Trideset godina nakon prethodnog nastavka filmskog serijala koji ga je proslavio kao vjerojatno najboljeg svjetskog režisera akcijskih filmova ikad, ali i svojevrsnog inicijatora podžanra postapokaliptične akcijske distopije – George Miller je isporučio najefektniji film te vrste dosad. Rezultat tridesetogodišnje pauze jest činjenica da je „Mad Max 4: Divlja cesta“ promišljen do najsitnijeg detalja, ali ne samo ikonografski, scenografski, kostimografski, vizualno i zvučno, već smo dobili film sa srcem i, što je najvažnije, s mozgom, od režisera, pardon my french, s mudima. Isticani feministički otpor patrijarhatu nije jedini sastojak koji četvrto kino-ukazanje Mad Maxa čini dodatnim slojevima obogaćenim pripadnikom eskapističkoga žanra namijenjenog zabavi, jer su tu još i implicitne poruke o ljubavi čija je inspiracijska (ali i obmanjivačka) moć snažnija čak i od religijskog obećanja vječnosti.

U romanu Michela Fabera “Ispod kože” mi, ljudi, tek smo karika u hranidbenom lancu. Ekranizacije ovog romana prihvatio se britanski režiser Jonathan Glazer, a ulogu vanzemaljke, koja se u lovu na muške primjerke ljudskog mesa namijenjenog utaživanju apetita aliena služi vlastitim seksipilom i tjelesnim dražima, povjerio je Scarlett Johansson. Ona naime, glumeći seksualnu pristupačnost i sugerirajući vlastitu promiskuitetnost bez problema namamljuje gomile muškaraca. Oni tako postaju žrtvama svoje pohote i seksualne žudnje, a inverzijom uloga drsko se upućuje prst-srednjak mizoginiji i seksizmu. “Ispod kože” dojmljiv je reprezent art-filma koji ipak nije za svačije oči; film je to namijenjen publici koja ugođajnost i vizualnost pretpostavlja fabuli, kao i onima obdarenima strpljivošću i spremnima na samostalno iščitavanje skrivenih značenja.

U prvih nekoliko scena naša junakinja Nade (Gosheva) deluje kao da joj ide relativno dobro u životu: radi u školi kao nastavnica engleskog, tezgari pomalo sa strane sa prevodima, ima kuću, muža i kćerkicu. Tipična bugarska i balkanska srednja klasa. Nade čak ima vremena, ponosa i volje da se bavi moralnim pitanjima i da uči decu važnim životnim lekcijama: rešena je da pronađe i uhvati malog lopova koji krade po razredu i da ga nauči pameti. Kako film odmiče, postaje sve jasnije da je ona zrela za lekciju, a sa njom i svi mi. Njeni problemi počinju sa mužem Mladenom (Barnev), očito nezaposlenim, te stoga depresivnim i melanholično pijanim čovekom koji je opsednut svojim hobijem, sizifovim poslom popravljanja krntije od kampera. Njega to toliko okupira da čak i kćerkicu uspavljuje bajkama o kamperu.

Sama reč “xenia” se slobodno prevodi kao gostoljubivost. Vodi poreklo iz antičkog doba i navodno je temelj grčke kulture. Recimo, kao u Grku Zorbi, dobri ljudi, ma kako siromašni bili, uvek će pomoći nekom putniku-namerniku, nekome kome je ta pomoć potrebna. U realnosti se to da sporiti, “xenia” je namenjena gostima koji plaćaju, dok je za neke druge strance, emigrante, sezonske radnike i manjine situacija uglavnom izgledala suprotno. Ksenofobija je takođe reč grčkog porekla i nije samo stvar u krizi koja već godinama drma grčko društvo. Čuo sam dosta stravičnih priča čak i iz tzv. “zlatnih godina”, ne želim ih prepričavati, Panos Koutras će to sa ovim filmom učiniti umesto mene, bolje i direktno sa terena.

„Rat je u druge okruge došao i prošao, samo je kod nas došao da ostane“, kaže Leonard, narator i jedan od centralnih likova romana i filma „The World Made Straight“. Narečeni rat je Američki građanski, a njegove reperkusije su prisutne, mada skrivene pod naslagama blata, prostakluka i siromaštva u vremenu radnje romana i filma, sto godina kasnije, dodaj ili oduzmi. Zavađene familije, ko je koga podržavao, ko je koga streljao i zašto, zvuči li poznato? Svaka sličnost šuma i gora Apalachije u Severnoj Carolini sa nekim drugim šumama i gorama u nama bližim krajevima je slučajna i stoga neminovna.

Bila jednom jedna zemlja i zvala se Istočna Nemačka. Postojala je 45 godina i bila je siva, opresivna, grozna, prava komunistička diktatura. O tom DDR periodu je bilo snimljeno nešto filmova, pisane su knjige i novinski tekstovi i taj period nam je poznat donekle. Prema njihovom, dogmatskom socijalizmu, naš je delovao kao Disneyland. I ta zemlja je jednostavno nestala, pripojila se svom velikom zapadnom bratu. Danas, 25 godina kasnije, osim dozirane nostalgije muzejskog i hipsterskog tipa i nešto teških priča tranzicionih gubitnika i bivših socijalističkih vernika, kao da su izbrisani svi tragovi sive i tmurne prošlosti.