ARITMIJA
Kino
REDATELJ: BORIS HLEBNJIKOV

Film koji je morao završiti pola sata ranije

ocjena: Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena Zvjezdica_vatrena | godina: 2017. | trajanje: 116 minuta
uloge: Aleksandr Jacenko, Irina Gorbačova, Nikolay Shraiber, Sergey Nasedkin
žanr: drama
scenario: Boris Hlebnjikov, Natalija Mešćanjinova
redatelj: Boris Hlebnjikov
ritn by: Marko Stojiljković | 31.07.2017.
ARITMIJA: Film koji je morao završiti pola sata ranije
ARITMIJA: Film koji je morao završiti pola sata ranije
Postoje filmovi koji zahvataju i šire teme, kao i oni koji idu dalje u dubinu, a glede stila ima i dosta radikalnijih, neujednačenijih, ali zbog hrabrosti efektnijih. Zapravo, početak svega je u tome kakav ćemo utisak steći o likovima. Ako nas oni “odrade”, bez problema ćemo pogledati film u dahu. Ako nam, međutim, ne pobude emocije ili razumevanje, onda će film kolapsirati nama pred očima. Boris Hlebnjikov ima priliku da završi film nekih 30 minuta ranije, ali to nije učinio. Pokušava li to Hlebnjikov na taj način napraviti ultimativni film o ljudskoj nesreći? Teško, to je nešto što prolazi po festivalima i on je toga svestan. Pokušava li onda da unese nešto novo u “žanr”? Možda, ali mu to nije baš najbolje uspelo. Iako, njegova „Aritmija“ je na ovogodišnji Motovun došla s nekoliko vrlo vrednih nagrada. Istini za volju, film je odlično odglumljen, pametno snimljen kamerom iz ruke i scena po scena su vešto režirane, uz tek poneki propust

„Aritmija“ je na ovogodišnji Motovun došla pri početku svog festivalskog ciklusa, ali i sa nagradama (sa ruskog Kinotavr festivala i iz Karlovyh Vary) te pohvalnim kritikama u vreći. Problem sa visokim očekivanjima tog tipa je što ih je lako izneveriti, pa određeni film čak i kada je u suštini solidan i zanatski dorađen zna zasmrdeti na opaki promašaj toliko da se gledalac i filmski kritičar pita je li sa njim nešto nije u redu i propušta li očito. Za utehu je da „Aritmija“ sa protokom vremena (u trenutku pisanja teksta par sati) postaje sve bolji film, ali opet tu ne sme i ne može biti reči o nekakvom savršenstvu. 

Prvi problem sa filmom je strukturalne prirode: „Aritmija“ deluje kao dva filma iz (istočno)evropskog festivalskog “misery porn” korpusa grubo spojena u jedan. Sa jedne strane, imamo priču o savesnom, čak pomalo autističnom lekaru hitne pomoći Olegu (izvrsni Aleksandr Jacenko) i njegovoj borbi (zajedno sa kolegama, kako iz neposrednog tima, tako i iz cele službe) protiv birokratizacije i depersonalizacije u teoriji humanog posla. Oleg je u svojoj borbi najglasniji, sklon nepoštovanju autoriteta i pravila, a ima i problema sa komunikacijom, ponekad čak i sa grubijanskim ispadima, sve u želji da pomogne svojim pacijentima. Stari šef ga je štitio i pokazivao razumevanje za Olegovo ponašanje, ali sa novom upravom birokratska pravila i mere štednje se rigoroznije provode, a obruč oko Olega kao poslovičnog petla koji prvi kukuriče sve više se steže. 

Paralelno sa tom linijom radnje koja umnogome, pa i u stilsko-režijskom postupku podseća na rumunske novovalne filmove, odvija se i bitka na kućnom planu. Dok vrti svoje filmove i stres na poslu pokušava da reši epskim količinama popijenog alkohola, Oleg zanemaruje, ponekad čak i emotivno zlostavlja svoju ženu Katju (Gorbačova), takođe lekarku sa kojom deli mali stan u neimenovanom ruskom gradu srednje veličine. Ona mu, sita svega, predlaže razvod braka pod fer uslovima da ipak žive pod istim krovom dok on ne nađe svoj stan, što se pretvara u partiju pasivno-agresivnog nadgornjavanja između njih dvoje, ponekad i pred publikom. 

