Narod Sami, kod nas poznatiji po svom politički nekorektnom alternativnom imenu Laponci, starosedeoci su Skandinavije koji žive na njenom severu, iznad polarnog kruga. U prošlosti su se bavili stočarstvom i lovom (uzgajali su irvase), dok je u novija vremena moderan život došao i do njih. Sada uglavnom imaju status autohtonog naroda, te izbor hoće li živeti tradicionalno ili ne, njihovu kulturu štite zakoni i smatraju je integralnim delom baštine. Što ne znači da je uvek bilo tako. Iako su Skandinavci u priličnoj meri uredili svoje društvo i razvili svest o inkluziji, ovo nije jedan od takvih, pamfletskih filmova sa samo i isključivo političkom porukom. „Laponska krv“ se zapravo mnogo više naslanja na savremenu tendenciju u švedskom filmu: odrastanje i pogled na istorijske događaje iz jednog izrazito ličnog ugla. Perspektiva koju ćemo dobiti od glavne junakinje donekle je i istorijska, ali je zapravo duboko lična.

Povezavši u svojim ranijim radovima neoliberalni kapitalizam s konzumerizmom, opsesijom robnim markama te prirodnim i društvenim katastrofama u funkciji posljedice, ali i uzroka šok-terapije neograničenom moći tržišta, Naomi Klein se okrenula životnoj sredini. Ista meta, isto odstojanje, samo za nijansu promijenjen kut gađanja. Sredstvo gađanja je ostalo nepromijenjeno: dokumentarni esej, ekspoze ili predavanje, kako kome više paše, s autoricom knjige u funkciji scenariste i naratora te njenim bračnim i kreativnim partnerom Avijem Lewisom kao redateljem, uz do sada najimpresivniji popis producenata koji uključuje i modnu dizajnericu Vivienne Westwood, “oscarovca” Alfonsa Cuarona, komičara i filmaša Setha McFarlanea, glumca Dannyja Glovera, pa čak i multidisciplinarnu ex-starletu Pamelu Anderson.

Treba li nam uistinu svakodnevno toliko stvari u životu? Nešto od toga svakako za preživljavanje, nešto za udobnost prema standardu modernog života, a ostatak je u određenom smislu luksuz ili statusni simbol. Imamo li previše stvari, pa bili mi bogati ili siromašni? Itekako. Padamo li svi u zamku konzumerizma? Jasno, ali dotični koncept je, unatoč tome što se u određenim krugovima upotrebljava kao psovka, u određenoj mjeri potreban kako bi pokretao ekonomsku mašineriju i financirao preraspodjelu bogatstva i socijalnu mobilnost. Petri Luukkainen je, međutim, sa svojim filmom „Moje stvari“ („My Stuff“) postavio set drugačijih, a opet intrigantnih pitanja. Prvo, koncepcijski, možemo li se, u kojoj mjeri i kako odreći stvari koje su nam počele definirati život, a svejedno se ne isključiti iz života i postati pustinjakom?

Čas ga vidimo kao vitalnog čovjeka od 82 godine kojem još uvijek ne smeta da se pentra po ledenjacima i izlaže ekstremno niskim temperaturama, čas kao svakako mlađeg znanstvenika sa sjajem u očima, odrješitom da unatoč vremenskim uvjetima svoj posao obavi kvalitetno i odgovorno. On je Claude Lorius, ima 83 godine i zaljubljenik je u Antarktik, ali i predani znanstvenik, klimatolog, zagovornik teze o ljudskom faktoru u globalnom zatopljenju. Argumenti se ovdje ne koriste kako bi se obračunavalo s “nevjernicima” i kako bi ih se prozvalo za negiranje znanosti radi vlastitih sebičnih interesa, niti da bi se ponudili fundamenti za nekakav noviji, drugačiji svijet. Ne, ovo nije film koji potpaljuje već uvjerene i antagonizira one koji nisu. U svojoj metodičnosti i zahvaljujući svom prijemčivom “heroju”, ovakav film će potaknuti i one koji o ovoj temi ne razmišljaju da ipak razmisle malo.

Ako vas ne “kupi” ponuđeni siže o pomalo smotanom tridesetogodišnjem šljakeru koji svog bolesnog oca pokušava izlečiti čudotvornim kolačem od marihuane koju je slučajno pronašao, pa tako upada u nevolju sa gangsterima koji ga jure, onda će to svakako učiniti uvodna scena. Narečeni radnik Vele (Veselinov) i njegov “comic relief” kolega Džem (Mehmet) odlaze kod nadri-lekara koji im pokušava prodati univerzalni lek za sve, od raka do erekcije, na bazi vode “sa memorijom” (ubačenim USB diskom, zapravo). Džem će shvatiti da je “isceliteljeva” priča o memorijskoj vodi ne samo šuplja nego i pokradena iz Nolanovog „Inceptiona“, i on i Vele će odustati od kupovine ma koliko Vele bio u stisci da ocu kako tako olakša bolove kad već ne može da nabavi lekove koji su preskupi čak i kada mu plata ne bi kasnila već četiri meseca.

„Crveni vrabac“ film je razapet između žanrovske trash eksploatacije i dramskog potencijala. Da je prevagnuo na bilo koju od te dve strane bio bi uspešniji, ili po kriteriju zabave i “grešnog zadovoljstva” ili bi zapravo bio dobar triler nabijen moralnim dilemama. Ovako, njegova funkcija kao da je da njegova zvezda opravdano naplati honorar, da Jeremy Irons u kratkoj epizodi izrekne “oscarovski” monolog o razlikama između ruskog i zapadnog društva, a da autori ispadnu pametni kako su kompleksan fenomen “sažvakali” do nivoa koji će ostaviti dojam na američku prosečnu kino-publiku. O tome da je Rusija grozno mesto za život pisali su i filmove radili mnogi, ali je pitanje hoće li se publika koju oduševljava „Red Sparrow“ potruditi da shvati Zvjaginceva, Tarkovskog, Loznicu, Germana, Balabanova ili druge čiji filmovi dolaze sa titlovima koje valja čitati.