život postaju sve neuredniji, dijelom zbog slomljenosti, a dijelom i zbog alkohola kojem se David odaje. Također, valja primijetiti da on zapravo nije nikakva jurodiva „sveta budala”, već čovjek sa svojim manama i nedostacima kojeg na akciju najviše potiče vlastiti ego i sujeta. U nekoj drugoj situaciji, saznajemo, on bi se lako našao na poziciji onih koji proganjaju ili sude s visoka. Ništa od toga, međutim, ne znači da on nije u pravu ...

Kompletan film je snimljen u jednoj staroj, niskoj i usamljenoj zgradi i u njenoj neposrednoj okolici, i to za vrijeme pandemije koja nas je nediskriminatorno sve strpala u svojevrsni kućni pritvor. „Kućni pritvor“, međutim, nije samo oportuni „korona-film” snimljen na malom broju lokacija i s malom ekipom, gotovo u potpunosti lišen akcije i oslonjen na pomalo glomazne, ali generalno vješto napisane dijaloge za koje je autoru u pomoć priskočila Marija Ognjeva. Do izražaja tu dolazi kontrolirana kamera direktora fotografije Ivana Burlakova koji se trudi maksimalno „razigrati” tako skučenu lokaciju, kao i scenografija koju potpisuje Elena Okopnaja.

„Kućni pritvor“ je, međutim, nešto više od toga. Netko će u Davidovoj sudbini prepoznati neke druge filmske likove (na pamet pada protagonist filma „Levijatan“ Andreja Zvjaginjceva), ali i sudbine nekih stvarnih ličnosti ruske kulture. Kućni pritvor pod optužbom za pronevjeru sredstava doletio je i Kirila Serebrenikova o kojem smo i o čijim smo filmovima pisali i na ovim stranicama. Neke stvari su svojevrsni „evergreen” ruskog društva, a finale „Kućnog pritvora“ će nam zbog toga ostaviti još i gorči okus u ustima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Delo