Aritmija
Hlebnjikov ima priliku da završi film nekih 30 minuta ranije, ali to nije učinio (FOTO: Aritmija)

Istini za volju, film je odlično odglumljen, pametno snimljen kamerom iz ruke i scena po scena su vešto režirane, uz tek poneki propust koji bode oči. Na primer, novi šef se u neodređenom vremenskom periodu apsolutno uvek pojavljuje u istom džemperu, što čak i kao simbolika birokratske nepopustljivosti i jednoličnosti deluje pomalo teškorukaški. 

Ako to zanemarimo i fokusiramo se na glumu kako dvoje glavnih glumaca, tako i plejade epizodista, u „Aritmiji“ imamo šta za videti. Problem je, međutim, što to sve traje, traje i traje. To počinje od scenarija u kojem reditelj Boris Hlebnjikov i ko-scenaristkinja mu, Natalija Mešćanjinova, besomučno vrte jedno te isto alterirajući dve linije radnje. U scenama na poslu, odnosno pozivima na koje se javlja Oleg sa svojim timom, prisutna je tek minimalna gradacija kao kompromisno rešenje između realistične slučajnosti i pričanja priče sa povećanjem uloga. Jasno, Oleg je sve stresiraniji, hrabriji i neposlušniji, što mu stvara sve veće i veće probleme. Na kućnom frontu problem je, pak, nedovoljno definirana pozadina likova koja je presudna za njihov odnos. 

Šta je Katja iz harmonične doktorske familije videla u Olegu i kako joj to sada odjednom ide na živce? Kada je i zašto Oleg odustao od igranja po pravilima i krenuo da tera kontru? Kako to da je i nju izbacio iz svog života i da je vidi kao neprijatelja? Koji je njegov poriv za dokazivanjem i preuzimanjem rizika? Kako se pijanstvo uklapa u sve to? 

Jasno, reč je o nekompletnoj, možda čak i patološkoj ličnosti kod koje je čak i humanost prema pacijentima prožeta samoljubljem ili potrebom za uzbuđenjem kao nekakvim smislom života. Da stvar bude problematičnija, Hlebnjikov ima priliku da završi film nekih 30 minuta ranije. Već je i tu priča razvučena na tanko, a i taj kraj bi delovao kao odsecanje na zgodnom mestu. On, međutim, ide dalje sa još dodatnih pola sata istoga, uz minimalno povećanje uloga i film završava, gle čuda, na potpuno isti zgodan i prigodan način

Hlebnjikov inače ne spada u reditelje koji imaju potrebu da guše i zasipaju sa još istoga, njegov kritički najzapaženiji film „Dug i sretan život“ (2013.) broji tek 77 minuta i inteligentno se poigrava sa standardima, kako filmskim („Tačno u podne“ je očita asocijacija kada je reč o konstrukciji filma), tako i književnim (tematika je nešto tipično za ruske pisce od Dostojevskog naovamo), a realno gledano, ni „Aritmija“ nema “mesa” u priči za više od toga, pa ovo prolongiranje patnje kako za likove, tako i za gledaoce deluje još čudnije. 

Pokušava li to Hlebnjikov na taj način napraviti ultimativni film o ljudskoj nesreći? Teško, to je nešto što prolazi po festivalima i on je toga svestan. Pokušava li onda da unese nešto novo u “žanr”? Možda, ali mu to nije baš najbolje uspelo. 

Što se tretmana teme tiče, postoje filmovi koji zahvataju i šire, kao i oni koji idu dalje u dubinu, a glede stila ima i dosta radikalnijih, neujednačenijih, ali zbog hrabrosti efektnijih. Zapravo, početak svega je u tome kakav ćemo utisak steći o likovima. Ako nas oni “odrade”, bez problema ćemo pogledati film u dahu. Ako nam, međutim, ne pobude emocije ili razumevanje, onda će film kolapsirati nama pred očima.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Aritmija

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

    28.03.2024.

    Srđan Puhalo

    IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

  2. VIRTUALNA STVARNOST: Doba loših imitacija, kopija i surogata

    18.03.2024.

    Predrag Finci

    VIRTUALNA STVARNOST: Doba loših imitacija, kopija i surogata

  3. POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

    05.03.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Za Osmi mart, kupi mi, mama, jedan mali rat

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije