Kada čujemo ime Judy Garland, jedna od dvije stvari će nam pasti na pamet. Prvo, ona je majka Lize Minnelli. Drugo, ona je dio obavezne filmske lektire jer je igrala ulogu Dorothy u antologijskom „Čarobnjaku iz Oza“. Iako se ne čini tako, obje asocijacije su problematične, jer ukazuju na neke njene funkcije, a ne na osobu iza njih. Ali o tome nešto kasnije. Sada je konačno Judy Garland dobila film o sebi, premda će joj iz groba vjerojatno biti svejedno. Hollywood je ugrabio priliku da opet aplaudira samome sebi i jednom od svojih ikoničnih "proizvoda", iako je "fabrika snova" taj "proizvod" iscijedila do posljednje kapi krvi, suza i znoja. Glumica Renée Zellweger dobila je šansu da oživi svoju karijeru, a smiješi joj se nominacija za Oscara. Takva su pravila. Vremena su se promijenila, sada Hollywood daje i drugu šansu onima koji nisu izdržali njegov tempo, koji su se usudili ostarjeti, samo ako se nanovo izmisle u skladu sa kanonom.

Quentin Tarantino svojevremeno je najavio da će u svojoj karijeri snimiti ukupno deset filmova i da će se nakon toga povući. Koliko se razumijemo u jednostavne matematičke operacije, poput zbrajanja, on je tu brojku već premašio, ali je zato skovao neki svoj specifičan obrazac u kojem on određuje koji njegovi filmovi tome pripadaju, a koji ne. Stvar je još kompleksnija ukoliko se u obzir uzme i njegov "univerzum" odnosno sklonost da glavne i rubne likove rodbinski i drugačije povezuje kroz filmove, bilo da je njihov kompletni autor ili da je za njih barem napisao scenarij. Bilo kako bilo, „Bilo jednom u Hollywoodu“ se uzima za njegov deveti, pretposljednji film ... A to je kompleksan film koji se može analizirati u beskonačnost, kojem se može prilaziti iz mnoštva kutova i o kojem će tek biti pisano

Kolonizacija kao takva podrazumeva dve strane sa pripadajućim svetonazorima. Sa jedne strane, imamo kolonizatore i njihov narativ kako oni usled svoje superiornosti (naučne, tehničke, a u ekstremnom slučaju i rasne) donose progres u novootkrivene divlje krajeve i pritom su prilično nesvesni da im je glavni izvozni proizvod upravo destrukcija. Sa druge, pak, te "primitivce", "divljake", "barbare" koji tu destrukciju i okupaciju pokušavaju preživeti kako znaju, birano prihvatajući dostignuća nove "civilizacije", a pružajući otpor neprijatnim aspektima poput okupacije i tutorstva. Snishodljivi ton se tu nekako podrazumeva. Formula važi u svim slučajevima kolonijalne i ine okupacije, ali tu ne treba upadati u zamku romantizacije divljaštva koja vodi u anti-civilizacijske stavove.

Godina je 2027. i Brazil je postao skoro u potpunosti teokratska država. Formalno, vlast i administracija su podeljeni na državnu i crkvenu, pritom državna neodoljivo podseća na tehnički napredniju, ali jednako glomaznu varijantu iz kultnog filma „Brazil“ Terryja Gilliama, dok je crkvena sasvim u improvizovanom duhu novosvetskog evangelizma, ali ideje i ideali su im isti. Primera radi, dok običan puk čeka u natrpanim čekaonicama da bi dobio priliku da bude ponizan pred šalterskim službenicima, trudnice dobijaju masažne fotelje i priliku da svugde gde trebaju uđu preko reda, čime se makar nominalno sledi "family values" dogma. Čak ni slavni karneval više nije karneval, već je postao festival superiorne božanske ljubavi. Tako to može izgledati kada se dogodi da Crkva preuzme državu.