Još sa svojim prvim filmom „Varvari“, Ivan Ikić je iskočio iz standarda suvremenog srbijanskog filma autorskim pristupom i tretmanom tema sumorne realnosti. Njegova metodologija rada je u sebi sadržavala odjeke novovalnih filmova, ali i američke „indie“ kinematografije. Većinu uloga su odigrali naturščici pokupljeni iz miljea koji je autor portretirao (provincijskog, besperspektivnog, huliganskog i, u konačnici, gubitničkog) pritom bez uvida u kompletni scenarij, oslanjajući se na redateljeve naputke i improvizirajući oko njih, a standardne teme socijalne, obiteljske i post-ratne traume uokvirene su konceptom da su sva događanja i svi trendovi u gradiću Mladenovcu (mjestu radnje filma) nedaleko od Beograda samo odjeci onih iz prijestolnice koji su, pak, i sami odjeci neke šire europske i globalne društvene klime.

Zaista je malo javnih ličnosti koje su obilježile disidentsku borbu protiv tvrdog komunističkog režima i tranziciju ka demokraciji na način na koji je to učinio Václav Havel. Kao pisac i dramatičar, bio je izuzetno plodan. Kao političar, ostao je vjeran građanskoj platformi i vrijednostima zalaganjem za pravnu državu i što direktniju demokraciju. Njegove metode borbe bile su nenasilne, ali njegovi protivnici se nisu ustručavali nasilja prema njemu i kružoku intelektualaca okupljenih oko njega. Havel je robijao u nekoliko navrata, da bi kasnije, nakon Baršunaste revolucije, kao jedan od najvećih simbola građanskog otpora, bio izabran za posljednjeg predsjednika Čehoslovačke, a potom kasnije i za prvog predsjednika Češke Republike.

Svakog jutra, tri se žene nalaze na parkingu u blokovskom naselju neimenovanog grada na sjeveru Francuske, sjedaju u automobil i voze se preko granice u Belgiju na posao. One su naizgled sasvim obične žene, sa svojim životima i sasvim životnim problemima, ali je zato njihov posao nesvakidašnji – prostitucija koja je u Belgiji legalna. „Working Girls“, film u režiji Frédérica Fonteynea i Anne Paulichevich (napisan po scenariju potonje), je film o njima i njihovom životu, a ne o njihovom zanatu kako to naslov sugerira. Premijerno je prikazan na ovogodišnjem izdanju festivala u Rotterdamu prije nego li je korona-kriza prekinula redovni festivalski život, a mi smo ga imali prilike pogledati u Rijeci u okviru „putujućeg kina” koje je zamijenilo ovogodišnje izdanje filmskog festivala u Motovunu.

Za iste povijesne činjenice postoje različiti kutovi gledanja i narativi kojima se one tumače. Na naseljavanje teritorija se može gledati kao na kolonijalni imperijalizam koji je donio genocid, ali i kao širenje granica poznatog, civiliziranog svijeta. Lako je za kolonijalizam optužiti dežurne krivce iz „Stare Europe“, dakle Španjolsku, Portugal, Nizozemsku, Francusku, Englesku (kasnije Veliku Britaniju), ali kolonijalno stanje uma ne prestaje s njima. Tako su i bivše kolonije, prije svega Sjedinjene Američke Države, po stjecanju neovisnosti širile svoj suverenitet i verziju civilizacije unutar kontinenta, za što su cijenu životom plaćali Indijanci, a kasnije su isto počeli raditi i izvan svojih granica. Ono što se često zaboravlja je to da su istu ili sličnu politiku vodile i druge po novome neovisne države na svojim teritorijima, prije svega latinoameričke republike. Ishod za domicilno, urođeničko stanovništvo bio je u dlaku isti.

„I'm Thinking of Ending Things“ drugi je samostalni redateljski uradak Charlieja Kaufmana. Iako se u razdoblju između prvijenca „Sinegdoha, New York“ (2008.) i „I'm Thinking of Ending Things“ ostvario još i kuriozitet što je „Anomalisa“ (2015.), ipak je to korežirani lutkarski film, zbog čega se u njemu Kaufmanov rukopis prvenstveno odražava u sadržajnom smislu, a manje u oblikovnom, pa oblikovno djeluje „uprosječeno“ i „ublaženo“, što zbog prirode suradnje i pratećih kompromisa, što zbog tehničkih „prepona“ prilikom snimanja lutki. Kaufman se međutim snažnije profilirao kao pisac, scenarist filmova, među njima istaknutiji „Being John Malkovich“ (1999.) i „Eternal Suncshine of a Spotless Mind“ (2004.). Ponekad je misao bliža istini ili stvarnosti nego čin, akt, djelo. Reći možeš bilo što, učiniti bilo što, ali misao ne možeš lažirati - parafraziram odsječak dijaloga iz prve sekvence filma.

Posljednjih nekoliko godina svjedočimo profiliranju jakog ženskog lika u hrvatskoj kinematografiji koji izlazi iz utvrđenih okvira gdje se žena definira jedino prema svojoj funkciji u odnosu na nekog muškog protagonistu ili preuzima i perpetuira nametnute zastarjele patrijarhalne obrasce. Poseban štih ovom, sad već, valu filmova dodaje i često smještanje tih „ženskih priča“ u konzervativni, patrijarhalni ambijent Dalmacije. Ove godine imamo prilike vidjeti čak tri filma iz tog vala. Dok su „Mater“ Jure Pavlovića i „Mare“ Andree Štake svjetske premijere već imali na internacionalnim festivalima (u Tallinnu, odnosno u Berlinu), premijera „Tereze 37“ bila je zakazana za domaći teren, Pulu, ali se ona zbog odgađanja festivala dogodila na otvorenju Motovuna. Taj razvoj događaja nije previše utjecao na potonji uspjeh filma na nacionalnom festivalu: „Tereza 37“ se može smatrati pobjednicom Pule.