Eto nama još jedne ekranizacije, šatro kultnog stripa, toliko kultnog da se mogao naći i u izdanju novosadskog almanaha, dakle na kioscima nedaleko od najkultnijeg Kapetana Mikija. Zapravo već je postalo naporno da je svaka ekranizacija stripa odmah hit, a u obranu časti stripa, a samim tim i filma staju svi oni šatro poznavatelji i štovatelji stripa. E pa dragi moji štovatelji: ovaj film vam je bezveze, ništa s ničim, nešto krajnje neuvjerljivo i zapravo smiješno, puno svega, akcije, priče, morala, ljubavi, ali ponajviše puno šupljina. Eto to ja dragi moji mislim o ovom filmu, a i to nije sve

Vidim kako nitko neće piskarati o odgledanim filmovima, pa je ta (ne)ugodna dužnost zapala mene, a nije mi ni najmanje krivo, jer film o kojem sada krajnje nerazumljivo i bez ikakvog cilja pišem, je zaslužio čistu peticu. Dobra ekipa okupljena oko filma i zanimljiva priča glavna su garancija dobrog filma i ovaj put, što je zapravo prava rijetkost, garancija je ispoštovana. Očekivao sam puno, a dobio sam još više …

Riječ je o trileru u pravom značenju tog pojma. Dakle, napeto je, uzbudljivo, puno dodatnih zapleta i svega onoga uz što ćete na lijep način utrošiti nešto više od sata i pol prije spavanja, ali je sigurno da nećete zaspati prije samoga kraja. To je glavni adut filma, ukoliko zaboravimo onaj, ipak, najzvučniji – momak po imenu Keanu Reeves igra potpunog negativca i ne ide mu tako loše!

Napisati da je Zrcalo art drama je isto kao i napisati da je Lautreamontov "Maldororov pjev" nadrealistički roman - u oba slučaja etiketa je suha i neupotrebljiva, jerbo i Zrcalo i Maldoror divlje i neumoljivo prevazilaze odrednice kojima ih pokušavaju "pripitomiti". Daklem, to sam napisao samo zato da poslije mogu palamuditi o tome kako je to zapravo nešto sasvim drugo.