Iako je u Hrvatskoj, na području glazbe, stanje vjerojatno gore nego ikada, Lijepa naša napokon je dobila svoju prvu rock'n'roll komediju, kakve se kod istočnih nam susjeda snimaju već niz godina (od "Dečka koji obećava" i "Kako je propao rokenrol" na kojem su radili i neki hrvatski redatelji, do novijih "Munja" i "Kad porastem biću kengur"). Upravo nedostatak "rock'n'roll publike" mogao bi biti i glavna prepreka zasluženom scenariju u kojem će masa znatiželjnika pohrliti u domaća kina, što je, dakako, žalosno, jer "Pjevajte nešto ljubavno" vrlo je dobar film u kojem se može uživati u jednom dahu, i to svih njegovih 106 vrlo zabavnih i nepretencioznih minuta

"Das Fräulein", odnosno u prijevodu "Gospođica" dugometražni je prvijenac mlade švicarske redateljice Andree Štake, koju će rado zasvojatati i hrvatski i bosanskohercegovački mediji. Riječ je o priči o tri "zemljakinje", koje prst sudbine spaja u turobnom, pa gotovo i tjeskobnom iseljeništvu, gdje rade u sumornoj atmosferi ciriške radničke kantine. No, fenomenalna gluma, ponajprije Mirjane Karanović i Marije Škaričić, ostala je u sjeni kuloarskih priča kako je "Gospođica" svoje filmske nagrade na Sarajevo Film Festivalu i filmskoj smotri u Locarnu, osvojila samo zahvaljujući protekciji

Zašto je čehoslovački film "Sunce u mreži" ("Slnko v sieti"), snimljen još davne 1962. godine, uopće zabranjen od strane cenzora komunističkog režima, teško da danas ikako možemo shvatiti. Navodno su cenzorima tada bili sporni "realistični opisi društvenih problema i suptilnog otpora autoritarnosti", ali nama se čini da se ovdje radi tek o vrlo dooosadnoj priči o zaljubljenim slovačkim tinejdžerima, Fajolu i Beli, koji dangube na krovu jedne zgrade u predgrađu Bratislave. Ona ima ćoravu majku kojoj svi lažu, Fajolo bi da pojebe belu, a ova se ne da ... I tako cijelih 95 minuta, koliko "Sunce u mreži" zapravo traje

"Plastični Isus", završni ispit Lazara Stojanovića koji prožima konstantna usporedba totalitarnih režima kroz arhivsku građu i igrane elemente, snimljen je 1971. godine, a publika ga je vidjela tek 1990. godine. Autor tu ne štedi svoju domovinu Jugoslaviju i taj režim postavlja uz bok pijanim Četnicima, zlim Ustašama i nemilosrdnim Švabama. No, Plastičnom Isusu je status legende osiguran tek kada je je zbog rigidnosti trenutka zabranjen. Da je kojom srećom treća Juga bila idealna zemlja, kao što nije, društveni kritičari bi ga možda i pohvalili jer je prstom upro u mjesta gdje je socijalizam počeo kliziti u diktaturu