Ako ćemo govoriti o filmovima kao o „čarima” (samo)izolacije u krugu najuže obitelji, onda je klasik Stanleya Kubricka „The Shining“ (1980.) apsolutno nezaobilazan filmski primjer. Tko je gledao, zna o čemu se tu radi. Tko nije, neka pogleda na vlastitu odgovornost. Film je inače ekranizacija istoimenog romana Stephena Kinga, a Kubrickove izmjene koje je unio piscu nisu najbolje sjele, što je prouzročilo neku vrstu rovovskog intelektualnog rata između njih dvojice koji se, makar s Kingove strane, nije prekinuo ni poslije Kubrickove smrti. Ono što je Kubrick napravio s izvornim materijalom nije bila samo, za njega inače tipična, bogata i promišljena vizualizacija istog, već i svojevrsna nadogradnja, ili skretanje pitkog horor-materijala u smjeru nad-žanrovskog art-filma.

Pariška periferija, kako u studiji „Kriza predgrađa“ sažima francuski sociolog Jean-Marc Stébé, objedinjuje nasilje i neimaštinu, jaz između bogatih i siromašnih, urbanistički neuspjeh i getoizaciju. Ovakve multietničke sredine koje nastanjuju doseljenici iz kolonija i njihova djeca stereotipno se smatraju simboličkim mjestom socijalne krize, epicentrom svih urbanih problema, rezervoarom sveg društvenog zla. Najdepriviranije skupine spacijalnom se segregacijom stoga nepovratno zatvara u spiralu isključenosti i prekarnosti. U jednom takvom predgrađu, pariškom Montfermeilu, škola nosi ime Victora Hugoa jer taj je romantičar 1862. godine, upravo u ovaj predio, u ono doba siromašan gradić dvadesetak kilometara sjeveroistočno od Pariza, smjestio djelić radnje svojih „Jadnika“.

Kada je film „Vivarium“ imao svoju premijeru u Cannesu, nitko, pa ni irski redatelj Lorcan Finnegan, čiji je prethodni film „Without Name“ (2016.) zabilježio solidne uspjehe kod publike i kritike u žanru horora, nije mogao predvidjeti izolaciju nivoa "nigdje nikoga" koja nam je sada određena. Glupo bi i nesmotreno bilo učitavati mu neke proročke ambicije jer se ovaj film-metafora kroz formu satirične, neprijatne komedije s elementima fantastike i horora uglavnom vrti oko drugih stvari, oko života samog i nesnađenosti jedinke/para u njemu, ma koliko neki od elemenata zapleta dobijali na značaju u vezi s recentnim iskustvima. Pa opet, ima neke uvrnute ironije u tome da je film prodefilirao po festivalima žanrovskog ili općeg usmjerenja, da mu je kino-premijera bila zakazana za ožujak i da je umjesto toga promptno izdan na internetskim servisima, kao naručen za karantensko gledanje.

"Ili su otvoreni rasisti prema tebi, ili te tretiraju kao idiota, pa te hvale za normalne stvari kao što su znanje jezika ili posjedovanje diplome", parafraza je replike koju kaže Xhafer, junak filma „Exile“ kosovsko-njemačkog redatelja Visara Morine, prije nego što doda: "Već godinu dana nisi pretukao ženu i decu, bravo!" S tim patronizirajućim tonom se susreo svatko tko je u inozemstvu, posebno u maloj, monokulturnoj i skučenoj sredini, pokušao živjeti svoj život kao individua. Visar Morina kao imigrant s Kosova vrlo dobro zna o čemu govori. Priča, međutim, počinje s mrtvim štakorom kojeg Xhafer (igra ga njemački glumac ovdašnjeg porijekla, Mišel Matičević, široj publici najpoznatiji po ulozi u seriji „Babylon Berlin“) pronađe vezanog za svoju dvorišnu kapiju. „Exile“ je film koji tek započeo svoju festivalsku turneju (prije Panorama programa na Berlinaleu prikazan je i na Sundance Festivalu). I ta će turneja sigurno biti duga i plodna. Moguće je čak i da smo već dobili najbolji njemački film godine.

Ponekad, suočen sa "masnim" faktografskim omaškama i revizionističkom propagandom namenjenom naivcima, ne znam da li da se smejem ili plačem. Rešim ipak da se slatko nasmejem, iz barem dva razloga. Prvi, oni sa mozgom ovako direktnu i tupo nabijenu propagandu neće "popušiti" jer im vređa inteligenciju. Drugi, oni bez mozga ili ne gledaju filmove, ili im organ mišljenja nije razvijen/aktiviran dovoljno da bi istovremeno mogli pratiti radnju i izvlačiti poruku/pouku koju su im kreatori servirali. Na nama ostalima je da se makar zabavimo sa nekim grešnim zadovoljstvom. Ne, ovde nije reč o „Generalu“, ni u formi filma, ni u formi TV serije (jer i vaš verni kritičar ipak ima neke svoje granice, pa toliku količinu toksičnog materijala ne može probaviti odjednom bez posledica po mentalno zdravlje), niti je Hrvatska (kao ni ostatak Balkana) jedina teritorija gde se privatni i državni novci ulažu u političku propagandu na svim poljima.

Iz naše evropske i savremene perspektive, doista je teško uvideti veličinu romana "Male žene" Louise May Alcott i ne svesti ga romantično žensko štivo gde su ljubav i brak sa odgovarajućim muškarcem glavne, ako ne i jedine teme. Da bismo roman (kao prvi u serijalu koji su proslavili Alcott) i činjenicu da je isti nekoliko puta ekranizovan u istoriji Hollywooda, uvek sa luksuznim budžetom, glumcima i rediteljima najviše kategorije, zaista shvatili, danas se moramo barem malo saživeti sa jednim drugim vremenom i mestom, sa Sjedinjenim Državama neposredno nakon Građanskog rata koji je pokrenuo veliki talas ženske emancipacije, kako u ekonomskom, tako i u socijalnom smislu. U okruženju "prvog talasa" feminizma stvara i Louisa May Alcott kao pionirka na američkoj ženskoj literarnoj sceni, a roman koji ju je proslavio, "Male žene", kasnije je proširen u ciklus romana sa nastavcima "Dobre žene", "Mali muškarci" i "Joini dečaci".